Zagrebačka nadbiskupija

HOMILIJA BISKUPA ŠAŠKA

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u petak 8. veljače euharistijsko slavlje drugog dana trodnevnice uoči ovogodišnje proslave Stepinčeva.

U uvodu euharistijskog slavlja Biskup je okupljene štovatelje blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali pozvao da na trenutak zastanu i zahvale za dar našega Blaženika, s pouzdanjem u njegov zagovor predajući Bogu svoje nakane, donoseći sa sobom bližnje i moleći ga da nas prožme svojim Duhom, da nam oprosti i da nas primi u radost euharistijskoga dara.


 
Na početku svoje homilije Biskup je kazao kako je gotovo nemoguće razmatrati život i smrt, vjernost i proslavu blaženoga Alojzija, bez odnosa prema predstavnicima i nositeljima zemaljske vlasti. Osvrćući se na pročitani evanđeoski ulomak, naglasio je da je Kristov preteča, prorok i navjestitelj Ivan Krstitelj bio žrtva korumpiranosti i bahatosti Herodove uprave.


 
Pogubljen je bez osude nekoga sudišta, tijekom gozbe okupljenih 'uglednika'. Taj odnos prema Ivanu u čitatelju pobuđuje pitanje hoće li istom okrutnošću postupiti i s Isusom. No, ispod toga pitanja evanđelist Marko kroz cijelo Evanđelje, na jedan ili drugi način, pita: Tko je Isus?, da bi na kraju istaknuo ispovijed jednoga čovjeka iz vojne vlasti, jednoga od izvršitelja smaknuća, rimskoga stotnika pod Isusovim križem koji kaže: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15, 39) – rekao je Biskup.


 
Podsjetio je kako je Herod imao posvemašnju vlast i činio gotovo sve što mu se prohtjelo. Pa ipak, nastavio je, stvarnu je vlast imao rimski car. Josip Flavije, pisac onoga vremena, obavješćuje nas da je razlog Krstiteljeva zatočeništva bio strah koji je Herod nosio, zbog moguće pobune naroda. Herodu je godilo, kada su ga zvali dobročiniteljem, ali je u stvari bio tiranin (usp. Lk 22, 25).
 
Evanđelje nas zatim kratkim crtama i jakim kontrastima vodi prema Ivanovu smaknuću. (…) Ivan Krstitelj je bio živa optužba jednoga iskvarenog sustava. Osobna osveta bila je ugrađena u puno širi problem koji pokazuje moralnu slabost Heroda koga je i sam Isus, zbog lukavosti, nazvao 'lisicom'. Sva je neposredna moć bila u rukama jednoga nasilnog i hirovitog čovjeka. Kakvom je samo lakoćom, u zanosu zalijevanom vinom – ne mareći za živote onih o kojima se trebao brinuti i jamčiti pravednost – dao obećanje mladoj plesačici, koja je postala sredstvom u rukama pokvarene majke – kazao je Biskup te nastavio: I u ovome euharistijskom slavlju osjećamo radosnu razliku između Herodove gozbe u njegovoj palači i 'gozbe' o kojoj Evanđelist piše u istome poglavlju, gozbe u pustinji na kojoj Isus hrani tisuće ljudi. Herod je slavio rođendan plodovima smrti, a Isus pred nas stavlja sliku spomenčina svoje muke na križu, slaveći dar života.


 
Draga braćo i sestre, vjerujem da ste – dok sam govorio o Herodu, Ivanu i Isusu – negdje u sebi povlačili paralelu koja se odnosi na blaženoga Alojzija. Nedavno je, predstavljajući svoju knjigu, biskup Ratko Perić, pred nas stavio sliku sučeljenosti pod naslovom: Kardinal i Maršal. Ta bi se dvojnost mogla nazvati i drugim suprotnostima, nadahnutim današnjim Evanđeljem, možda: Prorok i Nasilnik; Svetac i Krvnik… - istaknuo je biskup Šaško, dodajući da premda se nadbiskup Stepinac susretao s vlastodršcima raznih formalnih uloga i nakana, političkih pogleda i svjetonazorskih profila, ipak je najsličniji odnosu Ivana i Heroda odnos s Josipom Brozom, zvanim 'Tito'.
 
