Kardinalova homilija na početku akademske godine 2019./2020.
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i veliki kancelar KBF-a
Homilija na početku akademske godine 2019./2020.
Katedrala, 5. studenoga 2019. godine.
Liturgijska čitanja: Rim 12, 5-16a; Lk 14, 15-24
Dragi sveučilištarci,
cijenjeni studenti, profesori i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu
te Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta,
veleučeni Rektore, prorektori, dekani i prodekani,
braćo i sestre u Kristu!
1. Ovo euharistijsko slavlje i zaziv Duha Svetoga na početku akademske godine slavimo u znaku obilježavanja 350. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu, te najstarije i najveće sveučilišne zajednice u Hrvatskoj. Ta visoka i časna sveučilišna Ustanova nezaobilazan je sudionik i svjedok znanstvenog, kulturološkog i nacionalnog razvojnog procesa hrvatskoga nacionalnog bića u okviru srednjoeuropske kulturne baštine.
Kao Crkvi u hrvatskom narodu, koja je dijelila njegovu sudbinu i davne i nedavne prošlosti, drago nam je što su bogoslovni studiji od samog utemeljenja Sveučilišta u Zagrebu njegov sastavni dio, te rado spominjemo odluku Skupštine Sveučilišta u Zagrebu iz 1991. godine koja, nasuprot administrativno-političkoj odluci komunističke Vlade Narodne Republike Hrvatske iz 1952. godine, utvrđuje da je Katolički bogoslovni fakultet član Sveučilišta u Zagrebu i da »u neprekinutu trajanju djeluje od osnutka Sveučilišta do danas« (Skupština Sveučilišta u Zagrebu, 26. veljače 1991). Stoga se kao vjernici ovim euharistijskim slavljem uključujemo u obilježavanje 350. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu i zahvaljujemo svemogućem Bogu za našu Almu Mater Universitatis Zagrabiensis.
Braćo i sestre, u svjetlu naviještene Božje riječi u ovom slavlju, molitvom zazivamo Božju pomoć, dok istodobno zahvalno gledamo na tristo pedeset godina života Sveučilišta u Zagrebu. Naviještena Riječ jača našu spoznaju da je u toj povijesti najvrjednije upravo ono što je plod darivanja. Sveučilište je i danas pozvano proučavati i poučavati veliku mudrost i vrijednost dara koji dolazi od Boga, a to su: dar čovjeka i svega stvorenoga svijeta.
2. Bog poznaje čovjekovo srce. Darovao nam je slobodu koja je usmjerena prema dobru, ali možemo izabrati i nešto što je protivno Božjemu planu, previdjeti dobročinstva i biti nezahvalni. Nije teško zaključiti da je u prispodobi kralj sam Gospodin; večera je raj, a uzvanici su ljudi. Radi se o posljednjim vremenima te je u svemu odlučujući poziv, a njegovo odbijanje i nezahvalnost dobivaju nesagledive razmjere. Ne odazvati se Božjem pozivu, znači odbiti radosti vječnoga života, koji započinje na ovoj zemlji.
Kao što vidimo iz Objave, Bog je u svome naumu povijest usmjerio prema posljednjem danu, Danu bez zalaska. Bog je stvorio i rasporedio svemir u odrednicama prostora i vremena da bi čovječanstvo priveo k sebi, što je u prispodobi stavljeno u sliku gozbe, na koju je pozvan svaki čovjek. I zato je začuđujuća ljudska nezahvalnost. Ljudi koji se oslanjaju na neko bogatstvo, a srce im je ispunjeno nezahvalnošću, zamijenjeni su onima koji po ljudskom sudu pripadaju siromasima, ali su bogati zahvalnošću.
3. Milost je nevjerojatna. I svatko tko razmišlja logikom uzvrata, teško je prihvaća. Domaćin iz Evanđelja trudi se pokazati da je njegov poziv iskren, da nema drugih očekivanja, osim da se pridruži zajedništvu stola i slavlja. Nije nam poznato koji je od sustolnika Isusu uputio riječ blaženstva: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« (Lk 14, 15).
U toj je jasnoći posebno zanimljiv neočekivani obrat. Oni koji su prvi pozvani ostat će vani, a oni za koje se mislilo da ne mogu pristupiti, ući će u Božji dom. Tu izokrenutost nije uzrokovao domaćin nego pozvani. Domaćin ostaje vjeran svojim obećanjima, a pozvani su na prvo mjesto, umjesto Darivatelja, stavili dar; zaustavili su se na stvorenome, zaboravivši Stvoritelja. Na taj su način krenuli putem idolatrije.
