Križ, pravda, istina i ljubav
Glasilo Zagrebačke nadbiskupije „Katolički list“, u svom broju 26, s nadnevkom od 28. lipnja 1934. godine, donosi niz priloga o imenovanju i posvećenju zagrebačkog nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva mons. dr. Alojzija Stepinca. Prigodom 85. obljetnice biskupskog posvećenja nadbiskupa Stepinca želimo omogućiti čitateljima uvid u pisanje onodobnog tiska kako bi osjetili radost i oduševljenje brojnih sudionika tog velebnog slavlja.
Najiscrpnije priloge donosi „Katolički list“. Nakon portreta nadbiskupa Stepinca na naslovnici, donosi čestitku u stihovima D. Ljubića na latinskom jeziku te tekstove triju papinskih bula o imenovanju nadbiskupa koadjutora: prva je namijenjena samom novom koadjutoru dr. Alojziju Stepincu, druga biskupima sufraganima, a treća prvostolnom kaptolu, kleru i puku grada Zagreba i nadbiskupije zagrebačka. Posljednju bulu je u hrvatskom prijevodu, na dan konsekracije novog koadjutora 24. lipnja 1934. godine, pročitao kanonik mons. dr. Josip Volović.
Bula imenovanja u prijevodu na hrvatski jezik
„Pijo Biskup, Sluga Slugama Božjim, ljubeznim sinovima prvostolnomu kaptolu, svećenstvu i narodu grada Zagreba i nabiskupije zagrebačke pozdrav i apostolski blagoslov.
Mi, po savjetu Naše časne braće kardinala Svete Rimske Crkve i punoćom apostolske vlasti, proglasismo danas i postavismo ljubeznoga sina Alojzija Stepinca, svećenika vaše zagrebačke nadbiskupije, doktora svete teologije i filozofije, za koadjutora časnomu bratu Antoniju Baueru, iste vaše prvostolne crkve današnjemu nadbiskupu, s pravom budućega nasljedstva u vladanju i upravljanju te crkve u duhovnim i vremenitim poslovima, sa svim punomočjem i vlašću, koja ovakovim biskupima koadjutorima po zakonu pripada, te ga izabrasmo za upražnjenu naslovnu nadbiskupsku crkvu nikopsitsku i njezin mu naslov podijelismo.
O tome vas sve obavješćujemo ovim Našim pismom, te vam u Gospodinu nalažemo, da istoga Alojzija, vašega budućega nadbiskupa, odano primite kao oca i pastira duša vaših i dužnim ga poštovanjem susretate, te slušate i cijenite njegove spasonosne opomene i naloge, pa i sada za trajanja službe koadjutorske, tako, da se on raduje, što je u vama našao odanu djecu, a vi da se radujete, što ste u njemu našli blagonaklonjenoga oca.
Hoćemo pak i nalažemo, da brigom i po dužnosti samoga zagrebačkoga Ordinarija ovo se Naše pismo javno pročita, i u kaptolskoj sjednici, koja će se držati prva iza toga kako se ono primi, i u samoj prvostolnoj crkvi sa propovijedaonice, na prvi što dođe svečani dan, koji narod svetkuje kao zapovjedni blagdan.
Dano u Rimu kod Sv. Petra, godine Gospodnje hiljadu devet stotina trideset četvrte, dana dvadeset osmoga mjeseca svibnja. Našega Papinstva godine trinaeste.
Bulu potpisuju: Fr. Toma Pijo, reda propovjedničkoga, kardinal Boggiani, kancelar Svete Rimske Crkve; Dominik Jorio, apostolski protonotar; Alfons Carinci, apostolski protonotar i kanonik Alfred Liberati, pomoćnik apostolske kancelarije.
Urednik „Katoličkog lista“ dr. Stjepan Bakšić piše tekst „Konskracijski dan msgra dra A. Stepinca“ na stranicama 321-323.
„Svećenik iz pastorizacije“ pod naslovom „Nadbiskup-kodajutor“ podsjeća na kanonika Matiju Stepinca, dugogodišnjeg i cijenjenog odgojitelja svećenstva u zagrebačkoj nadbiskupiji, čiji je duh „počinuo na izabranome nadbiskupu-koadjutoru“.
Od 324. do 328. stranice opisane su „Svečanosti prigodom konsekracije nadbiskupa koadjutora“, s podnaslovima: „Svečana povorka s bakljadom“; „Dan konsekracije“; „Pontifikalna misa s konsekracijom“; „Pažnja zemljacima“; „Javna zahvala preuzv. G. nadbiskupa koadjutora“ i „Svijest o nadpastirskim dužnostima“.
