Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas započinjemo niz kateheza koje se oslanjaju na Knjigu Djela apostolskih. Ova biblijska knjiga, koju je napisao evanđelist Luka, govori nam o putovanju – jednom putovanju: ali o kojem to putovanju? O putovanju evanđelja u svijetu i pokazuje nam čudesnu vezu između Riječi Božje i Duha Svetoga koja uvodi vrijeme evangelizacije. Protagonisti Djela su životvoran i djelotvoran „par“: Riječ i Duh.

Bog „besjedu svoju šalje na zemlju“ i „brzo trči riječ njegova“, kaže se u Psalmu (147, 15). Riječ Božja trči, ona je dinamična, natopi svako tlo na koje padne. A koja je njezina snaga?

Sveti Luka nam kaže da ljudska riječ postaje djelotvorna ne zahvaljujući retorici, koja je umijeće dobrog govora, već zahvaljujući Duhu Svetom, koji je Božji dýnamis, Božja dinamika, njegova snaga, koja ima moć pročistiti riječ, učiniti je nositeljicom života.

Na primjer, u Bibliji postoje priče, ljudske riječi; ali koja je razlika između Biblije i povijesne knjige? Razlika je ta da riječi iz Biblije bivaju uzete od Duha Svetoga koji daje vrlo veliku snagu, drugačiju snagu i pomaže nam da ta riječ bude sjeme svetosti, sjeme života, da donese plod.

Kada Duh pohodi ljudsku riječ ona postaje dinamična, poput „dinamita“ koji može ražariti srca i srušiti sheme, otpore i zidove podjele, otvarajući nove putove i šireći granice Božjeg naroda.

I to ćemo vidjeti u ovim katehezama, u knjizi Djela apostolskih.

Onaj koji daje zanosnu zvonkost i prodornost našoj tako krhkoj ljudskoj riječi, koja je kadar čak lagati i bježati od svojih odgovornosti, je Duh Sveti jedini, po kojem je Sin Božji rođen; Duh koji ga je pomazao i podržavao u poslanju; Duh zahvaljujući kojem je izabrao svoje apostole i koji je jamčio ustrajnost i plodnost njihovom naviještanju, kao što ih i danas jamči našem naviještanju.

Evanđelje završava s Isusovim uskrsnućem i uzašašćem, a narativna radnja Djela apostolskih počinje upravo ovdje, iz preobilja života Uskrsloga izlivenog u njegovu Crkvu. Sveti Luka nam govori da je Isus (apostolima) „poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem“ (Dj 1, 3). Uskrsli, Uskrsli Isus, čini vrlo ljudske geste, kao što je blagovanje sa svojima i poziva ih da s povjerenjem očekuju ispunjenje Očevog obećanja: „vi ćete… biti kršteni Duhom Svetim“ (Dj 1, 5).

Krštenje u Duhu Svetom je iskustvo koje nam omogućuje ući u osobno zajedništvo s Bogom i biti dionici njegove univerzalne spasenjske volje, steći dar parresie, hrabrosti, to jest sposobnosti zboriti „kao djeca Božja“, ne samo kao ljudi, nego kao djeca Božja: jasnu riječ, slobodnu, djelotvornu, punu ljubavi prema Kristu i braći.

Stoga se nije potrebno boriti da bi se zadobilo ili zaslužilo Božji dar. Sve je dano besplatno i u svoje vrijeme. Gospodin daje sve besplatno. Spasenje se ne kupuje, nema cijenu: to je besplatni dar.

Na tjeskobno pitanje da unaprijed otkrije vrijeme u kojem će se dogoditi događaji koje je On objavio, Isus odgovara svojima: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 7-8).

Uskrsli poziva svoje da ne žive tjeskobno sadašnji čas, nego da im vrijeme bude saveznik, da znaju čekati rasplet jedne svete povijesti koja nije prekinuta već napreduje, uvijek ide dalje; da znaju čekati „korake“ Boga, Gospodina vremena i prostora.

Uskrsli poziva svoje da ne „proizvode“ sami poslanje, nego da čekaju da Otac njihova srca ispuni snagom svoga Duha, kako bi se mogli uključiti u misijsko svjedočanstvo kadro širiti se od Jeruzalema na Samariju i prijeći izvan granica Izraela sve do nakraj svijeta.

To očekivanje apostoli žive zajedno, žive ga kao Gospodinova obitelj, u gornjoj sobi odnosno dvorani Posljednje večere, čiji su zidovi još uvijek svjedoci dara kojim se Isus predao svojima u Euharistiji. A kako čekaju tu snagu, Božji dýnamis? Moleći s ustrajnošću, kao da ih nije mnogo nego samo jedan. Moleći u jedinstvu i s ustrajnošću. Naime, molitvom se pobjeđuje samoću, napast, sumnju i otvara se srce zajedništvu. Prisutnost žena i Marije, Isusove majke, jača ovo iskustvo: one su prve od Učitelja naučile svjedočiti vjernost ljubavi i snagu zajedništva koja pobjeđuje svaki strah.

Molimo i mi Gospodina da nam udijeli da strpljivo čekamo na njegove korake, da ne želimo mi „proizvesti“ njegovo djelo i da ostanemo poučljivi moleći, zazivajući Duha i njegujući umijeće crkvenog zajedništva.

Na kraju pozdrava vjernicima na talijanskom jeziku

Sutra ćemo slaviti Uzašašće Gospodinovo. Kao nekoć apostolima Gospodin i nama danas ponavlja: „Neću vas ostaviti kao siročad, bit ću s vama sve dane sve do kraja“ (usp. Iv 14, 17-18). Ako budete Isusovi prijatelji, On će vam pomoći osjetiti njegovu prisutnost u vašemu životu i nikada se nećete osjećati usamljenima ili napuštenima.