Ako je od Boga sve što čovjek jest i što ima, tada je razumljivo da će se odazvati na Božji zov. Samo Bog obuhvaća sve i daje puninu. To nije moguće ostvariti navezanošću za neku stvar ili osobu. Uostalom, Gospodin od pozvanih ne traži da se odreknu svojih dobara.
4. Razmotrimo njihove isprike za nedolazak. Prva dvojica su kupila, a treći se oženio, doživljavajući svako od tih djela kao neko postignuće ili stečevinu. Nasuprot tomu, domaćin je priredio večeru. On je pripremio dar. Time Gospodin želi vidjeti, zapravo provjeriti, jesu li pozvani sposobni nešto od svojega ostaviti i otvoriti se za novost Božjega dara.
I polja i životinje i drugi ljudi Božja su stvorenja. Ne zaboravimo da je najdragocjeniji dar koji je dan Adamu – Eva, kao pomoć, kao blizina, nesebičnost i ljubav. Čovjek je otvorio ponor svoje nesreće, kad je zanijekao Božji dar.
I ta kušnja ne prestaje. Ali, draga braćo i prijatelji, drage studentice i studenti, postoje trenutci u životu svakoga od nas u kojima nas Bog uzme pod ruku i govori da je za tebe pripremio poseban dar. Dovoljno je doći i u radosti prihvatiti dar, bez ikakvih uvjeta i interesa.
Dobro je ovdje napomenuti da Isus, pripovijedajući tu kratku prispodobu, čak pet puta spominje slugu. Očito želi da mi u Isusu prepoznamo slugu kojega šalje ljubav nebeskoga Oca, da nas pozove i dovede na svoju gozbu, u zajedništvo s Bogom.
5. U ovoj prispodobi susrećemo poticaje za djelovanje koje je nama povjereno u sadašnjim okolnostima. Kao vjernici nastojimo sve što činimo gledati u perspektivi vječne prisutnosti našega Gospodina i vječnoga zajedništva s njime. U zahvalnosti za darove i u duhu služenja, kakvo nam je objavio Krist Gospodin nismo oslobođeni iste kušnje da odbijemo Božji dar i da pronađemo razloge koji su i danas svedivi na tri isprike iz Evanđelja.
Prva je posjedovanje. Svaki čovjek ide prema ispunjavanju neke želje, prema cilju koji si je postavio, kao što nas Isus poučava: »Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti« (Lk 12, 34). Za istinsko slavlje potrebno je sudjelovanje srcem. Za život koji je Bogu i ljudima na slavu nije odlučujuće posjedovanje, nego ljubav.
Drugi je razlog trgovanje. Njegov glavni pokretač u društvu je naglašavanje važnosti potrošnje, a ne razmjena darova i nužnih dobara, nego višak koji se želi umnožiti, zarada. U središtu nisu čak ni stvari koje se prodaju ili kupuju, nego materijalni dobitak i njegovo gomilanje. Tako je moguće da se prodaju ne samo nepotrebne, nego i štetne stvari. Štoviše, prodaju se i ljudi, prodaju se vrijednosti koje ne bi smjele biti na prodaju. Baš kao i grčevita navezanost na neki zemaljski imetak, tako i prodaja razara zajedništvo i radost, jer zajedništvo i radost živi upravo od onoga što nije na prodaju: čovjek, obitelj, susret, poštenje, domovina…
Navodeći treći razlog, Isus ide još dublje. Odbijajući domaćinov poziv na večeru, jedan čovjek navodi nedavnu ženidbu. Odmah nakon prispodobe koju smo čuli, u Evanđelju po Luki nalazimo onu neobičnu, naizgled prezahtjevnu Isusovu rečenicu: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!« (Lk 14, 26).
Nitko od ljudi ne smije biti zaprjeka za odaziv Bogu. Tako ni u odnosu supružnika Bog nije smetnja, nego prisutnost koja odnos muža i žene uzdiže i oplemenjuje. Upravo zajedništvo dvoje ljudi koji se vole, razlog je za slavlje, za prevladavanje zemaljskih teškoća. Taj čovjek, koji je odbio domaćinov poziv navodeći ženidbu kao razlog, nije dopustio svome bračnom zajedništvu da se razvije i da pokaže snagu darivanja koje dolazi od Boga, pri čemu ni najveće žrtve nisu razlog za odustajanje, nego su u ljubavi izvor nove snage. Nažalost, on je sveo brak na istu razinu na koju su prije stavljeni posjedovanje i trgovina.
