Zagrebačka nadbiskupija

Treću u nizu korizmenih tribina pod zajedničkim naslovom „Korizma u Hrnetiću“ održao je vlč. Anđelko Katanec, povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije. Tribina je započela u nedjelju u 10 sati u župnoj crkvi Hrvatskih mučenika u župi sv. Martina biskupa Karlovac – Hrnetić pod naslovom „S Bogom oči u oči“.

Svoje predavanje vlč. Anđelko započeo je riječima kako nas Biblija na više mjesta opominje kako je nemoguće gledati Boga oči u oči i ostati na životu. Temeljni tekst na kojem je predavač bazirao svoje predavanje je iz Knjige Izlaska, 33. poglavlje: »Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije. »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.«
 
Nastavljajući svoje razmišljanje vlč. Anđelko je rekao: „Čitajući ovo, čini se kao da je Bog prošao pokraj Mojsija kao neki div. Dok je Mojsije stao u pećinu, Bog je zaklonio pukotinu pećine svojom rukom, a kad je prošao, Mojsije je mogao gledati Božja leđa, ali ne i njegovo lice. No uz ovaj tekst piše i sljedeće: Jahve bi razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. To proturječi onome što je maloprije zaključeno, da čovjek ne može vidjeti Božjega lica i na životu ostati. Je li ga Mojsije zaista vidio? Prije je da je narav njihova razgovora bila prijateljska. Naglasak je da je Mojsije bio vrlo blizak Bogu i s njim imao pravo prijateljstvo, a ne da je doslovno gledao Boga kao u nekom liku čovjeka.“

Osim Mojsijevog susreta s Bogom, predavač je iznio i neke druge susrete opisane u Svetom pismu, tako je između ostalog zanimljivo opisao susret Jakova i Boga: „Jakov je po noći susreo čovjeka s kojim se početo tući. Hrvali su se cijele noći, sve dok nije zora svanula. Čovjek je htio pobjeći, ali Jakov ga nije pustio, nego mu je rekao: Neću te pustiti dok me ne blagosloviš. Nato ga ovaj zapita: Kako ti je ime? Odgovori: Jakov. Pa mu reče: Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si. Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel jer – reče: Vidjeh Boga licem u lice i na životu ostadoh. Penuel znači: lice Božje. Taj tajanstveni čovjek nije bio Bog, bio je to anđeo, odnosno fizička manifestacija Boga, ali ne Bog sam.“

Predavač je iznio i druge primjere susreta s Bogom u Starom zavjetu: susret Anđela i Gideona, susret koji su doživjeli Samsonovi roditelji, Abrahamov susret i mnogi drugi.

Zanimljivo je opisan i susret Joba s Bogom te susret proroka Izaije i Boga. U Jobovom susretu s Bogom predavač je istaknuo: „On tvrdi da je vidio Boga očima, ali time jednostavno kaže da je do sad bio slijep jer je mislio da poznaje Boga, a sada kada su mu se otvorile oči, shvatio je da je Bog vječna tajna.“ Dok kod Izaije ističe da je Boga doživljavao u viđenjima poput drugih proroka: „Izaija je doista vidio Boga, njegovo prijestolje i slavu, no na način koji je nadnaravan, bilo je to više duhovno iskustvo nego stvarni događaj, bilo je to njegovo viđenje, on je Boga vidio u slici, a ne u fizičkom susretu oči u oči, kao što se mi ovdje gledamo.“

U drugom dijelu predavanja posvećenom susretu s Bogom u Novom zavjetu predavač je istaknuo osobna iskustva ljudi opisanih u susretu s Isusom iz Nazareta.



„I sam Isus se usudi reći za sebe: Ja i Bog jedno smo. Kad ga je učenik Filip tražio da im pokaže Boga Oca, rekao mu je: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Vjerojatno najbliže što je čovjek ikad vidio Božje lice, bilo je u događaju preobraženja (evanđelje 2. korizmene nedjelje) kada se Isus preobrazio pred učenicima Petrom, Jakovom i Ivanom. Učenici su vidjeli kako iz njega isijava svjetlost, a sve se odvijalo kao u nekom oblaku.

Na kraju Svetog pisma stoji najava i obećanje da će vjernici doista gledati Boga oči u oči na završetku vremena, kada nastanu novo nebo i nova zemlja: U knjizi Otkrivenja čitamo: Prijestolje će Božje biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima.

To će se dogoditi tak kada umremo i primimo uskrslo tijelo. Tada više neće biti prepreka između Boga i čovjeka. Sada Boga gledamo kao u zrcalu i zagonetki, a u vječnosti u nebu gledat ćemo ga licem u lice, oči u oči. Gledati Boga licem u lice je naša nada, čežnja i molitva.“

U posljednjem trećem dijelu predavanja vlč. Anđelko je posvetio vrijeme govoru o iskustvu Boga u svakodnevnom životu ističući kako mi u pojedinom trenutku i ne prepoznajemo Božje djelovanje „licem u lice“ ali kada kasnije razmišljamo u retrospektivi o određenim događajima vidimo kako nas je Bog vodio i pomagao i bio s nama. Predavač je istaknuo kako je puno takvih trenutaka u životu i zaključio da i mi poput Mojsija često ne vidimo Boga „licem u lice“ nego vidimo „Božja leđa.

Vlč. Katanec svoje je predavanje završio tako što je potaknuo sve slušatelje da razmisle koliko je važan svakodnevni ispit savjesti za iskustvo življenja svoje svakodnevice s Bogom.

Nakon predavanja uslijedilo je i misno slavlje koje je predvodio vlč. Katanec, a u svojoj propovijedi na poseban način je dotaknuo važnu korizmenu temu – obraćenje, ističući: „Braćo i sestre, siguran sam da svi želimo obraćenje, svi želimo raskinuti s grijehom, svi se želimo svim srcem obratiti Bogu, svi želimo biti bolji ljudi. Nema tako velikog sveca koji ne bi bio potreban obraćenja, koji ne bi mogao i trebao rasti u svetosti. Čak i kad ne bismo bili svjesni nekog grijeha, moramo čuvati svoja srca i svakoga se dana obraćati Bogu vjerničkom molitvom.“

Propovjednik je usporedio djelovanje Božanskog milosrđa na grešnike kroz zanimljiv primjer o Pruskom kralju Fridriku II koji je posjetio zatvor u Berlinu i porazgovarao sa zatvorenicima. „Kralj je išao od jednoga do drugoga zatvorenika, svaki mu je pokušao dokazati da je nepravedno zatvoren, svi su tvrdili da su nevini. Osim jednoga. Taj je zatvorenik sjedio tiho u kutu dok su drugi molili poštedu kazne. Kralj ga je primijetio i pitao zbog čega je u zatvoru. Ovaj je odgovorio: Oružana pljačka, vaše visočanstvo! Pa jesi li kriv? – pitao ga je kralj. Gospodine, jesam, zasluženo sam kažnjen. Tada je kralj naredio: Oslobodite ovog krivog zločinca, ne želim da ovaj čovjek kvari sve ove druge nevine ljude.

Vlč. Anđelko je istaknuo kako slično djeluje i Božje milosrđe, ono može opravdati i spasiti i najvećeg grešnika, ali ne može pomoći onome tko misli da je pravedan i odbija obratiti se Bogu.

Nakon misnog slavlja u kratkom druženju župljani su iskoristili priliku za dodatna pitanja i prijateljsko druženje s predavačem.