On je važan lik u Stepinčevu martirologiju, ali daleko od dojmova i slike kakvu žele sačuvati i promicati zagovaratelji socijalističke revolucije i komunističkoga režima. Važan je: po sličnosti godina vladanja, po tome da je mogao činiti što mu se prohtjelo; kao revni sluga bio je pronositelj šire ideologije održavane neistinom, kako bi sebi zajamčio položaj; volio je da mu se laska, uživajući u kultu ličnosti; sve je stavljao pod 'ime naroda', gazeći i narod, ako mu se suprotstavi; okružen luksuzom, dok je propovijedao jednakost, zapovijedao ubojstva i progone neistomišljenike, ističući bratstvo – naglasio je Biskup.


 
Podsjetio je i kako je u odnosu na blaženoga Alojzija Broz imao herodovsku 'opsjednutost' njime, ne znajući kako ga se osloboditi. To potvrđuje izjava jugoslavenskoga tužitelja Hrnčevića, jednoga od ključnih pisaca optužnice protiv Nadbiskupa: „Tito je opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može osloboditi.“ Očito da se nije mogao osloboditi njegova mira, odlučnosti, pravednosti i čiste savjesti. Koliko god bio protiv njega, koliko god mu bio i smetnja i prijetnja, nije bio ravnodušan. U konačnici je, poput Heroda, i u odnosu na Blaženika prihvatio ići putem zla.
 
Napominjući da pravedan prijekor uvijek vodi na raskrižje: prema prihvaćanju ili odbijanju, prema obraćenju ili prema mržnji, vjernicima je poručio kako se to tiče svakoga od nas: Radi se o ljudskome srcu, o svakidašnjim odlukama pri izboru dobra ili zla. Te odluke u pojedinim službama samo zahvaćaju više ili manje ljudi, imaju dulje ili kraće posljedice. No, u svojoj su biti jednake, do nevjerojatnih suprotnosti. Odluka roditelja, prijatelja, supružnika; odluke poslodavaca, radnika, znanstvenika, umjetnika; svakoga dana imaju u sebi jednake mehanizme koji vode u prihvaćanje odgovornosti za druge, u osuđivanje, u pridizanje ili zarobljavanje. Koliko nam je potrebna stepinčevska snaga Duha Svetoga i pouzdanja govori i sveti Pavao koji Rimljanima za sebe piše: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim.“ (Rim 7, 15)


 
Potaknuo je Biskup na svakodnevnu molitvu da ne prihvatimo zavodljivost Božjega neprijatelja u raznim obličjima, koji za svakoga i za svaku od nas ima neku inačicu: moći, utjecaja, bogatstva, popularnosti. Potrebna je neprestana molitva i za ljude koji su odgovorni za naš narod i hrvatsku domovinu. Jer, olako se izgovore i napišu riječi koje za sobom povlače žrtve; gazeći savjest se podižu ruke za odluke koje u konačnici oduzimaju radost; kratkovidno se usmjeruje razvoj društva, zanemarujući temeljne istine; grčevito se brani vlast, brzo zaboravljajući od koga je ona dana – naglasio je.


 
Pladanj, nastavio je Biskup, na kojemu se poslužuje umiranje ulašten je ohološću, sebičnošću, ulagivanjem, izlaganjem pogibelji živote drugih, te ostalim plodovima koji su izrasli na drvetu neistine. U euharistiji, bez koje blaženi Alojzije nije mogao živjeti, svoje živote polažemo na pliticu i u kalež, da bismo ih u Kristu prinijeli nebeskomu Ocu i primili dar vječnoga života, bili preobraženi u Kristovo Tijelo. Maršala je, kao i sve progonitelje Crkve, uvijek mučila istina da se uklonivši jednoga kršćanina, ma kakvu službu vršio, ne može ukloniti Krista.


 
I Maršalu se svidio ples bezbožne ideologije, dao je obećanje plesačima smrti, pripremio pladanj, ali je zaboravio na Krista uskrsloga, koji je bio prisutan s Alojzijem i u Krašiću i na drugim mjestima mučeništva, pokazujući svoje tijelo već raspeto na križu, tako da se krvnik odande vratio zbunjen, a pladanj je u Maršalovim rukama ostao prazan, baš kao i Kristov grob, da bi se – nakon toga – ispunjala ova prvostolnica, a po našemu zajedništvu i život očitovao novu ljepotu – zaključio je homiliju biskup Šaško.