6. Na kraju su na slavlje dovedeni oni koji nisu bili navezani na neki posjed, koji ničim nisu mogli trgovati. U onima koji su doživljavani kao isključeni, koje su drugi, ali možda i oni sami sebe, smatrali nedostojnima, Isus nalazi temeljne preduvjete za radost zajedništva s Bogom i za nebesko kraljevstvo.
U prispodobi se očito ne radi o zamjeni jednih društvenih kategorija s drugima, nego o raspoloživosti, o otvorenosti i o nutarnjemu stavu, o srcu u kojemu treba zaživjeti otvorenost za Boga. Radost ne ovisi o ljudskim preduvjetima i o vanjskim okolnostima. Ona je dar i plod nezasluženoga poziva.
Da bi se ušlo u zajedništvo s Bogom, treba biti pozvan. To je jedini način, jer to je sudjelovanje nemoguće platiti, zadobiti trgovinom ili nekim statusom. Tumačeći ovo Evanđelje papa Franjo je naveo pet značajki ulaska u Crkvu i kršćansko življenje, a što je smjerokaz i za kršćansku prisutnost na sveučilištima.
Ponajprije se radi o pozivu i pozvanosti, a ne o nekom pravu. Nadalje, taj poziv uključuje stvaranje zajedništva, sudjelovanje sa svime što imamo u služenju jednih drugima. Taj temeljni stav otvara raspoloživost za ono što Gospodin od nas traži, što ujedno znači da se ne zahtijevaju neki posebni putovi i pristupi. Konačno, taj ulazak je pridruživanje Božjemu narodu koji hodi prema vječnosti, s pouzdanjem u Krista koji je za nas otvorio taj put u svečanu dvoranu našega spasenja (usp. Papa Franjo, Jutarnje razmatranje u kapeli Doma sv. Marte, 5. studenoga 2013.).
7. Svraćajući pogled na tri i pol stoljeća Sveučilišta u Zagrebu, kao kršćani gledamo mnoge pozvane: tolike naraštaje pozvanih poučavati i učiti, kao najviši stupanj u sustavu obrazovanja, a time i kao najviše darove u tom području življenja. Baš tim pristupom pozivu, koji vodi prema ispunjenju u vječnosti, mi kršćani, članovi Katoličke Crkve, posebno cijenimo darove što ih je Gospodin po Sveučilištu u Zagrebu, obilato udijelio našem Gradu, Nadbiskupiji i Domovini.
Uz pogled na dugu povijest Sveučilišta u Zagrebu, u ovom euharistijskom zajedništvu živimo radost prisutnosti nastavnika, studenata i djelatnika Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, koji su ove jeseni započeli svoju desetu akademsku godinu. Oni predstavljaju novi izazov i jednu novu prisutnost u našem Gradu i Domovini te nas u crkvenom zajedništvu uvode i povezuju s velikom obitelji katoličkih sveučilišta Europe i svijeta.
Lijepo je zaključiti tako veliku obljetnicu i ujedno zajednički započeti novu akademsku godinu razmatrajući bogatstvo darova Božjih. Oni su istinit pogled na prošlost i nadahnjujući pogled u budućnost. Zbog toga i znamo da će snaga nekog sveučilišta uvijek biti u ljudima koji prepoznaju dar i koji darovano žele dijeliti s drugima.
A svaki dobar dar koji dolazi odozgor, plod je djelovanja Božjega Duha i suradnje s njim. Zato ga zazivamo i nad ovu akademsku godinu. Naime, sveučilišni se sustavi danas nalaze pred novim izazovima koji dolaze od razvoja znanosti, tehnologija i zahtjeva društva koje postavljaju pred akademske ustanove nove zadatke da ponude prikladne odgovore na pitanja i potrebe ljudi današnjice. Izazovi suvremenog društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnog života očekuju da sveučilišta, posebno od profesora da svojim istraživačkim i nastavnim radom pripremaju nove naraštaje da bi postali ne samo kvalificirani stručnjaci na svojim područjima, nego i protagonisti promicanja zajedničkog dobra, te odgovorni i hrabri predvoditelji društvenog života s ispravnom vizijom čovjeka i svijeta (usp. Papa Franjo, Govor sudionicima međunarodne konferencije za voditelje sveučilišta, 4. studenoga 2019.).