Koliko je bio značajan pohod novoposvećenog nadbiskupa koadjutora bogoslovima opisano je u tekstu „Preuzv. G. Nadbiskup koadjutor u bogoslovnom sjemeništu“, od 328. do 330. stranice.
Programatska i praktična „Hrvatska straža“
Jedine dnevne novine katoličke orijentacije „Hrvatska straža“ donose u broju 142. od nedjelje 24. lipnja 1934. godine već na naslovnici portret nadbiskupa Stepinca i tekst pod naslovom „Križ, pravda, istina i ljubav“, te u podnaslovu ističu: „U znaku križa, boreći se za pravdu, katoličku istinu, pun kršćanske ljubavi, osobito prema slabim i potlačenim, pouzdavajući se u Gospoda, nasljednik Hrvatskog Metropolite spreman je na sve u radu za korist sv. Crkve i svog naroda“.
Uredništvo potpisuje članak „Kako je preuzv. Stepinac pošao u svećenike“, prenoseći članak monsinjora Lončarića o vrlinama novog nadbiskupa još dok je bio laik, objavljenog u listu Marijine kongregacije svećenika „Sacerdos Christi“.
Pod naslovom „Obred biskupskog posvećenja“ donosi se iscrpan opis obreda, kao jednog od najljepših obreda Katoličke Crkve, s fotografijama hrvatskog metropolite preuzv. G. dr. Antuna Bauera, koji je konsekrirao preuzv. dra Alojzija Stepinca, te prvog konsekratora nadbiskupa Šarića i drugog konsekratora nadbiskupa Bonefačića.
„Hrvatska straža“ nadalje donosi tekst „Msgr dr Stepinac i akademska omladina“, opisujuću blizinu nadbiskupa Stepinca akademskoj omladini jer je tek svršio svoje akademske studije. Članak je opremljen fotografijom Stepinčeve majke Barbare s krunicom u rukama.
U tekstu „Pripreme za konsekraciju“ objavljuju se podatci po pojedinim činima vezanim uz preuzimanje službe i posvećenje, kao i dolasku uglednih gostiju i uzvanika u Zagreb.
Riječi zahvale nadbiskupa koadjutora Stepinca
Kako izvješćuje „Katolički list“, po završetku obreda biskupskog posvećenja u prvostolnici, 24. lipnja 1934., nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac pojavio se na balkonu nadbiskupskog dvora te se ukratko zahvalio na ovacijama nazočnoga mnoštva, rekavši:
»Hvala vam draga braćo, što ste u tako velikom broju prisustvovali posvećenju u katedrali. Dao Bog, da se obilje blagoslova izlije na vas i na našu dragu domovinu.«
Među brojnim čestitarima koji su došli čestitati u nadbiskupski dvor bili su i predstavnici akademičara, koji su ga pozdravili kratkim govorom. Zahvaljujući se na tim pozdravima dr. Stepinac je rekao:
»Mladost je naša nada i naša uzdanica. Želim da vi mladi budete onakvi, kao što su naši stari, koji su ne samo svoj um, već i svoje živote posvetili i žrtvovali domovini, a sve to zato, jer su ljubili svoj narod iznad svega. Zahvaljujem vam i želim, da budete onakvi, kako to traži naša domovina!«
Kako je svečanosti konsekracije prisustvovao veliki broj vanjskog pastoralnog klera i iz susjednih biskupija, bili su ti svećenici, kao gosti preuzv. g. nadbiskupa, na zajedničkom ručku u bogoslovnom sjemeništu. Poslije ručka bili su sakupljeni svećenici ugodno iznenađeni, kad im je iznenada došao u posjete sam preuzv. g. dr. Alojzije Stepinac, u pratnji rektora sjemeništa presvij. g. msgra dra Kamila Dočkala i vlč. g. Luke Vukasa.
U ime svećenstva pozdravio je preuzvišenog župnik i dekan iz Biškupca preč. g. Tomislav Štefanac. U svome je govoru istakao veselje klera na tako sretnom izboru nadbiskupa koadjutora, kojega je doista sam Duh Sveti diktirao po zagovoru njegova svete uspomene strica Matije Stepinca. Govornik osobito ističe svetost, skromnost, učenost i hrvatsko domoljublje pok. Matije Stepinca, pa s radošću konstatira, da te iste kreposti rese i njegova nećaka nadbiskupa koadjutora.
