Kardinalova homilija na svetkovinu Svih svetih
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na svetkovinu Svih svetih
Crkva Krista Kralja na Mirogoju, 1. studenoga 2017. godine.
Liturgijska čitanja: Otk 7,2-4. 9-14; 1 Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a;
Draga braćo i sestre!
1. Danas Crkva jednom svetkovinom slavi sve svete, poznate i nepoznate, one svečano i službeno kanonizirane i one koji to nikada neće biti, one koji su ostavili prepoznatljiv znak u povijesti, kao i one koje ljudi nisu primijetili. Danas Crkva očituje svoju ljepotu Kristove zaručnice, jer Krist, neokaljani Jaganjac, izvor je i uzor svake svetosti. Vjera nas uči da je Crkva trajno sveta, jer njezina je glava Krist koji svoju zaručnicu neprestano posvećuje. »Krist, Sin Božji koji se s Ocem i Duhom slavi kao 'jedini Sveti', ljubio je, naime, Crkvu kao svoju zaručnicu tako što je samoga sebe predao za nju da je posveti (…) te je pridružio sebi kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Božju. Tako su svi u Crkvi (…) pozvani na svetost, prema onoj Apostolovoj: 'Ovo je naime volja Božja: vaše posvećenje« (LG, 39).
2. Dragi vjernici, danas kao zajednica Kristovih vjernika iznova slušamo navještaj o velikom mnoštvu što ga nitko ne mogaše izbrojiti »iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika« (Otk 7,9). To veliko zajedništvo čini svekoliku Crkvu, nebesku i zemaljsku. U njemu se nalazimo i mi, putnici na ovoj zemlji. Uskoro ćemo u Vjerovanju ispovjediti: Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Crkva jest sveta jer ona je mistično tijelo Kristovo. Crkva jest sveta jer ona je Kristov sakrament spasenja za sav ljudski rod. Isus neprestano moli za nas Oca nebeskoga: »Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina« (Iv 17,17). Crkva jest sveta iako su neki njezini sinovi i kćeri tijekom povijesti zatamnili njezino lice. A i mi smo danas u svetoj Crkvi pozvani neprestano zazivati Božje milosrđe, da nam se Bog smiluje i oprosti nam grijehe, jer nas Božja ljubav nikada ne napušta.
3. Draga braćo i sestre, svi smo pozvani na svetost. A kako možemo postati sveti? Svêtī su prijatelji Božji. Da bi bili sveti nije potrebno činiti izvanredna djela, niti posjedovati posebne karizme. Ono što je jedino i neophodno potrebno jest slušati Isusa i njega slijediti bez obzira na teškoće s kojima se susrećemo na životnom putu. »Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac« (Iv 12,26). Povijest čovječanstva doista je mukotrpna i često isprepletena zlim djelima pojedinaca i skupina. Ali ta naša ljudska povijest ispunjena je i divnim svjedočanstvima bezbrojnih ljudi koji u poniznoj i iskrenoj vjeri ljube Boga i hrabro prihvaćaju Božju volju te zbog toga podnose razne životne kušnje. Potrebno je otvoriti oči i prepoznati svece u svojoj sredini, u našim obiteljima i našim zajednicama. Dovoljno je promatrati jednostavne ljude, zatim naše bolesnike, starije osobe, nemoćne, kao i mnoge mlade vjernike, ljude na raznim položajima, u različitim zvanjima i zanimanjima, koji savjesno vrše svakidašnje dužnosti tražeći Božju volju u svom životu.
