Zagrebačka nadbiskupija

Drugoga dana trodnevnice uoči Stepinčeva na Trnjanskoj Savici, 1. listopada, misno slavlje predvodio je karmelićanin o. Mato Miloš, vicepostulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, uz koncelebraciju župnika Antuna Vukmanića.

Prvo čitanje iz Pjesme nad pjesmama te odlomak iz Matejeva evanđelja o odnosu Boga  prema malenima, bio je poticaj da o. Mato Miloš govori o svetici dana - svetoj Tereziji od Djeteta Isusa i Božjega lica, djevojci koja je s 24 godine već zavrijedila biti nazvana sveticom i crkvenom naučiteljicom.

Ukratko je izložio bitne momente iz njezina života: odgoj u vjerničkoj obitelji, odrastanje bez majke uz veliku očinsku ljubav, odlazak u Karmel s 15 godina uz posebno Papino dopuštenje, život samostanu u poniznosti, jednostavnosti i pouzdanju u Boga, gdje je razvila nov način postizanja svetosti, tzv. Mali Put - spremnost srca da čini male sitne žrtve za druge iz ljubavi prema Bogu.

U Bogu je vidjela milosrdnog oca koji ljubi svoju djecu, a ne strogog oca koji samo čeka da kažnjava. Svojom ljubavlju, jer ljubav je sve, oplemenjivala je i odgajala mlade redovničke novakinje koje su u njoj vidjele živi primjer svetosti. Zapisala je svoje doživljaje u djelu „Povijest jedne duše”. Prikazuje ju se s raspelom  i ružama  koje su simbol nebeske milosti.

Zaštitnica je misija i misionara, a da sama nikad nije bila u misijama jer je bila preosjetljiva pa je od tuberkuloze prerano umrla.                        

Otac Mato Miloš nazočne je na kraju potaknuo da joj se mole za djecu i mlade, roditelje, učitelje, za misionare u dalekim zemljama, ali i misionare potrebne u našim župama.

U nagovoru nakon mise otac Miloš govorio je o vezi karmelićana i kardinala Stepinca. Naime, nadbiskup Stepinac je želio u više mjesta oko Zagreba imati muške i ženske samostane karmelićana stroge klauzure koji bili svojevrstan molitveni i duhovni bedem oko Zagreba. Pozvao je prve redovnice karmelićanke i nastanio ih pred 2. svjetski rat u dvorcu Brezovici planirajući izgraditi za njih samostan po strogim regulama.

Ali te je planove omeo 2. svj. rat i novo stanje nakon 1945. U to vrijeme bio je samo jedan muški samostan karmelićana u Somboru sa samo dva redovnika i više braće. Za jednoga od redovnika o. Gerarda Tomu Stantića  iz Đurđina (1876.-1956.) sada se vodi postupak za proglašenje blaženim jer je, uz ostalo, u okolnostima kad se misa nije smjela slaviti na hrvatskom jeziku našao način da se Božja riječ na hrvatskom čuje bar u korizmi na pobožnosti križnoga puta, a onda postupno i na svetim misama, te bio uvijek spreman satima ispovijedati na tri jezika, pohoditi bolesne i evangelizirati u svaka vremena.

Proširio je pobožnost Malomu Isusu. Stantićev dogovor sa Stepincem o izgradnji samostana za karmelićane u Zagrebu propao je promjenom vlasti, pa su karmelićani ostali bez namijenjenog im crkvenog posjeda i tek su se 1958. preselili iz Sombora u Hrvatski Leskovac, a 1959. prešli su Remete. Broj samostana potom se postupno u Hrvatskoj povećavao, ali nisu svi oko Zagreba.

O. Miloš preporučio je da se molimo i o. Gerardu za zagovor u svojim potrebama kako to čine u njegovu rodnom kraju i primaju milosti po tome zagovoru.