Dragi sveučilištarci, svesrdno vam preporučujem da današnje riječi iz Poslanice Rimljanima nosite u srcu, da ih ponavljate i njima nadahnuti molite, te da ih ugrađujete u rast naših Sveučilišta.
Svaki od poticaja je prepoznavanje darova drugih i otvaranje novim radostima. Iskrena ljubav, poštovanje, služenje, gorljivost, nada, strpljivost, postojanost u molitvi vode u blagoslov, u radost s radosnima i u suosjećanje s tužnima. Sve su to znakovi da smo prihvatili poziv koji nam Gospodin upućuje. U tom prihvaćanju je i sigurnost da će sveučilišni život donositi plodove neba na dobrobit zemlje. I ne zaboravite da i Crkva i naša domovina Hrvatska žarko čeznu za takvim odazivom. A mi ga prepoznajemo u svjedočenju svetih.
Zato i molim Gospodina da vas jača svojim Duhom te prati zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca.
Amen.
cijenjeni studenti, profesori i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu
te Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta,
veleučeni Rektore, prorektori, dekani i prodekani,
braćo i sestre u Kristu!
1. Ovo euharistijsko slavlje i zaziv Duha Svetoga na početku akademske godine slavimo u znaku obilježavanja 350. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu, te najstarije i najveće sveučilišne zajednice u Hrvatskoj. Ta visoka i časna sveučilišna Ustanova nezaobilazan je sudionik i svjedok znanstvenog, kulturološkog i nacionalnog razvojnog procesa hrvatskoga nacionalnog bića u okviru srednjoeuropske kulturne baštine.
Kao Crkvi u hrvatskom narodu, koja je dijelila njegovu sudbinu i davne i nedavne prošlosti, drago nam je što su bogoslovni studiji od samog utemeljenja Sveučilišta u Zagrebu njegov sastavni dio, te rado spominjemo odluku Skupštine Sveučilišta u Zagrebu iz 1991. godine koja, nasuprot administrativno-političkoj odluci komunističke Vlade Narodne Republike Hrvatske iz 1952. godine, utvrđuje da je Katolički bogoslovni fakultet član Sveučilišta u Zagrebu i da »u neprekinutu trajanju djeluje od osnutka Sveučilišta do danas« (Skupština Sveučilišta u Zagrebu, 26. veljače 1991). Stoga se kao vjernici ovim euharistijskim slavljem uključujemo u obilježavanje 350. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu i zahvaljujemo svemogućem Bogu za našu Almu Mater Universitatis Zagrabiensis.
Braćo i sestre, u svjetlu naviještene Božje riječi u ovom slavlju, molitvom zazivamo Božju pomoć, dok istodobno zahvalno gledamo na tristo pedeset godina života Sveučilišta u Zagrebu. Naviještena Riječ jača našu spoznaju da je u toj povijesti najvrjednije upravo ono što je plod darivanja. Sveučilište je i danas pozvano proučavati i poučavati veliku mudrost i vrijednost dara koji dolazi od Boga, a to su: dar čovjeka i svega stvorenoga svijeta.
2. Bog poznaje čovjekovo srce. Darovao nam je slobodu koja je usmjerena prema dobru, ali možemo izabrati i nešto što je protivno Božjemu planu, previdjeti dobročinstva i biti nezahvalni. Nije teško zaključiti da je u prispodobi kralj sam Gospodin; večera je raj, a uzvanici su ljudi. Radi se o posljednjim vremenima te je u svemu odlučujući poziv, a njegovo odbijanje i nezahvalnost dobivaju nesagledive razmjere. Ne odazvati se Božjem pozivu, znači odbiti radosti vječnoga života, koji započinje na ovoj zemlji.
Kao što vidimo iz Objave, Bog je u svome naumu povijest usmjerio prema posljednjem danu, Danu bez zalaska. Bog je stvorio i rasporedio svemir u odrednicama prostora i vremena da bi čovječanstvo priveo k sebi, što je u prispodobi stavljeno u sliku gozbe, na koju je pozvan svaki čovjek. I zato je začuđujuća ljudska nezahvalnost. Ljudi koji se oslanjaju na neko bogatstvo, a srce im je ispunjeno nezahvalnošću, zamijenjeni su onima koji po ljudskom sudu pripadaju siromasima, ali su bogati zahvalnošću.