4. Dragi vjernici, tko se pouzdaje u Isusa i iskreno ga ljubi, tko prihvaća umiranje samome sebi, poput pšeničnog zrna, koje pavši u zemlju donosi obilat rod, tko zna da se život gubi, ako ga se želi imati samo za sebe, tko zna da se život dobiva kad ga se nesebično daruje, taj je na Isusovom putu. Iskustvo Crkve nam pokazuje da svaki oblik svetosti, iako ima mnogo i različitih puteva svetosti, prolazi uvijek putem križa, putem odricanja. To je zakon spasenja. U Križu je spas. Životopisi svetaca govore o muškarcima i ženama, koji su bili poslušni Božjim poticajima, ali koji su istodobno s Božjom pomoću često nadvladali iskušenja i neopisiva trpljenja, progonstva, sve do mučeništva. Ustrajali su na kršćanskom putu. »Oni dođoše iz nevolje velike – čitamo u Knjizi otkrivenja – i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,14). Njihova su imena zapisana u knjizi života (usp. Otk 20,12), a raj je njihova vječna domovina. Sveci nas pozivaju na vršenje Božje volje u svom životu i na radosno zajedništvo s Bogom. To je radost koja već sada, na zemlji, ispunja naša srca, ako doista slijedimo Isusa. Ispunjen ganućem sveti Ivan piše: »Koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (1 Iv 3,1).
5. Primjeri svetaca za nas su ohrabrenje i poticaj kako se pouzdati u Boga na ovozemaljskom putu. Kako je često naš blaženi Alojzije Stepinac ponavljao riječi svog biskupskog gesla: U tebe se, Gospodine, uzdam! To mu je davalo snagu u nošenju križeva od kojih nije bio pošteđen u svom životu i u svojoj službi. Psalam kaže: »Blago čovjeku koji se u Gospodina uzda« (Ps 40,5). Na toj liniji, dragi vjernici, mogli bismo promišljati blaženstva današnjeg Evanđelja: Blago onome tko je ponizan, tko se osjeća malenim i siromašnim pred Bogom. Blago onome tko ne traži uvažavanje drugih, već tako djeluje pred Bogom, da ugodi samo Bogu. Blago onome tko ima hrabrosti i poniznosti da zna tražiti pomoć kad se nalazi u teškoćama. Blago onome tko ne želi uvijek biti u središtu pozornosti, koji malo govori o sebi i svojim »uspjesima«. Blago onome tko nije ljubomoran zbog uspjeha drugih, već se u svom srcu zna radovati dobru drugoga. Blago onome tko osjeća da njegovi darovi i njegove zasluge ne dolaze od njega, nego su mu dani od Boga da budu stavljeni u službu ljudima. Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina, jer pouzdanje u Boga rađa u nama novi pogled na druge, na svijet; na našu sadašnjost i budućnost.
Braćo i sestre, evanđeoska blaženstva traže od nas razmišljanje i djelovanje suprotno logici ovoga svijeta. Kao kršćani pozvani smo na hrabrost koja se ne boji ni odricanja, ni trpljenja; na hrabrost koja se ne boji kritike, ni ismijavanja drugih. Iako je težak, a ponekad izgleda i pretežak, kršćanski je život radostan, jer je ispunjen Bogom. Sveci u nama pobuđuju čežnju za takvim životom i pozivaju nas u zajedništvo sa sobom, na zajedništvo s Bogom.
6. Danas i ovih dana toliki će vjernici posjetiti groblja diljem hrvatske nam Domovine. Mi smo sada ovdje na našem Mirogoju, na ovom svetom mjestu između križeva i spomenika. Ovdje mislimo na svoje pokojne i molimo za njih i za sve vjerne mrtve te razmišljamo o svetosti, o našem kršćanskom pozivu na svetost, utječući se zagovoru Svih svetih. Doista, velika je njihova raznolikost, a izvanredna je njihova blizina. Njihova nas svetost svakodnevno zahvaća. Oni nam danas poručuju: uzdajte se u Boga, on vas neće razočarati. Draga braćo i sestre, na prijateljstvo s Bogom, na svetost života svi smo pozvani. Na tom putu preporučimo se zagovoru Svih svetih. Molimo Presvetu Bogorodicu Mariju, Majku Crkve i Majku svetaca da nam izmoli hrabrost, radost, ustrajnost i nadu za život po evanđeoskim savjetima. Bože, koji si jedini svet, posveti nas da te ljubimo iznad svega. Amen.
