Zagrebačka nadbiskupija

Akademska crkva svete Katarine Aleksandrijske na Gornjem gradu dobila je u Europskoj godini kulturne baštine obnovljene i proširene orgulje velikim zalaganjem Ministarstva kulture i u suradnji s drugim mjerodavnim institucijama. Tim je povodom u petak 30. studenoga održana kolaudacija orgulja s prigodnim koncertom kojeg je izveo Thomas Ospital, svjetska orguljaška zvijezda, mladi umjetnik, istaknuti i višestruko nagrađivani francuski orguljaš „pariške župne crkve“ Saint-Eustache.

Na početku kolaudacije okupljene je pozdravio rektor crkve sv. Katarine Vladimir Magić, navevši da u tu crkvu, zbog najbolje akustike u gradu, umjetnici i strani izvođači rado dolaze svirati i pjevati. Ove orgulje su kruna crkvi svete Katarine Aleksanrdijske, rekao je rektor Magić, zahvalivši Ministarstvu kulture, uz čiju je potporu te uz neka vlastita sredstva, taj veliki posao priveden kraju.
- Čini mi se da smo dobili orgulje za velike domete, istaknuo je Magić.



Republika istaknula je veliki napor da se u relativno kratkom roku napravi restauracija tog iznimno vrijednog instrumenta te da je kroz dvije godine obnove orgulja Ministarstvo kulture uložilo milijun i 300 tisuća kuna. Hrvatska se tim projektom pridružila europskim orguljaškim centrima i drago mi je da ulazimo u finale Europske kulturne baštine baš s ovakvim projektom, rekla je ministrica Obuljen Koržinek.

Dispozicije obnovljenih orgulja predstavio je izv. prof. art. Ante Knešaurek u suradnji s orguljašem Ospitalom, a uime Majstorske radionice Škrabl iz Rogaške Slatine u Sloveniji nazočnima se obratio orguljarski majstor Anton Škrabl. Na prigodnom koncertu, koji se održao kao dio programa manifestacije Europske godine kulturne baštine, orguljaš Ospital izveo je djela Johanna Sebastiana Bacha, Felixa Mendelssohna-Barthildyija, Roberta Schumanna, Franza Liszta te nekoliko svojih improvizacija na hrvatske napjeve.

Obnova orgulja i sadašnja dispozicija

Orgulje u akademskoj crkvi sv. Katarine originalno datiraju iz 1830. godine, a djelo su slovenskog graditelja Petera Rumpla iz Kamnika koje je uspješno preradio Ferdinand Heferer 1891. godine, kako, po dokumentaciji arhiva, navodi dr. Rudolf Horvat u časopisu Sveta Cecilija iz 1928. godine, dok se za kućište orgulja pretpostavlja da je nastalo sredinom XVIII. stoljeća, vjerojatno oko 1760. godine. U tekstu prigodnog kataloga objavljenog uz kolaudaciju, navodi se da su orgulje izrađene po mehaničkom sustavu, imale su 16 registara, od toga 9 registara u I. manualu, 4 registra u II. manualu i 3 registra u pedalu.

Zvučni je obujam manualne klavijature od C - c3 s 48 tipaka, a pedalne klavijature od C - f s 18 pedalnih tipaka. Tijekom posljednjih gotovo 200 godina doživjele su velike modifikacije, a mnoge su od njih bile izvedene prilično nestručno tako da su neke svirale skraćivane, izrezane i, nažalost, zauvijek uništene. Zub vremena također je učinio svoje pa su tako zračnice bile raspucane, drvene svirale crvotočne, opkoženja ventila više nije niti bilo, a mijeh je propuštao zrak zbog raspukle kože.



Budući da se radi o vrijednom instrumentu unutar bisera hrvatske barokne arhitekture, u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske, odlučeno je nakon brojnih konzultacija da se pristupi kompletnoj obnovi i proširenju orgulja. Naime, opseg manuala i pedala bio je premalen za izvođenje bilo kakve barokne literature, dok je sa stajališta dispozicije manjkalo nekoliko registara. Tako je, po uzoru na europsku praksu donesen konačan zaključak da će se u prvi manual dodati Trompeta 8',u pedal Prinzipalbass 16' i Posaune 16', dok su se na drugi manual dodali sljedeći registri: Doppelflöte 8', Spitzflöte 4' Waldflöte 2' i Sesquialtera II.

Opseg manuala proširen je od C - f3, a proširena pedalna klavijatura sada ima opseg od dvije i pol oktave, odnosno od C - f1. Od pomagala je ugrađen tremulant. Time je instrument napokon postao kompaktnom cjelinom na kojoj se može svirati glazba baroka i rane romantike. Instrument je u cijelosti obnovljen, od svirne i registarske trakture, mijeha i zračnih kanala, obnovljene su ili zamijenjene uništene svirale, a nakon provedenih sondaža vraćena mu je izvorna boja kućišta (ebanovina) koja korespondira s bojom oltara u crkvi te je obnovljena cijela pozlata. (N. P.)