Zagrebačka nadbiskupija

Zaštitnicu župe i svetkovinu Blažene Djevice Marije Snježne proslavili su u nedjelju 5. kolovoza 2018. godine župljani istoimene župe na Dubovcu u Karlovcu. Misna je slavlja predvodio dr. Mladen Horvat župnik župe Naše Gospe kraljice Hrvata u Torontu i profesor biblijskih znanosti na više kanadskih učilišta u Nacionalnom svetištu svetog Josipa i u župnoj crkvi BDM Snježne na Dubovcu. Naime, župna se crkva nalazi na dubovčkom brežuljku te se do nje može doći samo pješice. A na području spomenute župe nalazi se Nacionalno svetište u kojem se odvijaju i sve župne svetkovine. Stoga su se mise slavile i u župnoj crkvi BDM Snježne i u Nacinalnom setištu svetog Josipa.

U prigodnim homiljama koje su bile nadahnute blagdanom Gospe Snježne i biblijskim čitanjima osamnaeste nedjelje kroz godinu dr. Horvat je istaknuo da kad gledamo naš religiozni život primjećujemo da postoji svakodnevnica i izvanredni trenutci života. "Svi smo mi u našem životu iskusili, barem koji dolazimo u crkvu, nešto izvanrednoga, to izvanredno slavimo upravo u današnjoj svetkovini Gospe Snježne. Naime prisjećamo se događaja kada je u Rimu, po predaji Crkve, u osmom mjesecu pao snijeg na jednom od rimskih brežuljaka. Taj izvanredni događaj potaknuo je papu da izgradi crkvu u čast Djevice Marije. Danas upravo slavimo posvetu crkve Svete Marije Velike, Santa Maria Magiore u Rimu.



Svima nam se pitati, postoji li i u mojem životu nešto izvanredno što bi dalo smjer mojem životu, jer mnogi se ljudi opravdavaju da ne dolaze u crkvu i nisu vjernici jer im se ništa takvoga nije dogodilo po čemu bi mogli zaključiti da Bog postoji. Pa u tome i jest problem, da nitko od nas, ako nismo doživjeli nešto izvanrednoga, ne možemo izdržati, čitav život dolaziti i posvetiti nedjeljno prijepodne Bogu. Neki se pak drže tradicije, te radi tradicije povremeno dolaze u crkvu. Međutim, u svakidašnjem životu, ako ta tradicija nije živa, ona gubi snagu i ne može biti životni orijentir.

Upravo zato hodočašća na koja odlazimo, skrušena i dobro pripremljena ispovijed, boravak u svetištima ili svetim prostorima, sva ta sveta mjesta i sveta vremena postaju izvanredni događaji na kojima i u kojima čovjek nešto doživi. Naš boravak u takvim mjestima i događajima ostaju izvor snage za naš svakidašnji život, za život svakoga dana, o kojima nam govore današnja čitanja od osamnaeste nedjelje kroz godinu. Susrećemo Izraelce koji su putovali iz egipatskog ropstva u slobodu obećane zemlje. Putovali su kroz pustinju. Zanimljivo da život s Bogom ne vodi uvijek ravno i ne vodi uvijek kroz predjele gdje ima puno vode", istaknuo je dr. Horvate te kazao kako "nekad Bog dovede čovjeka i u pustinju, gdje se živi skromno. Upravo je to bio put za Izraelce do obećane zemlji. Čovjek, pak, današnjice htio bi odmah sve imati, 'htjeli bi biti kao na Zapadu' zadužiti se s kreditima, okružiti se materijom misleći da će tako postići sreću. Zašto bi uopće dolazio na misu, nitko mu to neće platiti. Na taj način gubimo povezanost s Bogom u svakidašnjem životu."

Ako želimo da nas Bog hrani, tada moramo korak po korak mijenjati mentalitet svakidašnjega života, od onoga: " ne isplati se raditi .... nek mi drugi kavu kuha", prama novom mentalitetu: "Bože, što mi danas daješ za jelo?" Potrebno je ne povoditi se za nekim modernitetom samo zato što je to moderno, "ništa se ne isplati", dok zemlja oko mene stoji neobrađena, nepokošena, neuređena. Rad na zemlji može postati pustinja mojega života. Svima nam se neprestano propitivati: "Bože, što je ono što mi Ti danas daješ, s čime me danas želiš nahraniti?" To je ono što molimo u današnjem Oče našu na misi" "...kruh naš svagdanji daj nam danas". I upravo tu sliku kruha, a kruh je nešto što jedemo tri puta na dan, Isus uzima da bi nam rekao, kao što je potreban kruh za tjelesni život, tako je potrebno moje Tijelo, tako sam potreban ja vama za duhovni život, za život vječni, ustvrdio je dr. Horvat.



"Htio bih vam nešto progovoriti i o tom zapadnom standardu. Najprije, rođen sam u Hrvatskoj, ali sam kao malo dijete živio 8 godina u Njemačkoj zajedno s mojim roditeljima. Sada sam već deset godina u Kanadi. Prije toga sam bio na studiju 7 godina u Rimu. Znate što je taj zapadni standard? Događa se da se ljudi jednostavno izgube, izgube ono najvažnije, a to je ljubav, to je obitelj, to su djeca. Ljudi u takom standardu ne znaju uživati u malim trenutcima i istinskim ljepotama života. Ovih dana boravim u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i razmišljam - Bože, koja ljepota, prekrasni Split, Hvar, Dubrovnik, kako je prekrasan ovaj kraj, sav u zelenilu. Tek kada čovjek otvori oči za te stvarnosti, tek tada vidi koliko je blagoslovljen da na jednom putovanju od Varaždina do Rijeke može proći kroz tri klime, kontinentalnu u Varaždinu, planinsku koja počinje ovdje u Karlovcu i onda prekrasno more.

Gdje toga na svijetu ima? Ova nam je ljepota pred nosom, a mi trčimo za nečim što nam u trgovačkom centru netko ponudi", istaknuo je propvijednik te nastavio da ovaj "kruh o kojem Isus govori, kruh koji ćemo blagovati ovdje s oltara, jest nešto što daje novu spoznaju da čitav svoj život, od početka do kraja, počinjemo živjeti drugačije. Ne smeta te više što imaš auto kakav imaš. Imaš kakav imaš, počinješ primjećivati ljepotu izlaska sunca, ljepotu svježine, spoznaješ da je priroda lijepa kada se zeleni, kada dođe jesen ili snijeg prekrije sav ovaj prekrasni krajolik i kada u tome počinješ uživati, tada počinješ voljeti svoj narod, svoju zemlju - domovinu koju ti je Bog dao. Tada tvoje hrvatstvo nije samo u pjevanju pjesama i mahanju zastavama, tada ti znaš to je mjesto gdje ja pripadam. Stoga otvorimo oči jer nisu stvari uvijek onakve kakve nam se prezentiraju. Otvorimo oči, primimo Isusa i Njegov kruh da bi vidjeli cjelinu stvarnosti."