Zagrebačka nadbiskupija

U sklopu korizmenih tribina pod zajedničkim nazivom "Korizma u Hrnetiću" u nedjelju 31. ožujka u 10 sati u pastoralnom centru Hrvatskih mučenika u Karlovcu u Hrnetiću održana je četvrta korizmena tribina s temom: "Izgubljen i nađen". Tribinu je održao fra Serđo Ćavar, odgojitelj bogoslova hercegovačke franjevačke provincije.

Inspiriran prispodobom iz Lukinog evanđelja o "Milosrdnom Ocu" predavač je smjestio priču u životni prostor ljudi Isusovog vremena navodeći: "Židovski zakon je predviđao da prvorođenom sinu pripadaju dvije trećine, dok je mlađi sin mogao dobiti trećinu imanja. Prema pravednom načinu razmišljanja, ako bi se nekada mlađi sin vratio kući, ne može više ni na što polagati pravo te ni od oca niti od brata očekivati neku materijalnu pomoć. Teški grijeh mlađega sina mogao bi u najboljem slučaju biti oprošten, ali ne i zaboravljen! Prispodoba od vrha do dna krši diobenu pravednost, očitujući pretjeranu očevu ljubav.

Ne pita otac gdje je završio njegov dio imovine, nego priprema slavlje, prepuno glazbe i plesa. Ne vraća se mlađi sin ocu jer se pokajao, nego zbog toga što ne pronalazi nikakav izlaz. Premda se iz njegova razmišljanja može brzo zaključiti da je uvidio grijeh, zapravo ga ne motivira poglavito kajanje, nego glad! Ne uspijeva sina istoga oca smatrati svojim bratom, nego ga definira u odnosu na oca, govoreći: „ovaj sin tvoj“. U prispodobi nije predstavljen razlog zbog kojega taj sin traži ono što mu pripada. Možda se nije slagao s načinom očeva postupanja, možda jednostavno želi živjeti samostalno, naglasak je na njegov brzi odlazak."



Opisujući lik milosrdnog Oca fra Serđo je ponajviše istaknuo činjenicu kako je otac u prispodobi bio ganut. "Mogao je jednostavno odgovoriti da dok je god netko u njegovoj kući, on zapovijeda. Prema pravu, sve dok je živ, sa svojim dobrima može činiti što želi. Neizmjerna je nježnost kojom se obraća sinu: premda nije nazvan 'ocem', on sina zove nazivkom 'sinko' naznačujući da se radi o prisnom odnosu. Njegova je briga usmjerena na riječi njegova sina: „ovaj sin tvoj“... te riječi stavlja u kontrast, preobražavajući ih u: „ovaj brat tvoj“. Tu leži obrat koji liječi odnose. Zato se smije reći da veće obraćenje otac očekuje od starijega sina, jer se mlađi sin vratio kući da ne bi umro od gladi, dok je stariji sin nesposoban prepoznati svoga oca i svoga brata. Važno je primijetiti da preobilje milosrđa prema sinovima ocu ne dopušta da ih čeka negdje za stolom u nekoj dvorani, nego trči ususret mlađemu i dolazi do starijega sina, da bi ih preplavio milosrđem."

Predavač je istaknuo kako je prispodoba otvorena svim slušateljima i kako nas ona sama stavlja pred izbor. Izbor je to hoćemo li graditi odnose na temelju diobene pravednosti ili pak krenuti zahtjevnijim putem milosrđa. Otac je pred vratima doma u kojemu se čuje pjesma i u kojem se može ući u plesni korak otkupljenog svemira, čovjeku ostaje sloboda i mogućnost da milosrđem bude dionik te radosti.

Predavač je govoreći o dva načina kako možemo odlutati od Boga i dva načina kako se možemo Bogu vratiti i prebivati s njim istaknuo: "Po židovskom običaju, tek kada otac umre, sinovi dobivaju svoj dio. Kao da sin kaže: „Tata, ti ćeš ionako umrijeti, a ja to ne mogu više čekat, jer sam nestrpljiv. Ja želim da što prije umreš, zapravo si ti za mene već mrtav, pa daj mi svoj dio odmah.“ Tražeći imanje prije vremena, na duhovnoj razini on je ubio svoga oca. Luka bira za imanje riječ ousia, što znači biće – nije samo tražio novac od svog oca te svoj dio zemaljskog imetka, nego je htio da njegov život bude potpuno neovisan o očevu. On se zapravo odrekao svoga odnosa s ocem.

