Kardinalova homilija na sprovodu mons. Tomislava Ivančića
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na sprovodu mons. Tomislava Ivančića
Zagreb, Mirogoj, 20. veljače 2017. godine.
Čitanja: Dan 12,1-3; Iv 17, 24-26
Draga subraćo u episkopatu, braćo svećenici,
redovnici i redovnice, draga braćo i sestre,
sudionici ovih sprovodnih obreda!
Sabrali smo se na euharistijskom slavlju u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, na sprovodu svećenika Tomislava Ivančića, kojega je Gospodin pozvao k sebi u jutarnjim satima, 17. veljače 2017. godine, u 79. godini života i 51. godini svećeničke službe. Smrt i sprovod trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Pokojnik nam odjednom zasja u nekom neobičnom svjetlu, obasjan onom zbiljom u koju se po smrti zaputio. Smrt, doduše, na ovozemni tijek pokojnikova života stavlja zasun, oduzimajući mu riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera, naime, daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije.
S vjerom se sada okrećemo Uskrslome, kojemu je pokojni svećenik Tomislav posvetio sav svoj život. Iako je patnja posljednjih mjeseci i dana, zbog uznapredovale bolesti, bila stvarnost u kojoj je naš subrat ispijao posljednje kapi života, njegova je misao bila usmjerena na susret sa živim Bogom, koji ga je, vjerujemo, već primio u svoj zagrljaj.
Čas smrti je neizvjestan, ali smrt je uvijek blizu. Koliko je onih s kojima smo živjeli, radili, stvarali planove i radovali se uspjesima, već prešlo na drugu obalu života kamo je i nama poći. Smrt uvijek dolazi iznenada, uzima kad ne očekujemo, ali u tugu i prazninu koja nas ispunja odlaskom dragih ljudi nastanjuju se Isusove riječi, želim da budu sa mnom. One daju odgovor na pitanja o smrti. Zato ne strahujemo i ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. Isus nam i po ovoj smrti poručuje da sprema nešto lijepo i veliko za nas – želi da svi budemo s njime.
Stoga snažno odjekuju riječi Isusove iz današnjeg Evanđelja: »Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu… Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima« (Iv 17, 24.26). Te nam riječi ulijevaju nadu i ispunjaju nas utjehom. One nas pozivaju da smrt promatramo u svjetlu Kristova vazmenog otajstva i svoju nadu položimo u Onoga koji je uskrsnuće i život.
Taj »hoću« kojim se Isus neposredno prije smrti obraća Ocu, istodobno je i molitva i zahtjev. U snagu te tajne uključen je život svakog kršćanina, a posebno život onih koji su poput apostola pozvani da svojim poslanjem slijede Isusa. Biti s Isusom i gledati njegovu slavu, to je svrha svakog kršćanskog života, a posebno svećeničkog. To je život u koji je već ušao naš pokojni subrat svećenik Tomislav. To je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. Za tu je nadu pokojni mons. Ivančić živio, u toj je nadi trpio, s tom se nadom otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom.
Mons. Tomislav Ivančić rođen je 30. studenoga 1938. godine u Davoru, gdje je počeo osnovnoškolsko obrazovanje koje je završio u Zagrebu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju također je završio u Zagrebu. Godine 1960. započeo je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nastavio na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu, gdje je nakon magisterija postigao doktorat iz teologije 1971. godine, obranivši disertaciju pod naslovom »Nereligiozno kršćanstvo prema Dietrichu Bonhoefferu«. U Rimu je zaređen za svećenika 1966. godine.
Po povratku u Zagreb, godine 1971. započeo je s poučavanjem na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, počevši od asistenta da bi dospio do trajnog zvanja redovitog profesora i na kraju bio imenovan profesorom emeritusom Zagrebačkog sveučilišta. Vršio je službu dekana našega Fakulteta, a bio je izabran i za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Kao kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog vršio je u više mandata i službu arhiđakona. Bio je član raznih vijeća Zagrebačke nadbiskupije, BKJ, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne teološke komisije u Rimu.
U svojoj Oporuci, 18. listopada 2014. godine piše: »Svemogućem Bogu se svidjelo stvoriti me i odrediti mi različite zadaće u Crkvi, Hrvatskoj i svijetu… Od malenih nogu sam ljubio svećenički poziv i težio da ne živim ja, nego Krist u meni. Sretan sam i zahvalan Bogu što sam mogao ostati vjeran temeljnoj zadaći života. Zato mi je smrt samo dobitak«.
Mons. Ivančić vršio je razne službe i pokrenuo mnoge inicijative. Sve je to činio kao Kristov svećenik, svjestan da Kristovim evanđeljem može najbolje pomoći čovjeku današnjice u tolikim njegovim potrebama. Kristu je vodio ljude, mlade i starije, počevši kao studentski kapelan u Samostanskoj crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici, do zajednice »Molitva i Riječ« (MiR) i Centra za duhovnu pomoć.