3. Milost je nevjerojatna. I svatko tko razmišlja logikom uzvrata, teško je prihvaća. Domaćin iz Evanđelja trudi se pokazati da je njegov poziv iskren, da nema drugih očekivanja, osim da se pridruži zajedništvu stola i slavlja. Nije nam poznato koji je od sustolnika Isusu uputio riječ blaženstva: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« (Lk 14, 15).
U toj je jasnoći posebno zanimljiv neočekivani obrat. Oni koji su prvi pozvani ostat će vani, a oni za koje se mislilo da ne mogu pristupiti, ući će u Božji dom. Tu izokrenutost nije uzrokovao domaćin nego pozvani. Domaćin ostaje vjeran svojim obećanjima, a pozvani su na prvo mjesto, umjesto Darivatelja, stavili dar; zaustavili su se na stvorenome, zaboravivši Stvoritelja. Na taj su način krenuli putem idolatrije.
Ako je od Boga sve što čovjek jest i što ima, tada je razumljivo da će se odazvati na Božji zov. Samo Bog obuhvaća sve i daje puninu. To nije moguće ostvariti navezanošću za neku stvar ili osobu. Uostalom, Gospodin od pozvanih ne traži da se odreknu svojih dobara.
4. Razmotrimo njihove isprike za nedolazak. Prva dvojica su kupila, a treći se oženio, doživljavajući svako od tih djela kao neko postignuće ili stečevinu. Nasuprot tomu, domaćin je priredio večeru. On je pripremio dar. Time Gospodin želi vidjeti, zapravo provjeriti, jesu li pozvani sposobni nešto od svojega ostaviti i otvoriti se za novost Božjega dara.
I polja i životinje i drugi ljudi Božja su stvorenja. Ne zaboravimo da je najdragocjeniji dar koji je dan Adamu – Eva, kao pomoć, kao blizina, nesebičnost i ljubav. Čovjek je otvorio ponor svoje nesreće, kad je zanijekao Božji dar.
I ta kušnja ne prestaje. Ali, draga braćo i prijatelji, drage studentice i studenti, postoje trenutci u životu svakoga od nas u kojima nas Bog uzme pod ruku i govori da je za tebe pripremio poseban dar. Dovoljno je doći i u radosti prihvatiti dar, bez ikakvih uvjeta i interesa.
Dobro je ovdje napomenuti da Isus, pripovijedajući tu kratku prispodobu, čak pet puta spominje slugu. Očito želi da mi u Isusu prepoznamo slugu kojega šalje ljubav nebeskoga Oca, da nas pozove i dovede na svoju gozbu, u zajedništvo s Bogom.
5. U ovoj prispodobi susrećemo poticaje za djelovanje koje je nama povjereno u sadašnjim okolnostima. Kao vjernici nastojimo sve što činimo gledati u perspektivi vječne prisutnosti našega Gospodina i vječnoga zajedništva s njime. U zahvalnosti za darove i u duhu služenja, kakvo nam je objavio Krist Gospodin nismo oslobođeni iste kušnje da odbijemo Božji dar i da pronađemo razloge koji su i danas svedivi na tri isprike iz Evanđelja.
Prva je posjedovanje. Svaki čovjek ide prema ispunjavanju neke želje, prema cilju koji si je postavio, kao što nas Isus poučava: »Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti« (Lk 12, 34). Za istinsko slavlje potrebno je sudjelovanje srcem. Za život koji je Bogu i ljudima na slavu nije odlučujuće posjedovanje, nego ljubav.
