Zagrebačka nadbiskupija

Uoči 287. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba na Mariju Bistricu, razgovarali smo s Mariom Blažanovićem, dugogodišnjim bistričkim hodočasnikom.

Kada i kako započinje Vaša avantura „bistričkog hodočasnika“?

U vrijeme studiranja, početkom devedesetih godina, stanujem u novozagrebačkom naselju Dugave gdje upoznajem super ekipu u Župi sv. Mateja u kojoj je tada župnik bio mons. Mijo Gorski, sadašnji pomoćni biskup zagrebački. S njim sam prvi put krenuo na hodočašće u Mariju Bistricu, ali i na planinarenja. S radošću se sjećam svetih misa u prekrasnoj prirodi koje je predvodio naš župnik.

Za Veliku Gospu vodio nas je i na hodočašće velebitskoj Gospi od Rujna na Veliko Rujno gdje se nalazi kapelica do koje se moglo doći samo planinarskim putem. Planinarenje i hodočašća povezali su nas s vjernicima zagrebačke Župe sv. Nikole Tavelića iz Kustošije, koji su u lipnju 1991. osnovali hrvatsko katoličko planinarsko društvo „Stanko Kempny“ pa zajedno predvodimo hodočasnike od katedrale preko Medvednice do Marije Bistrice.

Treba istaknuti značajnu ulogu Tomislava Pavlina Toma, glavnoga organizatora na čiju inicijativu se, od 1991., svake godine nosi drveni križ moleći za mir u domovini, a od 1994. moli se križni put na posebnim postajama na trasi koja je uvrštena u planinarsku obilaznicu pod nazivom „Zagrebački romarski put“.



Hodočašće ima svoju narav. Nadbiskup Stepinac je znao reći kako je ono javna ispovijed vjere. I dok u svijetu postoje mnoga hodočašća, po čemu je ovo naše marijansko posebno?

Hrvatski narod Majku Božju zove Kraljicom Hrvata, a kip Majke Božje Bistričke je okrunjen zlatnom krunom 1935. pred 30 000 hodočasnika na 204. zavjetnom hodočašću i tada su narod predvodili zagrebački nadbiskup Antun Bauer i nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. To je veliki broj hodočasnika uglavnom pješaka koji su javno ispovjedili svoju vjeru toga dana moleći njezinu zaštitu i zagovor pred Gospodinom.

Ovogodišnje 287. hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj u znaku je 120. obljetnice rođenja bl. Alojzija Stepinca i 20. obljetnice proglašenja blaženim. Imali smo veliku milost da je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio našeg kardinala i mučenika, velikana hrvatske katoličke vjere Alojzija Stepinca blaženim baš u Mariji Bistrici. On nam je uzor u ustrajnosti u vjernosti Kristu, papi i Crkvi.

Danas je lakše svjedočiti svoju vjeru nego našim roditeljima, djedovima i bakama kada je vjera za vrijeme komunizma bila proganjana i kada se zbog hodočašćenja moglo izgubiti zaposlenje, pa čak i život. Kako je vrijeme prolazilo smanjivao se pritisak, ali opet svjedoče nešto mlađi hodočasnici kako su subotom nakon službe svjetla i večernje mise kada su umorni zaspali na sjenicima dolazili milicajci koji su ih sve probudili, legitimirali i zapisivali držeći ih budnima par sati, ali vjerni narod je opet sve pobijedio i vraćao se još jači domu svome.

Povratak doma je isto bio pješice najčešće trećega dana kada se putem kitio na livadama križ koji se svečano unosio u katedralu. Naravno po ulicama Zagreba nisu svi prijateljski dočekivali hodočasnike i okićeni križ, ali i to je vjerni narod uspješno savladavao.

Svako hodočašće iziskuje žrtvu koja jamči milosne plodove. Prepoznajete li ih u svom životu?

Na hodočašćima često dolaze obitelji s malom djecom koju smo nosili na ramenima kad im je bilo preteško i jedva sam čekao i molio da i ja jednog dana mogu nositi svoju. Ta želja mi se ostvarila i sretan sam kada danas zajedno sa suprugom i četvero djece hodočastimo Majci Božjoj Bistričkoj zahvalni za sve primljene milosne darove.



Kad su bili mali, djecu smo u svetište prvo nosili na rukama i ramenima. S vremenom smo hodali prvo lakšim, pa sve težim putevima, ali glavna sreća nas roditelja je što ih vidimo kako rastu i žive svoju kršćansku vjeru.

Hodočašćenje je od ranog kršćanstva bitno obilježje vjerničkog života. Je li se u našem narodu takav način iskazivanja pobožnosti pomalo i izgubio? Kakav je interes za Zagrebačko hodočašće iz godine u godinu?

U prošlosti je sigurno bilo rasta i padova broja hodočasnika, pa kada je blaženi kardinal Stepinac od 1934. godine osobno predvodio hodočasnike preko Medvednice sigurno je taj broj rastao, a u poratnim godinama od 1945. kada su komunističke vlasti opustošile svetište i rastjerivale hodočasnike broj je pao, da bi opet rastao i rastao, osobito kako je stvarana nova demokratska Hrvatska Država.

Na broj hodočasnika grada Zagreba utjecala je i promjena termina od 2002. godine sa srpnja na rujan, kada se doduše smanjio broj obitelji koje su subotom hodočastile i noćile u šatorima, jer u rujnu su češće kišoviti i hladniji dani, ali se ipak povećao broj hodočasnika u nedjelju, jer su završili godišnji odmori.



