Zagrebačka nadbiskupija

Župa sv. Nikole biskupa u Bistri bila je 31. ožujka domaćin hodočašća sjemeništaraca Međubiskupijskoga sjemeništa I. i II. razreda koji su, u zajedništvu s rektorom Sjemeništa preč. Matijom Pavlakovićem, animirali misno slavlje Četvrte korizmene nedjelje te u popodnevnim satima sudjelovali na pobožnosti križnoga puta podno župne crkve.

Misno slavlje s početkom u 11 sati predvodio je preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu uz asistenciju dvojice salezijanskih bogoslova: Zvonimira Tomasa i Nikole Lučića koji svake nedjelje vrše pastoralni praktikum u ovoj velikoj župi Zaprešićkog dekanata.



Naime, i sjemenišni odgojitelji već šestu godinu za redom svake se nedjelje izmijenjuju u predvođenju jutarnje svete mise u Bistri pomažući tako u pastoralu vlč. Kralju, pastiru ove zajednice u podsljemenskoj zoni hrvatskog prigorja.

Tumačeći Božju riječ vežući se uz liturgijska čitanja Četvrte korizmene nedjelje, preč. Pavlaković je, između ostalog, istaknuo: „Današnja prispodoba trebala bi se zvati Rasipni otac, a ne Izgubljeni sin, zato što u njoj glavnu ulogu nema izgubljeni sin. Glavnu ulogu ima otac. Otac je rasipan u svojem milosrđu i ljubavi koja u odnosu na sinove ima samo jedan zahtjev, a to je da ga prepoznaju kao oca koji ih ljubi i da se međusobno ljube. Taj zahtjev ne ograničava njihovu slobodu. Sinovi su slobodni imati vlastite snove o slobodi. Mogu birati hoće li slijediti snove koji ih neminovno udaljuju od oca ili će živjeti u skladu s njegovom voljom i slobodu koju takav život omogućava.

Izgubljeni sin je odlučio slijediti vlastite snove i iskoristiti očev dar živeći po svojoj, a ne po očevoj volji. Otac ga je pustio, ali ga nije napustio niti prestao voljeti. Očeva ljubav prema izgubljenom sinu se pretvorila u iščekivanje i nadu da će njegov zalutali sin doći k sebi i vratiti se u očinsku kuću. Kad se, došavši k sebi, što znači nakon što je shvatio tragične posljedice napuštanja očeve blizine, izgubljeni sin vratio kući, ta se ljubav pretvorila u veselje čitavog očevog doma jer, kako kaže otac, sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.

Svi se raduju osim starijeg brata koji se izgubio kršeći prvi put očevu volju, koja se ne zaustavlja i ne može zaustaviti samo na tome da ga prepozna kao oca, nego i da ljubi vlastitog brata. I kao što otac nije napustio izgubljenog sina, tako ne napušta ni ovog svog sina nego mu izlazi ususret da bi s njim razgovarao i objasnio mu čin milosrđa i razlog veselja jer, kaže, ovaj brat koji bijaše mrtav oživje, izgubljen nađe se. Očevo veselje zbog povratka jednog sina, ne isključuje njegovu ljubav prema drugom sinu. On koji zbog izgubljenog sina zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka, drugom sinu kaže: Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. Svi smo mi ponekad izgubljeni sin, a lako nam se dogodi da postanemo i stariji sin. Jesmo li ponekad i otac? Ako nismo, to bismo trebali postati. To je zadaća koju nam nalaže današnja prispodoba“, zaključuje propovjednik.

Sjemeništarci su na misi ministrirali uz ministrante župe Bistra, a ovo slavlje uzveličali su i članovi sjemenišnog tamburaškog orkestra koji su skladno svirali i pjevali te time dodali svečani ton same liturgije.

Nakon popričesne molitve preč. Rektor pozdravio je sve prisutne i, obrativši se posebno mladima, predstavio je Sjemenište i život u njemu; pozvao je okupljene ministrante i mlade na odaziv u duhovno zvanje i molitvu za one koji u srcu osluškuju Gospodinov poziv: „Dođi i slijedi me!“ Posebno je zahvalio vlč. Župniku na svemu što čini za promociju duhovnih zvanja u povjerenoj mu zajednici te zaželio nastavak međusobne dobre suradnje.



Uslijedila su svjedočanstva dvojice sjemeništaraca koji su, svaki iz svoje perspektive i životnoga puta, posvjedočili koliko je Isus i danas živ te poziva u službu one koji mu žele predati svoj život. David Dragičević, sjemeništarac II. razreda iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i Leon Levačić, sjemeništarac I. razreda iz Varaždinske biskupije predstavili su dio života u sjemeništu te svjedočanstvo završili riječima: „Dođite u sjemenište i osjetite dio zajedništva koji i nas hrabri da idemo dalje za Kristom i jednoga dana postanemo Njegovi svećenici. Molite za nas da ustrajemo na tom putu!“

Popraćeni velikim pljeskom svih vjernika, sjemeništarci su se, nakon zajedničke spomen fotografije u crkvi, uputili na ručak koji su za njih pripravili župljani te u dobroj atmosferi i druženju dočekali pobožnost križnoga puta podno župne crkve u popodnevnim satima.



Ovu korizmenu pobožnost po vanjskoj Kalvariji s početkom u 15 sati predvodio je preč. Rektor uz sudjelovanje 14 sjemeništaraca te domaćeg župnika. Velik broj vjernika, negdje oko 370, sudjelovao je u ovoj pobožnosti. Nakon XIV. postaje, a prije završne molitve i blagoslova, preč. Pavlaković održao je i prigodni nagovor u kojem je, između ostalog, naglasio sljedeće: „Što znači sudjelovati u pobožnosti križnoga puta? Znači ići za Kristovim križem, znači slijediti Isusa razmatrajući njegov križni put. Pobožnost križnoga puta može se razumjeti kao put prema dubljem duhovnom zajedništvu s Isusom Kristom. Molitva križnog puta škola je vjere u kojoj se uči mudrost križa!“, zaključio je rektor Sjemeništa.

Na koncu pobožnosti vlč. Kralj zahvalio je sjemeništarcima na dolasku, preč. Pavlakoviću na upućenoj homiliji tijekom svete mise i prigodnom nagovoru po završetku pobožnosti križnoga puta, a sve okupljene vjernike pozvao je da mole za nova duhovna zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji i u domovini Hrvatskoj.