I kada smo u najvećem mraku, kad smo najudaljeniji od Boga, uvijek mu se možemo vratiti. Došavši k sebi – sjetio se ko je on, sjeća se svoga bića, svoje ousie, njegov identitet sadržan je u spoznaji da je sin svoga oca. Njegovo kajanje ne računa na očinsku ljubav. Želi biti samo najamnik.
U našem povratku prema Bogu, naša Crkva traži da mi ne budemo sluge, da ne izvršavamo samo iz dužnosti neke zakone, mi moramo s ljubavlju to izvršavati." Gvoreći o odnosu starijeg sina prema Ocu predavač je istaknuo:  "Toliko ti godina služim – bolji prijevod bi bio toliko godina ja robujem za tebe. Koliko ima kršćana, katolika, koji tako doživljavaju Boga i našu Crkvu kao neko ropstvo. Joj moram to, joj ta Crkva, ajme meni. Bog će me kazniti. „Tvoj sin proždrije tvoje imanje“, a ovdje se za „imanje“ koristi riječ „bios“ – život, u smislu zemaljskih dobara koja su potrebna za život. Ovdje Luka želi naglasiti da je ovaj stariji sin, koji je bio doma, doživljavao oca samo kroz ono vidljivo, kroz ono zemaljsko.



Luka je ovaj prikaz majstorski napravio, u dvije, tri rečenice možemo uvidjeti svih sedam glavnih grijeha. Spomenuta škrtost je samo vrh ledenog brijega. Kad je stariji sin saznao da se njegov mlađi brat vratio njegova je prva reakcija „on se rasrdi“- srditost. „I ne htjede ući“ to je lijenost. I on kaže ocu: „Nikada mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim“ tu naslućujemo njegov hedonizam, njegovu neumjerenost. Dalje on kaže: „A kada dođe ovaj sin tvoj“ samim time on se odrekao svoga identiteta, a to je oholost. Jer oholost jest ne biti ono što jesi. A on je sin svog oca i brat svoga brata, dakle samim time on se odrekao svog identiteta i uzoholio se. I onda kaže „koji s bludnicama proždrije tvoje imanje“, a odakle on to zna. To se ne spominje prije, jer je brat bio daleko i ovaj ne zna ništa o tome. Zašto je onda on spomenuo bludnice? Jer to je plod njegove mašte, kako bi on volio s bludnicama griješiti. On je pun bludnosti. I pogledajmo kako na kraju završava ovaj jadan razgovor s ocem: „I ti mu zakla ugojeno tele.“ A tu se vidi njegova zavist. Vidimo kako je ovaj stariji sin, a doma je, ništa nije na izvana napravio, ali je pun nečistoće, on kipi od grijeha."

Tako je predavač ocrtao dva puta odlaženja od Boga. Prvi je onaj najočitiji, ono što je vidljivo, kad čovjek griješi na izvanjski vidljiv način, to je mlađi sin. To su bili carinici i grešnici. A postoji drugi put, a to je put starijeg sina, to je put farizeja, koji su sve zakone izvršavali kao stariji sin, a srce im je bilo prepuno zlobe. U drugom dijelu predavanja fra Serđo je približio zaključke prispodobe našoj svagdašnjici: "Biti kršćanin, biti katolik, najljepša je stvar, to je slavlje. Samo mnogi, nažalost, to krivo shvaćaju kao robiju. I dok mi ne shvaćamo da življenje kršćanskog života donosi najveću radost koju život može pružiti, biti ćemo zarobljeni između mlađeg sina i starijeg sina.

Svaki sin je pozvan biti otac. Zato se ovaj mlađi sin bojao, jer će morati i on jednog dana zauzeti stav oca koji će mirno, strpljivo čekati svoga sin. Oprašta mlađem sinu, a spreman je oprostiti i starijem sinu. Nije lako prepustiti se tom oproštenju jer se bojimo biti kao otac. Zato bi mlađi sin prihvatio biti najamnik a stariji oklijeva pridružiti se gozbi jer se boje biti kao njihov otac koji oprašta. On nas uvijek iznova poziva, pridružimo se gozbi! Gdje se možemo pridružiti toj gozbi? Za oltarom. Pokajati se i prepustiti Božjem milosrđu. Ali ne samo to. Otići sa sv. mise znači dati ono što si primio. Biti kao Bog. Ljubiti, opraštati, biti darežljiv, biti milosrdan. I kakvi god bili, pozvani ste da dođete u dom Oca svoga."

Nakon predavanja uslijedila je sv. Misa u kojoj je fra Serđo poseban naglasak stavio na Milosrdnog Oca istaknuvši kako Bog ne čeka pasivno obraćenje grešnika, on je uvijek u svojoj ljubavi korak ispred tog obraćenja i upravo je ta činjenica izvor naše radosti. Nakon sv. Mise i druženja s vjernicima župnik don Filip je fra Serđu i ostale svoje goste mlade hercegovačke franjevce poveo u obilazak karlovačkih znamenitosti.