U svom odgovoru punom dubokih misli, istaknuo je preuzv. g. dr. Alojzije Stepinac svoju osobitu ljubav prema kleru, kojemu želi biti više dobar prijatelj nego strogi poglavar i usku vezu koja ga veže s rodnom hrvatskom grudom, koju je sam zaoravao. On će kao takav razumjeti poteškoće klera. Naglasuje izričito da toliko ljubi svoj hrvatski narod, da se u toj ljubavi ne da ni od koga natkriliti.
Susret sa svojim zemljacima u samostanu u Frankopanskoj
Oko 4 sata popodne odvezao se nadbiskup koadjutor u pratnji svog tajnika dra Franje Šepera u samostan čč. ss. milosrdnica, gdje je bila majka, braća i sestre i ostala rodbina koadjutorova, te ostali njegovi znanci iz Krašića. Na ulazu u crkvu dočekao ga je rektor crkve Dumbović u pratnji ostalog samostanskog svećenstva. Tu je nadbiskup koadjutor prisustvovao večernjici, a zatim je podijelio blagoslov i tom zgodom pozdravio svoje zemljake ovim riječima:
»Dragi zemljaci! Prije svega zahvaljujem vam na vašem dolasku, ikojim ste počastili moju konsekraciju. Ova počast nije ostala na meni, već je upravljena Onome, kome jedinome čast i hvala. Naše maleno mjesto dalo je mnogo svećenika Crkvi i našem narodu. To je znak, da u njemu vlada dobar kršćanski duh. Želim da taj dobar kršćanski duh ostane u njemu nepromijenjen, pače da raste i napreduje tako, da ikad budem jednom morao polagati račun za ovce u pastvi mog malenog mjesta, mogu reći: Nijednu od onih, koje si mi povjerio, Gospodine, nisam izgubio. U to ime podjeljujem svoj prvi natpastirski blagoslov vama i svima ostalima.«
Iza večernjice uputio se nadbiskup u vrt, gdje su Krašićanci napravili špalir. Tu se sa svima pozdravio i razgovarao. Drug iz mladosti fotoreporter g. Vladimir Horvat darovao je nadbiskupu koadjutoru veliku uokvirenu sliku majke nadbiskupove, s krunicom u skrušenoj molitvi za svog sina. Kad je majka ugledala, milo se zaprijetila prstom g. Horvatu, što ju je slikao. Nadbiskup se obradovan zahvalio na tom lijepom daru. Sve do pet sati ostao je nadbiskup u srdačnom razgovoru sa svojim mještanima, koji su mu prilazili i ljubili prsten. Na odlasku oprostio se nadbiskup koadjutor sa svojom majkom i braćom.
Javna zahvala nadbiskupa koadjutora Stepinca
Nadbiskup koadjutor Stepinac bio je svih strana obasut nebrojenim čestitkama te je 25. lipnja 1934., u želji da zahvali svim čestitarima, uputio ovu javnu zahvalu:
»Budući da mi je fizički nemoguće zahvaliti se posebno svakome od tolikoga broja čestitara, koji su mi čestitali bilo brzojavno, bilo pismeno prigodom mog imenovanja za koadjutora zagrebačkoga nadbiskupa, te imendan i biskupsku konsekraciju, to se ovim putem, u koliko već nijesam posebice učinio, javno zahvaljujem:
- svima svećenicima nadbiskupije zagrebačke, mojim budućim suradnicima na Njivi Gospodnjoj kao i svećenicima iz čitave naše domovine;
- mojim učiteljima od najmlađih dana i profesorima, koji su mi usađivali u dušu zdravu nauku;
- mojim drugovima iz školskih dana, koji se nikad ne zaboravljaju;
- mojim drugovima iz svjetskoga rata, koji su vlastitim očima gledali i na vlastitoj koži iskusili kako mržnja i nepravda čini narode nesretnima i, mislim, zajedno sa mnom stekli dovoljno uvjerenje, da je samo pravda i ljubav kako je Bog zapovijeda podloga sreće čovječanstva;
- svima ustanovama, organizacijama i društvima iz čitave naše domovine, te građanstvu starodrevnoga grada Zagreba koji mi posebnim načinom iskazaše svoje poštovanje,
- i mome dragom hrvatskom seljačkom narodu, koji mi je iz svih krajeva kao sinu svoje sredine iskazao najiskrenije simpatije.
Nedjeljko Pintarić