Zagrebačka nadbiskupija

Kao i skoro svakoga dana, i tog se kišnog utorka uoči blagdana svete Majke Terezije desetak volontera okupilo ispred vrata samostana Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici kako bi pomoglo u pripremi toplog obroka za sto pedeset gladnih korisnika.

Među njima je bio i Goran Mesar, 25-godišnji Podravac sa zagrebačkom adresom od 2016. godine. Isprva se činilo kao idilično posložena priča: mladić u najboljim godinama koji je svoj studij upravo priveo kraju, dobio prvo zaposlenje, pristojnu plaću i koji svoje slobodno vrijeme daruje ljudima u potrebi. Zapravo, ništa od toga ne odgovara istini, osim ovog posljednjeg.

Sjedamo u kapelicu svete Majke Terezije i Goran započinje svoju priču prisjećajući se djetinjstva provedenog s bakom u Koprivnici te odlaska s majkom u Englesku – događaja koji mu prvi put mijenja život iz korijena. Bilo mu je 12 godina.

Normalan život tinejdžera iz Podravine ubrzo postaje život vođen zakonima ulica zapadnog Londona. „Zapao sam u loše društvo. I tako to krene: alkohol, marihuana pa kokain. Agresija, nasilje i tučnjave“, govori Goran koji je s ulice odveden u zatvor gdje je proveo godinu i pol dana. Britanske ga vlasti po završetku izdržavanja kazne deportiraju u Hrvatsku, u koju dolazi bez ičega, s jednom torbicom i putovnicom.

Goran odlazi u centar za socijalnu skrb koji ga upućuje da pomoć potraži u samostanu Misionarki ljubavi u zagrebačkoj Jukićevoj ulici. Događaj je to koji drugi put mijenja Goranov život iz korijena.



„Sestre su me primile na smještaj i odmah mi pomogle da riješim dokumente, odjenule me, pomogle mi pri pronalaženju posla… Tih sedam, osam mjeseci označavali su moj novi početak, moj drugi život“, prisjeća se Goran. Danas u Jukićevu dolazi koliko stigne jer radi kao prodavač na jednom kiosku, no sestrama pomaže ponajviše kao sakristan u kapelici ali i u kuhinji ili štogod već zatreba.

„Kad sam imao više vremena, dolazio bih petkom i subotom pomoći okupati korisnike, obrijati ih ili prenijeti ih s jednog mjesta na drugo. Gledajući te ljude u potrebi vidim prigodu za služenje Bogu“, ističe Goran pa nastavlja: „Moje volontiranje je na neki način vraćanje duga tim sestrama. U starim kaubojskim filmovima kada ti netko spasi život, ti mu duguješ svoj. Ja ovim sestrama dugujem život jer su me one dovele Bogu, brinule se za mene kao da sam njihov sin i da nije bilo njih, tko zna gdje bih sada bio“, svjedoči Goran.



Kaže da od sestara svakodnevno uči o jednostavnosti života. „Svjedočim mnogim beskorisnim i besplodnim raspravama, posebice na društvenim mrežama, i pitam se što bi napravio pravi kršćanin. I onda vidim sestre u Jukićevoj: one mole i rade i svojim nam primjerom pomažu razlučiti bitno od nebitnog. Mi se brinemo što ćemo odjenuti, a sestre odjenu ono što imaju; mi se brinemo što ćemo jesti, a one jedu što se nađe na stolu.“ Goran vjeruje da svi ljudi traže Boga, svjesno ili nesvjesno. Baš kao i on kada je bio u paklu droge – tražio je Boga, ali su mu razni drugi bogovi tada zamaglili pogled.

Danas ne dvoji da je Krist jedini pravi oslonac, a sigurnost mu pruža redoviti sakramentalni život, ponajprije odlazak na svetu misu i molitva krunice, za koju kaže da je najjače oružje protiv zla. Često moli na nakanu da se njegova dvojica braće obrate jer s njima nije u kontaktu otkako se vratio u Zagreb. Oni su, zajedno s majkom, još uvijek u Londonu.



O ovoj Božjoj intervenciji u njegovu životu Goran prvi put govori javno i čini to iz zahvalnosti sestrama, ali i zato što želi da se po njegovu svjedočanstvu proslavi Božje veličanstvo. Unatoč kalvariji koju je prošao, čvrsto je uvjeren da se to sve tako trebalo zbiti jer se ništa u životu ne događa bez razloga.

Čak i o svom boravku u zatvoru danas govori kao o pozitivnom iskustvu koje ga je naučilo da tu grešku ne smije ponoviti. U zatvoru je, doduše, i počelo Goranovo obraćenje. „Dobio sam Sveto pismo u ruke i budući da mi ga je bilo teško razumjeti, s njime sam samo spavao. Ja sam, bez sumnje, morao dotaknuti dno da bih se vratio Bogu, da bih ponovno zavolio život“, zaključuje Goran.

Da ga je uistinu ponovno zavolio uvjerio me tog kišnog utorka pri našem upoznavanju ispred samostana u Jukićevoj. Pitam ga: „Kako si?“, a on mi s osmjehom odgovori: „Živ sam!“. Jednostavnost života na koji nas i danas poziva sveta Majka Terezija iz Kalkute.