1. Danas Crkva jednom svetkovinom slavi sve svete, poznate i nepoznate, one svečano i službeno kanonizirane i one koji to nikada neće biti, one koji su ostavili prepoznatljiv znak u povijesti, kao i one koje ljudi nisu primijetili. Danas Crkva očituje svoju ljepotu Kristove zaručnice, jer Krist, neokaljani Jaganjac, izvor je i uzor svake svetosti. Vjera nas uči da je Crkva trajno sveta, jer njezina je glava Krist koji svoju zaručnicu neprestano posvećuje. »Krist, Sin Božji koji se s Ocem i Duhom slavi kao 'jedini Sveti', ljubio je, naime, Crkvu kao svoju zaručnicu tako što je samoga sebe predao za nju da je posveti (…) te je pridružio sebi kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Božju. Tako su svi u Crkvi (…) pozvani na svetost, prema onoj Apostolovoj: 'Ovo je naime volja Božja: vaše posvećenje« (LG, 39).
2. Dragi vjernici, danas kao zajednica Kristovih vjernika iznova slušamo navještaj o velikom mnoštvu što ga nitko ne mogaše izbrojiti »iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika« (Otk 7,9). To veliko zajedništvo čini svekoliku Crkvu, nebesku i zemaljsku. U njemu se nalazimo i mi, putnici na ovoj zemlji. Uskoro ćemo u Vjerovanju ispovjediti: Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Crkva jest sveta jer ona je mistično tijelo Kristovo. Crkva jest sveta jer ona je Kristov sakrament spasenja za sav ljudski rod. Isus neprestano moli za nas Oca nebeskoga: »Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina« (Iv 17,17). Crkva jest sveta iako su neki njezini sinovi i kćeri tijekom povijesti zatamnili njezino lice. A i mi smo danas u svetoj Crkvi pozvani neprestano zazivati Božje milosrđe, da nam se Bog smiluje i oprosti nam grijehe, jer nas Božja ljubav nikada ne napušta.
3. Draga braćo i sestre, svi smo pozvani na svetost. A kako možemo postati sveti? Svêtī su prijatelji Božji. Da bi bili sveti nije potrebno činiti izvanredna djela, niti posjedovati posebne karizme. Ono što je jedino i neophodno potrebno jest slušati Isusa i njega slijediti bez obzira na teškoće s kojima se susrećemo na životnom putu. »Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac« (Iv 12,26). Povijest čovječanstva doista je mukotrpna i često isprepletena zlim djelima pojedinaca i skupina. Ali ta naša ljudska povijest ispunjena je i divnim svjedočanstvima bezbrojnih ljudi koji u poniznoj i iskrenoj vjeri ljube Boga i hrabro prihvaćaju Božju volju te zbog toga podnose razne životne kušnje. Potrebno je otvoriti oči i prepoznati svece u svojoj sredini, u našim obiteljima i našim zajednicama. Dovoljno je promatrati jednostavne ljude, zatim naše bolesnike, starije osobe, nemoćne, kao i mnoge mlade vjernike, ljude na raznim položajima, u različitim zvanjima i zanimanjima, koji savjesno vrše svakidašnje dužnosti tražeći Božju volju u svom životu.
