Zagrebačka nadbiskupija

Došli smo na ovo predivno zagrebačko groblje, da bismo živjeli iskustvo prjelaska, dajući hvalu Bogu ljubavi koji nas je u svome Sinu prenio preko praga smrti i uveo u vječno zajedništvo sa sobom – rekao je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodeći u četvrtak 4. listopada 2018. godine sprovodnu misu za vlč. Stjepana Bakrana, svećenika Zagrebačke nadbiskupije preminulog u 83. godini života i 56. godini svećeništva.
 
Uvodeći u misno slavlje u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, Biskup je najprije prenio sućut i molitveno zajedništvo zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića bratu i sestrama pokojnika, te pozdravio braću i sestre koji su dionici svećeničke službe vlč. Bakrana, počevši od vjernika rodne župe sv. Jurja u Gornjoj Stubici, župljane župa u kojima je služio: sv. Ilije proroka u Svetome Iliji, Presvetoga Trojstva u Daruvaru, sv. Katarine djevice i mučenice u Gaju, Presvetoga Srca Isusova u Antunovcu i sv. Klare djevice u Zagrebu-Sveta Klara, gdje je bio skoro trideset godina.


 
U svojoj je homiliji biskup Šaško kazao da smrt, kako to običavamo reći, toliko puta „zavija u crno“, pritisne osjećaje, oduzme riječi, postavi pitanja koja razdiru, ali da kao kršćani, naročito kao svećenici, nosimo istinu koja odiše životom, i onda kada se i u nama pojave dvojbe, nesigurnosti, tjeskobe.
 
I ovdje na Mirogoju, nastavio je, ljudi, ulazeći na groblje, smiruju korak, utišaju glas, očituju obzirnost koja odražava odnos prema otajstvu, koja osigurava molitvenu sabranost. Iz poštovanja prema osjećajima, iz sućuti prema boli koju ostavlja taj posljednji neprijatelj čovjeka – smrt, na grobljima se na licima i gestama ljudi može susresti i odgovore na pitanja koja se mogu izbjegavati, ali nikada do kraja izbjeći.
 
Istaknuo je da osmijeh pokojnog vlč. Stjepana pamtimo kao jednu od njegovih odlika te da osmijeh ima nijanse, da može dolaziti iz različitih pobuda i biti usmjeren prema različitim ciljevima, da može biti površan, lakomislen, ponekad i namjerno nejasan te, kao najgora inačica, zloban.


 
Osmijeh pokojnoga Stjepana čuva razigranost i vedrinu. Takav mu je pripadan. I drago mi je što je i moj nedavni susret s njim u Svećeničkome domu ponio sjećanje na njegov osmijeh. On je dio uskršnje radosti. Zato sam za ovo slavlje izabrao čitanja u kojima nam Gospodin danas progovara. Dio Poslanice Rimljanima je upravo onaj koji se čita u Vazmenome bdjenju, slavlju otajstva vjere pobjede Isusa Krista nad smrću, novoga života, kao temelj i obrazloženje natpisa na pročelju ove crkve: Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime – naglasio je biskup Šaško.


 
Govoreći o pročitanom evanđeoskom ulomku o ljubavi kojom Krist želi blizinu s onima koje mu je dao njegov Otac, Biskup je primijetio kako je to darivanje između Oca i Sina snagom Božjega Duha izvor svakoga kršćanskog darivanja. Isus je očitovao Boga ljubavi, ime i lice milosrdnoga Oca, da bi ta ista ljubav bila među nama. U toj Isusovoj molitvi pred odlazak u smrt čitamo riječi koje je pokojni Stjepan izabrao za svoje svećeništvo: Trojedini Bože, daj da uvijek ljubim Tebe i u Tebi sve ljude. Ljubiti Gospodina se ne zaustavlja u nejasnoći odnosa, nego je moguće samo u ljubavi prema bližnjima. Najveća je pak ljubav ona koja otvara vječnost. U tome je dar svećeništva. Ne u našoj snazi i sposobnostima, nego u prihvaćanju da po nama Bog čovjeku daruje vječnost, počevši od nas samih, od njegova dodira našega srca.


 
Na kraju svoje homilije kazao je da na mostu na kojemu Krist prihvaća život pokojnika, nismo sami - dočekuje nas zajednica Crkve svetih. Vjera nam daje sigurnost da, poput svetoga Stjepana, prvomučenika, čije ime nosi naš pokojni brat, sada vidi otvoreno nebo i anđele, Gospodina koji ga je pozvao u svećeništvo. Neka mu milosrdno dopusti ući u svoju radost, a nama dijeliti osmijeh koji jača, povezuje, liječi i ponizno služi bližnjima – zaključio je biskup Šaško. Nakon popričesne molitve posljednji pozdrav svom kolegi svećeniku vlč. Stjepanu uputio je mons. Ferdinand Vražić, koji se prisjetio njihova svećeničkog ređenja 1963. godine.


 
Kardinal Šeper nam je tada rekao: Vremena su teška. Budite svijetlo i svjedočite to svijetlo svojim životom – spominje se mons. Vražić, ističući kako je vlč. Stjepan to svijetlo svjedočio svojom životnom stazom svećeništva. Prigodne riječi uputili su još i predstavnik Župe sv. Klare te mons. Juraj Jerneić, ravnatelj Svećeničkog doma.   


 
 
Preč. Stjepan Bakran, umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 83. godini života i 56. godini svećeništva u subotu, 29. rujna 2018. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu.
 
Rođen 3. rujna 1936. godine u Gusakovcu u obitelji oca Tome i majke Bare r. Blagec, pohađao je osnovnu školu u Dobrim Zdencima i Mariji Bistrici te Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati, nakon koje, 1952. godine stupa u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu.
 
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera.
 
Kao župni vikar službovao je u Župi sv. Ilije proroka u Svetom Iliji te u Župi Presvetog Trojstva u Daruvaru. Kao župni upravitelj službovao je od 1. rujna 1968. do studenog 1980. godine u Župi sv. Katarine dj. i mč. u Gaju, a od 20. siječnja 1971. do studenoga 1980. godine povjerena mu je i privremena uprava Župe Presvetog Srca Isusova u Antunovcu.
 
Službu upravitelja Župe sv. Klare djevice u Zagrebu-Sveta Klara, vršio je od studenog 1980. do 22. kolovoza 2009. godine nakon čega odlazi u mirovinu.