Zagrebačka nadbiskupija

Župa bl. Alojzija Stepinca  s Trnjanske Savice, predvođena župnikom vlč. Antunom Vukmanićem, hodočastila je u subotu,  11. ožujka 2017.  u Karlovac u Nacionalno svetište sv. Josipa  u sklopu devetnice posvećene sv. Josipu.  Potaknuti molitvama i poticajnom pripravom za ispit savjesti, župljani su u velikom broju pristupili sv. ispovijedi i potom nazočili sv. misi koju je uz više okupljenih svećenika predslavio vlč. Antun Vukmanić.     

     

Mons. Antun Sente, ml., rektor Svetišta, pozdravljajući nazočne svećenike i vjernike, podsjetio je da je hrvatski narod marijanski narod, da se pojedinim svecima vjernici utječu za pojedinačne potrebe i molbe, a svetom Josipu utječu se svi za sve pa i za gradnju crkve u čast bl. Alojziju Stepincu na Trnjanskoj Savici. Potaknut pak svetopisamskim tekstom sv. Luke o carinicima i grešnicima, mons. Sente je homiliju usmjerio na Boga koji prašta naše opačine i vraća nas u stanje milosti. Nerijetko se roditelji pitaju jesu li pogrešno odgojili djecu kad im ona odlaze od kuće, skreću s pravoga puta. Djeca žele postati svoji ljudi.

Koliko god roditelji odgajali djecu, ne mogu učiniti da ona ne odu krivo, čak ni kad bi ih posve vezali uza se. Pokatkad i roditeljske upute djeci  mogu biti pogrešne i roditelji zbog takvih savjeta snose odgovornost. Djeca su ostvarila slobodu i roditelji ih ne mogu zadržati uza se jer ''čovjek će ostaviti oca i majku i prionuti uz ženu svoju''. Odnos roditelja i djece prikazan je prispodobom o odnosu oca i dvaju sinova. Jedan je od sinova tražio od oca svoj dio i otišao od kuće, potrošio sve i vraća se k ocu. Prvi korak je napravio taj rasipni  sin koji je  uvidio svoju pogrešku i odlučio vratiti se k ocu. Otac ga je  u međuvremenu pratio  svojom molitvom i očinskom ljubavlju te mu bio mu duhovna  zaštita.   Na vijest da se rasipni sin vraća, jer je brzo shvatio  što znači biti bez oca, bez Boga i sam, otac hita u susret povratniku. Vraća ga potom u isto dostojanstvo koje je imao prije odlaska dajući mu odjeću koja to simbolizira.

Drugi sin je stalno uz oca i trebao bi biti sretan što nije sam i napušten, što nije gladan, što je u Božjoj milosti. Mons. Sente naveo je i detalj iz djela sv. Ivana od Križa: stanje ljudi koji uđu u duhovnu živost krije u sebi i opasnost jer Zli može u ljudima pobuditi oholost da se izdižu iznad  drugih, da su oni u Crkvi, a drugi nisu, ali to što su u Crkvi, nije po njima nego po Božjoj milosti. Sv. Josip je u svojemu djevičanskom očinstvu simbol poniznosti. U Svetom pismu nema zapisane ni jedne njegove rečenice. On nema svojih želja, nego ima samo naše želje koje mu mi podarimo. Mons. Sente zaključio je kako su brojna uslišanja po zagovoru sv. Josipa i u ovom karlovačkom svetištu.         

Duhovno okrijepljeni župljani su nakon svete mise krenuli put Krašića zaustavili se pri tom u frankopanskom gradu Ozlju, razgledali taj grad ponad Kupe, a onda nastavili put dolinom kardinala do Krašića, mjesta  vezanog uz život i smrt bl. Alojzija Stepinca. U parku uz crkvu Presvetoga Trojstva u Krašiću izmolili su  križni put, posjetili Stepinčevu spomen-sobu u župnom dvoru i crkvu u kojoj je Stepinčev relikvijar,  klecalo i stari oltar uz koji je bl. Alojzije Stepinac molio. Izmireni s Bogom i osnaženi u svojoj vjeri vratili su se radosni da, i bez zgrade crkve, slave Boga i zahvaljuju mu na brojnim milostima.