Mons. Ivančić se spremno, od samog početka, uključio i u pripremu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Posebno je zauzeto radio, u razdoblju od 2012. do 2015. godine, na izradi Radnog dokumenta Sinode. Aktivno je sudjelovao na svim radnim sastancima, a bilo ih je 21, za pripremu tog Dokumenta. Dao je značajan doprinos onom dijelu koji govori o novoj evangelizaciji. Posebnim je pak pismom očitovao svoju žalost što zbog zdravstvenih razloga nije mogao, kao član Sinode, sudjelovati na otvaranju i prvom sinodskom zasjedanju u prosincu prošle godine.
U ime Zagrebačke nadbiskupije i u osobno ime zahvaljujem Bogu za dar svećenika Tomislava Ivančića. Kao zagrebački nadbiskup ovih sam dana primio brojne izraze sućuti s raznih strana, svima zahvaljujem. Zahvaljujem Bogu za dar mons. Ivančića i za službe koje je vršio u Crkvi te za svjedočanstvo kršćanskog života što nam ga je ostavio. Njegovo srce bilo je osjetljivo za čovjeka. Suosjećao je s onima koji su ranjeni grijehom gubili smisao i za Boga i za bližnje. Pozivao je i poticao na pomirenje s Bogom, naglašavajući važnost Božjeg milosrđa koje nema granica.
Dr. Ivančić je profesorskim, stručnim i prevodilačkim radom ostavio snažan trag na teološko-znanstvenom području u Hrvatskoj i šire. Unatoč ovozemaljskim uspjesima, odlikovanjima, nagradama i priznanjima, sačuvao je svećeničku jednostavnost. Silno je ljubio svoju domovinu Hrvatsku, a umro je u vjeri da uz zemaljsku imamo i nebesku – vječnu domovinu. Neka Gospodin, poznavatelj srdaca, nagradi sve dobro i plemenito u životu dragog nam Pokojnika i neka ga primi u radost svoga nebeskog Doma. Molimo da se i na njemu obistine riječi Danijelova proroštva: »Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost« (Dan, 12,3).
Dok izražavam kršćansku sućut bratu i sestri mons. Tomislava Ivančića, te njegovoj rodbini, posebno njegovom bratiću mons. Antunu Škvorčeviću, biskupu požeškom, kao i svim prijateljima i suradnicima dragog Pokojnika, molim Boga da bude milosrdan s našim bratom Tomislavom te mu podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih. A njegovu dušu preporučujemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca, na čijem se primjeru mons. Ivančić nadahnjivao u svećeničkom služenju i čijom se hrabrošću zauzimao u navještaju Evanđelja. Amen.
redovnici i redovnice, draga braćo i sestre,
sudionici ovih sprovodnih obreda!
Sabrali smo se na euharistijskom slavlju u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, na sprovodu svećenika Tomislava Ivančića, kojega je Gospodin pozvao k sebi u jutarnjim satima, 17. veljače 2017. godine, u 79. godini života i 51. godini svećeničke službe. Smrt i sprovod trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Pokojnik nam odjednom zasja u nekom neobičnom svjetlu, obasjan onom zbiljom u koju se po smrti zaputio. Smrt, doduše, na ovozemni tijek pokojnikova života stavlja zasun, oduzimajući mu riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera, naime, daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije.
S vjerom se sada okrećemo Uskrslome, kojemu je pokojni svećenik Tomislav posvetio sav svoj život. Iako je patnja posljednjih mjeseci i dana, zbog uznapredovale bolesti, bila stvarnost u kojoj je naš subrat ispijao posljednje kapi života, njegova je misao bila usmjerena na susret sa živim Bogom, koji ga je, vjerujemo, već primio u svoj zagrljaj.
Čas smrti je neizvjestan, ali smrt je uvijek blizu. Koliko je onih s kojima smo živjeli, radili, stvarali planove i radovali se uspjesima, već prešlo na drugu obalu života kamo je i nama poći. Smrt uvijek dolazi iznenada, uzima kad ne očekujemo, ali u tugu i prazninu koja nas ispunja odlaskom dragih ljudi nastanjuju se Isusove riječi, želim da budu sa mnom. One daju odgovor na pitanja o smrti. Zato ne strahujemo i ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. Isus nam i po ovoj smrti poručuje da sprema nešto lijepo i veliko za nas – želi da svi budemo s njime.
Stoga snažno odjekuju riječi Isusove iz današnjeg Evanđelja: »Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu… Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima« (Iv 17, 24.26). Te nam riječi ulijevaju nadu i ispunjaju nas utjehom. One nas pozivaju da smrt promatramo u svjetlu Kristova vazmenog otajstva i svoju nadu položimo u Onoga koji je uskrsnuće i život.
