Zagrebačka nadbiskupija

„Svaki susret s Bogom je iznenađenje, a poziv u neku crkvenu službu gledam kao poziv na suradnju s Bogom po Isusovoj riječi: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. Cilj toga izabranja je 'donošenje roda'“, rekao je mons. Ivan Šaško u razgovoru za Glasnik Sinode nakon što je izabran za pomoćnog biskupa zagrebačkog (Glasnik Druge Sinode Zagrebačke nadbiskupije, Duhovi, 2008.). Na isti način gledam i na svoje „izabranje“ po kojem sam postala član 2. Sinode Zagrebačke nadbiskupije. Vidim ga kao zahvat neizmjerne Božje ljubavi koji je u meni izazvao buru osjećaja: čuđenje i nevjericu, strah zbog nedoraslosti onome što doživljavam kao najznačajniji događaj za čitavu Mjesnu Crkvu, radost i duboku ganutost te zahvalnost Bogu i ocu Kardinalu na iskazanom povjerenju. 

Ovim izabranjem zakoračila sam na put prema „novosti života“ na svetkovinu Bezgrješnog začeća, 8. prosinca, u Zagrebačkoj katedrali, zajedno s druga 174 člana: što po pravu, što po izboru, što po pozivu, a što klerika, što laika, što muškaraca, što žena. Svi smo činom Ispovijesti vjere prisegli svoju vjernost Bogu i Nauku Crkve Katoličke i obvezali se na gorljivost i zauzetost u radu Sinode na dobro naše Zagrebačke Crkve. 

No, moj „sinodski hod“ započeo je puno ranije. Na sinodu (grč. zajednički put, zajednički hod) sam se uputila negdje 2005. godine kao suradnik Tajništva Sinode, tj. kao lektor radnih materijala za predsinodske rasprave kao i Glasnika Sinode (izlazio o svetkovini Duhova, 2005. - 2009.). Naravno, bila sam i animator predsinodskih rasprava u svojoj župi. Ali nisam ni slutila da ću morati „još dublje zaorati brazdu“…

U petak i subotu, 9. i 10. prosinca o. g., u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, započeo je radni dio Sinode: prvo zasjedanje na temu „Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije“. Pred svim članovima Sinode stajao je velik izazov. Svi su se pitali: kako će to izgledati? Što reći u svom interventu (trominutno izlaganje na zadanu temu opisanu u Instrumentum laboris)? Ta, prošla je Sinoda (1. Nadbiskupijska) bila prije 91 godinu! Nema živog svjedoka koji bi mogao posavjetovati, uputiti, opomenuti - ali tu je Duh Sveti! Ona životvorna Snaga koja sve pokreće i sve nadahnjuje. Potrebno je samo otvoriti Mu se u duhu ljubavi, razumijevanja, uvažavanja kako bi sve što činimo bilo na slavu Božju. Jer treba da „svaka žestina, gorčina u riječima, kao što i svako oholo nadmudrivanje“ bude „daleko od raspravljanja naših“. (Facebook #ZGsinoda)

I Bogu sam zahvalna da je - unatoč prvim, nazovimo ih 'nespretnostima' (pokoje prekoračenje  vremena određenog za izlaganje, nejasnoće i nedovoljna konkretnost u iznošenju prijedloga, možda pokoje „zalutalo slovo“ u odnosu na zadanu temu) kao i maratonskom višesatnom slušanju zapažanja o životu naše Crkve na temu naviještanja Radosne Vijesti, evangelizacije, kateheze i vjeronauka - u srcu ostao osjećaj zadovoljstva i mira, ispunjenosti i radosti. A tu je i želja, još zauzetije prionuti uz sljedeću temu koja će, vjerujem, uroditi većim brojem intervenata nego je to ovaj put bio slučaj. Teme koje nas čekaju u veljači 2017. vrlo su zanimljive, ali i zahtjevne: Nedjelja - Dan Gospodnji, Sakramenti, Blagoslovi i pučke pobožnosti, Kršćanski sprovod, Liturgijske službe, Liturgijska glazba i arhitektura.
Sve nas izručujem osobitom zagovoru i zaštiti Blažene Djevice Marije, Majke Crkve koju upravo pod tim naslovom često zazivamo u ovoj Sinodi, a koja je i Zaštitnica župe kojoj s ponosom pripadam.