Mislim da jako pozitivno utječe na hodočasnike kada ih predvode svećenici i biskupi i tu svakako treba pohvaliti pomoćne biskupe mons. Miju Gorskog i mons. Ivana Šaška, kao i pomoćnog biskupa mons. Valentina Pozaića dok je bio zdraviji i mogao hodočastiti.

Kao dugogodišnji marijanski hodočasnik zasigurno pamtite mnoga lijepa iskustva s bistričkog hodočašća. Možete li izdvojiti neke?

U nošenju velikoga drvenog križa svi se izmjenjujemo i nekoliko veselih časni kada ga je preuzelo zvale su nas svirače i pjevače bliže sebi. Na pitanje koju ćemo pjesmu, stigao je odgovor dajte nam neku veselu da ubrzamo ritam, recimo onu od Parnog Valjka „Uhvati ritam“. I tako se u veselom ritmu molitve i pjesme nastavilo putem prema Mariji Bistrici.

Druge godine je jedna majka ne znajući težinu puta povela svoju kći, koja je na najtežem djelu puta rekla da više neće hodati, jer je umorna. Nekoliko puta smo je uspjeli nagovoriti da nastavi hodati pjevajući dječje pjesmice, ali u jednom trenutku smo je ipak uzeli na ramena i nosili. Kako ju nije bilo baš lako nositi od početnih nekoliko nosača do kraja smo ustrajali samo dvojica od nas. Idućeg dana u procesiji kada nas je vidjela dotrčala je i izljubila nas noseći nam u rukama dva velika licitarska srca.

Svake godine određena pjesma bude kao himna hodočašća više pjevana putem i jedne godine je to bila „Hoćemo Boga“, koja se naravno često i danas pjeva. I još je pokojni kardinal Kuharić imao večernju misu i službu svjetla u subotu kad smo kum Joža i ja uspjeli u prepunoj bazilici naći mjesto na koru uz orgulje. Simpatična časna je svirala na misi i svako malo mi njoj za sljedeću pjesmu predložimo „Hoćemo Boga“, a ona u jednom trenutku veli „Nećemo Boga“ i odmah primijeti što je rekla i zbunjeno veli: „Ma nisam tako mislila.“

I na kraju mise naravno je bila i „Hoćemo Boga“. Čim je završila misa donijela nam je prepun veliki pladanj kolača. Veselo se podijelilo među hodočasnicima, a sa časnom smo se sprijateljili i svake godine je bilo: „Časna, hoćemo Boga?“, „Pa naravno da hoćemo“.

Iziskuje li hodočašće na Mariju Bistricu neke posebne pripreme? Vjerujem da mnogi potencijalni hodočasnici na Mariju Bistricu imaju bojazan od fizičkog ili psihičkog napora.

Polazak je oko 5 sati iz katedrale nakon hodočasničkog blagoslova i ophoda oko groba blaženog Alojzija Stepinca, a neki hodočasnici kreću pješice čak od svojih domova. Cijeli put od katedrale, preko Medvednice do Marije Bistrice je dug oko 30 km, a dodatni fizički napor predstavlja uspon do kapelice Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata gdje u 9 sati bude misa. Neki dođu do vrha autobusom ako nemaju kondicije. Od vrha se ima još dosta hodati, ali bez većih uspona. Tako i manja djeca uspješno prehodaju put.

Često je problem s grčevima, pa je dobro par dana prije hodočašća piti magnezij, a i ponijeti ga sa sobom. Bilo bi dobro imati planinarske gojzerice. Većina ipak ima tenisice, ali to u slučaju blata baš i nije najbolja obuća. S druge strane što je hodati teže to je osjećaj ulaska u Mariju Bistricu pobjedonosniji.



Jedne godine sam došao s mladima autobusom u subotu i te godine je bilo najveće blato i kiša je cijelim putem padala. Došao sam suh i čist i pratio program za mlade, ali nedostajalo mi je nešto. Pogotovo kada sam dočekivao poznata lica onako crvena i sva blatnjava, bilo mi je žao što nisam s njima hodao i bodrio ih svirkom i pjesmom. Nedostajala mi je misa na Sljemenu, molitve krunice i litanija, pjesma i meditacije, dio hoda u tišini i naravno razgovor s ostalim hodočasnicima, od kojih neke vidim samo tih dana.

Za kraj, što biste poručili onima koji još dvoje hoće li se u subotu u 5 sati ujutro odvažiti doći pred zagrebačku katedrali i krenuti put Bistrice? 

Gledajući prognozu vremena i ja dvojim ;-)



Put je dosta naporan, pogotovo za one bez kondicije, ali jedni drugima pomažemo i tih 30-ak kilometara prođe u pjesmi, veselju i molitvi. Dođite da zajedno prikažemo ovu malu žrtvu dragom Bogu, zahvaljujući Majci Božjoj Bistričkoj na njenom zagovoru kod Isusa za naš hrvatski narod i Domovinu, da nas čuva i učvršćuje u vjeri tako da se nikad ne odijelimo od onoga koji je jedini Put, Istina i Život i da ostanemo vjerni svetom ocu papi.

Zazivajmo našu Majku pjevajući „Dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu, da od vsega zla obrani nas i domovinu.“