Taj »hoću« kojim se Isus neposredno prije smrti obraća Ocu, istodobno je i molitva i zahtjev. U snagu te tajne uključen je život svakog kršćanina, a posebno život onih koji su poput apostola pozvani da svojim poslanjem slijede Isusa. Biti s Isusom i gledati njegovu slavu, to je svrha svakog kršćanskog života, a posebno svećeničkog. To je život u koji je već ušao naš pokojni subrat svećenik Tomislav. To je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. Za tu je nadu pokojni mons. Ivančić živio, u toj je nadi trpio, s tom se nadom otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom.
Mons. Tomislav Ivančić rođen je 30. studenoga 1938. godine u Davoru, gdje je počeo osnovnoškolsko obrazovanje koje je završio u Zagrebu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju također je završio u Zagrebu. Godine 1960. započeo je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nastavio na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu, gdje je nakon magisterija postigao doktorat iz teologije 1971. godine, obranivši disertaciju pod naslovom »Nereligiozno kršćanstvo prema Dietrichu Bonhoefferu«. U Rimu je zaređen za svećenika 1966. godine.
Po povratku u Zagreb, godine 1971. započeo je s poučavanjem na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, počevši od asistenta da bi dospio do trajnog zvanja redovitog profesora i na kraju bio imenovan profesorom emeritusom Zagrebačkog sveučilišta. Vršio je službu dekana našega Fakulteta, a bio je izabran i za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Kao kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog vršio je u više mandata i službu arhiđakona. Bio je član raznih vijeća Zagrebačke nadbiskupije, BKJ, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne teološke komisije u Rimu.
U svojoj Oporuci, 18. listopada 2014. godine piše: »Svemogućem Bogu se svidjelo stvoriti me i odrediti mi različite zadaće u Crkvi, Hrvatskoj i svijetu… Od malenih nogu sam ljubio svećenički poziv i težio da ne živim ja, nego Krist u meni. Sretan sam i zahvalan Bogu što sam mogao ostati vjeran temeljnoj zadaći života. Zato mi je smrt samo dobitak«.
Mons. Ivančić vršio je razne službe i pokrenuo mnoge inicijative. Sve je to činio kao Kristov svećenik, svjestan da Kristovim evanđeljem može najbolje pomoći čovjeku današnjice u tolikim njegovim potrebama. Kristu je vodio ljude, mlade i starije, počevši kao studentski kapelan u Samostanskoj crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici, do zajednice »Molitva i Riječ« (MiR) i Centra za duhovnu pomoć.
Mons. Ivančić se spremno, od samog početka, uključio i u pripremu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Posebno je zauzeto radio, u razdoblju od 2012. do 2015. godine, na izradi Radnog dokumenta Sinode. Aktivno je sudjelovao na svim radnim sastancima, a bilo ih je 21, za pripremu tog Dokumenta. Dao je značajan doprinos onom dijelu koji govori o novoj evangelizaciji. Posebnim je pak pismom očitovao svoju žalost što zbog zdravstvenih razloga nije mogao, kao član Sinode, sudjelovati na otvaranju i prvom sinodskom zasjedanju u prosincu prošle godine.
U ime Zagrebačke nadbiskupije i u osobno ime zahvaljujem Bogu za dar svećenika Tomislava Ivančića. Kao zagrebački nadbiskup ovih sam dana primio brojne izraze sućuti s raznih strana, svima zahvaljujem. Zahvaljujem Bogu za dar mons. Ivančića i za službe koje je vršio u Crkvi te za svjedočanstvo kršćanskog života što nam ga je ostavio. Njegovo srce bilo je osjetljivo za čovjeka. Suosjećao je s onima koji su ranjeni grijehom gubili smisao i za Boga i za bližnje. Pozivao je i poticao na pomirenje s Bogom, naglašavajući važnost Božjeg milosrđa koje nema granica.
Dr. Ivančić je profesorskim, stručnim i prevodilačkim radom ostavio snažan trag na teološko-znanstvenom području u Hrvatskoj i šire. Unatoč ovozemaljskim uspjesima, odlikovanjima, nagradama i priznanjima, sačuvao je svećeničku jednostavnost. Silno je ljubio svoju domovinu Hrvatsku, a umro je u vjeri da uz zemaljsku imamo i nebesku – vječnu domovinu. Neka Gospodin, poznavatelj srdaca, nagradi sve dobro i plemenito u životu dragog nam Pokojnika i neka ga primi u radost svoga nebeskog Doma. Molimo da se i na njemu obistine riječi Danijelova proroštva: »Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost« (Dan, 12,3).
Dok izražavam kršćansku sućut bratu i sestri mons. Tomislava Ivančića, te njegovoj rodbini, posebno njegovom bratiću mons. Antunu Škvorčeviću, biskupu požeškom, kao i svim prijateljima i suradnicima dragog Pokojnika, molim Boga da bude milosrdan s našim bratom Tomislavom te mu podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih. A njegovu dušu preporučujemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca, na čijem se primjeru mons. Ivančić nadahnjivao u svećeničkom služenju i čijom se hrabrošću zauzimao u navještaju Evanđelja. Amen.