4. Dragi vjernici, tko se pouzdaje u Isusa i iskreno ga ljubi, tko prihvaća umiranje samome sebi, poput pšeničnog zrna, koje pavši u zemlju donosi obilat rod, tko zna da se život gubi, ako ga se želi imati samo za sebe, tko zna da se život dobiva kad ga se nesebično daruje, taj je na Isusovom putu. Iskustvo Crkve nam pokazuje da svaki oblik svetosti, iako ima mnogo i različitih puteva svetosti, prolazi uvijek putem križa, putem odricanja. To je zakon spasenja. U Križu je spas. Životopisi svetaca govore o muškarcima i ženama, koji su bili poslušni Božjim poticajima, ali koji su istodobno s Božjom pomoću često nadvladali iskušenja i neopisiva trpljenja, progonstva, sve do mučeništva. Ustrajali su na kršćanskom putu. »Oni dođoše iz nevolje velike – čitamo u Knjizi otkrivenja – i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,14). Njihova su imena zapisana u knjizi života (usp. Otk 20,12), a raj je njihova vječna domovina. Sveci nas pozivaju na vršenje Božje volje u svom životu i na radosno zajedništvo s Bogom. To je radost koja već sada, na zemlji, ispunja naša srca, ako doista slijedimo Isusa. Ispunjen ganućem sveti Ivan piše: »Koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (1 Iv 3,1).
5. Primjeri svetaca za nas su ohrabrenje i poticaj kako se pouzdati u Boga na ovozemaljskom putu. Kako je često naš blaženi Alojzije Stepinac ponavljao riječi svog biskupskog gesla: U tebe se, Gospodine, uzdam! To mu je davalo snagu u nošenju križeva od kojih nije bio pošteđen u svom životu i u svojoj službi. Psalam kaže: »Blago čovjeku koji se u Gospodina uzda« (Ps 40,5). Na toj liniji, dragi vjernici, mogli bismo promišljati blaženstva današnjeg Evanđelja: Blago onome tko je ponizan, tko se osjeća malenim i siromašnim pred Bogom. Blago onome tko ne traži uvažavanje drugih, već tako djeluje pred Bogom, da ugodi samo Bogu. Blago onome tko ima hrabrosti i poniznosti da zna tražiti pomoć kad se nalazi u teškoćama. Blago onome tko ne želi uvijek biti u središtu pozornosti, koji malo govori o sebi i svojim »uspjesima«. Blago onome tko nije ljubomoran zbog uspjeha drugih, već se u svom srcu zna radovati dobru drugoga. Blago onome tko osjeća da njegovi darovi i njegove zasluge ne dolaze od njega, nego su mu dani od Boga da budu stavljeni u službu ljudima. Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina, jer pouzdanje u Boga rađa u nama novi pogled na druge, na svijet; na našu sadašnjost i budućnost.
Braćo i sestre, evanđeoska blaženstva traže od nas razmišljanje i djelovanje suprotno logici ovoga svijeta. Kao kršćani pozvani smo na hrabrost koja se ne boji ni odricanja, ni trpljenja; na hrabrost koja se ne boji kritike, ni ismijavanja drugih. Iako je težak, a ponekad izgleda i pretežak, kršćanski je život radostan, jer je ispunjen Bogom. Sveci u nama pobuđuju čežnju za takvim životom i pozivaju nas u zajedništvo sa sobom, na zajedništvo s Bogom.
6. Danas i ovih dana toliki će vjernici posjetiti groblja diljem hrvatske nam Domovine. Mi smo sada ovdje na našem Mirogoju, na ovom svetom mjestu između križeva i spomenika. Ovdje mislimo na svoje pokojne i molimo za njih i za sve vjerne mrtve te razmišljamo o svetosti, o našem kršćanskom pozivu na svetost, utječući se zagovoru Svih svetih. Doista, velika je njihova raznolikost, a izvanredna je njihova blizina. Njihova nas svetost svakodnevno zahvaća. Oni nam danas poručuju: uzdajte se u Boga, on vas neće razočarati. Draga braćo i sestre, na prijateljstvo s Bogom, na svetost života svi smo pozvani. Na tom putu preporučimo se zagovoru Svih svetih. Molimo Presvetu Bogorodicu Mariju, Majku Crkve i Majku svetaca da nam izmoli hrabrost, radost, ustrajnost i nadu za život po evanđeoskim savjetima. Bože, koji si jedini svet, posveti nas da te ljubimo iznad svega. Amen.