Zagrebačka nadbiskupija

FOTOGALERIJA

Članovi obitelji, brojni kolege svećenici te prijatelji i vjernici župa na kojima je tijekom 48 godina svoga svećeništva službovao okupili su se u utorak 12. veljače u crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Kerestincu kako bi se oprostili od vlč. Dragutina Bubnjara.
 
Sprovodnu misu predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, koji je u uvodu podsjetio na riječi pisca Itala Calvina kako „svijet treba čitati u obrnutome smjeru“. Ljudski život je takav, jer je otajstvo takvo, jer je Kristova radosna vijest takva: Da bismo dohvatili smisao, treba pred sebe staviti ono što govori o završetku. Otajstvo života treba razumijevati u svjetlu otajstva smrti a u našoj kršćanskoj vjeri, tada dolazimo do novoga početka, ne do završetka – kazao je Biskup.


 
U svojoj je homiliji istaknuo kako smo kao vjernici nerijetko pozvani izići na Golgotu, jer nismo nad svojim Učiteljem. Povjereni smo nebeskoj Majci, kao pojedinci i kao Crkva, jer Crkva je Kristovo Tijelo; i ona je, Crkva, povjerena nama, da joj se radujemo, da nam bude snaga i ohrabrenje, utjeha i utočište; da u njoj osjetimo i gradimo svijet ljubavi i da – kada ju ranjavamo – osjetimo majčinsku bol – rekao je biskup Šaško pa nastavio: Zato ovdje nismo radi davanja sažetka nekih postignuća, sažimanja života, vrednovanja djela pojedinca. Ovdje smo da bismo zahvalili Bogu za njegov plan, njegov poziv i za susrete s Njime po životu svećenika Dragutina koji je dio svećenikova otajstva.


 
Tumačeći pročitani evanđeoski ulomak o Isusovu raspeću i posljednjim trenucima njegova ovozemaljskog života (Iv 19, 17-18.25-30), Biskup je naglasio kako je zadnja Kristova čežnja, zadnja zemaljska potreba izražena riječima: žedan sam. Osjećamo u tome vapaju, nastavio je, riječi Psalma 42.: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga.“ Čežnja na koju se nadovezuje pitanje: O, kada ću doći i lice Božje gledati? To bi trebala biti naša čežnja, ali ne takva da bježimo od života, nego da živimo tako da po našemu djelovanju, u svakoj službi u Crkvi, oblikujemo Božje lice koji drugi mogu vidjeti.


 
U tome poslanju svećenik, koji je pozvan biti predsjedatelj euharistije i biti predstojnik zajednice vjernika, ima središnje mjesto. Bez svećenika nema euharistije; bez euharistije se ne izgrađuje Crkva i ona gubi svoje lice; bez toga lica Krist je teško prepoznatljiv, a ljudska smrtnost djeluje poput prijetnje – kazao je Biskup.

Podsjetio je da se život pokojnoga Dragutina nalazi u neizrecivosti u kojoj je Krist svojom mukom jedno sredstvo za nanošenje boli i smrti preobrazio u proslavu ljubavi te tako križ nije nadvladao Raspetoga, nego se ispunila njegova riječ: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ (Iv 12, 33)


 
I svećenika Dragutina, nastavlja Biskup, Krist je pozvao da – i sam privučen – bude navjestitelj te privlačnosti. Zbog toga ovaj oproštaj ne gleda samo posljednje trenutke života i posljednje godine; niti smijemo podleći kratkotrajnome sjećanju.


 
Istaknuo je kako se svećenikov život ne može odvojiti od Kristova dara oproštenja, prihvaćanja, molitve. Koliko je puta u Kristovo ime izgovorio: Ja te odrješujem i sam potreban oproštenja; koliko puta s oltara ponio Kristovo tijelo i unio u živote vjernika po pričesti, i sam pred tim otajstvom; koliko puta se našao u zajedništvu s ljudima za koje je molio, i sam potreban molitve. U svemu tome nailazio je na svoju grješnost i slabosti u kojoj mi svećenici nedovoljno odražavamo Krista koji služi – napomenuo je biskup Šaško.


 
Ovo slavlje, zaključuje Biskup, je oproštaj, ispraćaj, u kojemu vidimo novi susret u vječnosti. A ono što nismo rekli, ono što ne znamo reći, predajemo Kristu na oltaru, stavljamo u kruh i vino, darovanost koju Gospodin vidi u našemu srcu. U tome su daru i naša nastojanja i ostvarenja, rasprave i razgovori, pomirenje, isprike i žaljenje, molbe i objašnjenja. Gospodinu ih povjerimo u ljubavi; On zna što će s njima. A i naš brat Dragutin – čvrsto vjerujemo – gledajući Božje lice vidi i naša lica i naša srca. Molimo za njega, da susretne vječnu radost svoga poziva; molimo za sebe da budemo jasniji odraz Kristova lica.


 
Prije završnog blagoslova, prigodne riječi uputili su gradonačelnik Grada Svete Nedelje Dario Zurovec te uime svećenika preč. Božidar Cindori, dekan Svetonedeljskog dekanata i župnik Župe bl. Alojzija Stepinca Bestovje-Novaki-Rakitje.



On je podsjetio kako su vrata doma i srca vlč. Bubnjara uvijek bila otvorena za svakoga. Voljeli ste ga, a on vas je cijenio poštivao. Izgarao je za dobrobit ove župe – poručio je preč. Cindori Kerestinčanima, u čijoj je župi vlč. Dragutin proveo posljednjih šest godina svog svećeništva i života.


 
Istoga dana održani su sprovodni obredi koje je na mjesnom groblju u rodnoj župi Cvetlin, predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško. U nagovoru, biskup Šaško je okupljene vjernike potaknuo na molitvu za preminulog vlč. Bubnjara i predanost Bogu u svakodnevnom životu.



Govoreći nad grobom preminulog vlč. Bubnjara, biskup Šaško je naveo simboliku stepeništa cvetlinskog groblja koje nam pokazuje sliku života. Sliku vjerničke nade koja u smrti ne vidi kraj, nego uzlazak k Onome Tko nas je iz ljubavi stvorio, koji nas svojom milosrdnom ljubavlju prati na našim životnim putevima i koji nas tom istom bezgraničnom očinskom ljubavlju želi privući k sebi u vjećnost. 



Od vlč. Bubnjara oprostili su se župnik župe Cvetlin vlč. Ivan Hruško koji je podsjetio na život i službe vlč. Bubnjara zahvalivši za svaku žrtvu koju je utkao u svoj svečenićki život.



U ime svećenika i vjernika Svetonedjeljskog dekanata govorom se oprostio vlč. mr. Marijan Kušenić, župnik župe Presvetog Trojstva u Svetoj Nedelji na kojoj je službu župnika vršio vlč. Bubnjar od 14. rujna 1986. godine do 30. studenog 2012. godine.