Zagrebačka nadbiskupija

Dok se prije dvadeset i četiri godine u Hrvatskoj s oduševljenjem tražilo načine za stvaranje ozračja demokracije i političke slobode, javila se nova opasnost ratnih užasa, agresije i uništavanja obiteljskih domova, crkava i crkvenih zdanja.
To je iza sebe ostavilo smrt i tugu. Ipak, iskustvo u prošlosti proživljenih kušnji i napor da ostane vjeran Evanđelju urodili su u hrvatskom narodu izvanrednim darovima u obrani života, u solidarnosti s potrebnima, u duhovnom zajedništvu i u molitvi, jačanim pouzdanjem u Božju vjernost. U tome je razdoblju sačuvana živom blizina i snažni odnos koji više od trinaest stoljeća postoji između hrvatskog naroda i Petrovih nasljednikâ.



U tim se okolnostima zbio prvi pohod svetog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. godine, prigodom devetstote obljetnice Zagrebačke biskupije. Bilo je predviđeno da taj pohod bude širih okvira, no to nije bilo moguće ostvariti zbog rata u Bosni i Hercegovini. To je silno ražalostilo papu koji nije mogao posjetiti Sarajevo iste godine. Nije bilo lako organizirati posjet ni u Hrvatskoj, budući da se crta obrane nalazila svega pedesetak kilometara od Zagreba. Papa Ivan Pavao II. ipak nas je htio posjetiti.
Ta ljubav, koja je već u prošlosti u više navrata očitovana, pokazana je u punini kada su biskupi, svećenici, redovnici i vjernici laici u više navrata izrazili veliku želju da vide papu u Hrvatskoj. Vidjeli smo papu Ivana Pavla II. kako prolazi našim ulicama, upućuje nam svoje riječi i geste, dok su mnogi zaboravili vapaj slabih.

U njegovoj prisutnosti i u njegovim gestama mogli smo gotovo otkriti prethodnu najavu beatifikacije kardinala Stepinca. Geslo koje je izabrano za taj događaj bilo je upravo biskupsko geslo kardinala Stepinca: In te, Domine, speravi. U njemu su vjernici prepoznali vjeru i nadu koja ih je uvjerljivo snažila u desetljećima progonâ.



Foto: Središnje euharistijsko slavlje svog pohoda papa Ivan Pavao II. predvodio je na Hipodromu 11. rujna.

U prvom pohodu svetog pape Ivana Pavla II. sažeti su mnogi drugi susreti ne samo s njim u razdoblju njegova pontifikata (proslave u Rimu, susret s hrvatskim vjernicima u drugim zemljama), nego i s njegovim prethodnicima. Bila je to snažna potvrda, jedinstven događaj za Crkvu i hrvatski narod; nezadrživa bujica emocija i zahvalnosti za zauzetost i razumijevanje što su nam ga iskazali papa i Sveta Stolica. Narod je u tome prepoznao potporu u duhu Evanđelja – koju je mnogima teško pojmiti – u prilog slobode, pravde i mira.

Tijekom stoljećâ naše povijesti, taj je pohod bio trenutak u kojem smo doista iskusili utjehu u vjeri. Misno slavlje u Zagrebu, na kojem je sudjelovalo mnoštvo vjernika, brojni promatrači u svijetu smatrali su nečim neočekivanim. Papin pohod pomogao je ne samo drugima da nas bolje upoznaju, već smo i mi sami ponovno otkrili duhovnu snagu koja ne poklekne pred teškoćama.

Iako je povod prvog pohoda bila proslava jubileja Zagrebačke nadbiskupije, on ipak ima važnije obilježje: predstavlja ljepotu »prvog pohoda« sa značenjem koje nadilazi partikularnu Crkvu. .