Drugi je razlog trgovanje. Njegov glavni pokretač u društvu je naglašavanje važnosti potrošnje, a ne razmjena darova i nužnih dobara, nego višak koji se želi umnožiti, zarada. U središtu nisu čak ni stvari koje se prodaju ili kupuju, nego materijalni dobitak i njegovo gomilanje. Tako je moguće da se prodaju ne samo nepotrebne, nego i štetne stvari. Štoviše, prodaju se i ljudi, prodaju se vrijednosti koje ne bi smjele biti na prodaju. Baš kao i grčevita navezanost na neki zemaljski imetak, tako i prodaja razara zajedništvo i radost, jer zajedništvo i radost živi upravo od onoga što nije na prodaju: čovjek, obitelj, susret, poštenje, domovina…
Navodeći treći razlog, Isus ide još dublje. Odbijajući domaćinov poziv na večeru, jedan čovjek navodi nedavnu ženidbu. Odmah nakon prispodobe koju smo čuli, u Evanđelju po Luki nalazimo onu neobičnu, naizgled prezahtjevnu Isusovu rečenicu: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!« (Lk 14, 26).
Nitko od ljudi ne smije biti zaprjeka za odaziv Bogu. Tako ni u odnosu supružnika Bog nije smetnja, nego prisutnost koja odnos muža i žene uzdiže i oplemenjuje. Upravo zajedništvo dvoje ljudi koji se vole, razlog je za slavlje, za prevladavanje zemaljskih teškoća. Taj čovjek, koji je odbio domaćinov poziv navodeći ženidbu kao razlog, nije dopustio svome bračnom zajedništvu da se razvije i da pokaže snagu darivanja koje dolazi od Boga, pri čemu ni najveće žrtve nisu razlog za odustajanje, nego su u ljubavi izvor nove snage. Nažalost, on je sveo brak na istu razinu na koju su prije stavljeni posjedovanje i trgovina.
6. Na kraju su na slavlje dovedeni oni koji nisu bili navezani na neki posjed, koji ničim nisu mogli trgovati. U onima koji su doživljavani kao isključeni, koje su drugi, ali možda i oni sami sebe, smatrali nedostojnima, Isus nalazi temeljne preduvjete za radost zajedništva s Bogom i za nebesko kraljevstvo.
U prispodobi se očito ne radi o zamjeni jednih društvenih kategorija s drugima, nego o raspoloživosti, o otvorenosti i o nutarnjemu stavu, o srcu u kojemu treba zaživjeti otvorenost za Boga. Radost ne ovisi o ljudskim preduvjetima i o vanjskim okolnostima. Ona je dar i plod nezasluženoga poziva.
Da bi se ušlo u zajedništvo s Bogom, treba biti pozvan. To je jedini način, jer to je sudjelovanje nemoguće platiti, zadobiti trgovinom ili nekim statusom. Tumačeći ovo Evanđelje papa Franjo je naveo pet značajki ulaska u Crkvu i kršćansko življenje, a što je smjerokaz i za kršćansku prisutnost na sveučilištima.
Ponajprije se radi o pozivu i pozvanosti, a ne o nekom pravu. Nadalje, taj poziv uključuje stvaranje zajedništva, sudjelovanje sa svime što imamo u služenju jednih drugima. Taj temeljni stav otvara raspoloživost za ono što Gospodin od nas traži, što ujedno znači da se ne zahtijevaju neki posebni putovi i pristupi. Konačno, taj ulazak je pridruživanje Božjemu narodu koji hodi prema vječnosti, s pouzdanjem u Krista koji je za nas otvorio taj put u svečanu dvoranu našega spasenja (usp. Papa Franjo, Jutarnje razmatranje u kapeli Doma sv. Marte, 5. studenoga 2013.).
7. Svraćajući pogled na tri i pol stoljeća Sveučilišta u Zagrebu, kao kršćani gledamo mnoge pozvane: tolike naraštaje pozvanih poučavati i učiti, kao najviši stupanj u sustavu obrazovanja, a time i kao najviše darove u tom području življenja. Baš tim pristupom pozivu, koji vodi prema ispunjenju u vječnosti, mi kršćani, članovi Katoličke Crkve, posebno cijenimo darove što ih je Gospodin po Sveučilištu u Zagrebu, obilato udijelio našem Gradu, Nadbiskupiji i Domovini.
Uz pogled na dugu povijest Sveučilišta u Zagrebu, u ovom euharistijskom zajedništvu živimo radost prisutnosti nastavnika, studenata i djelatnika Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, koji su ove jeseni započeli svoju desetu akademsku godinu. Oni predstavljaju novi izazov i jednu novu prisutnost u našem Gradu i Domovini te nas u crkvenom zajedništvu uvode i povezuju s velikom obitelji katoličkih sveučilišta Europe i svijeta.
Lijepo je zaključiti tako veliku obljetnicu i ujedno zajednički započeti novu akademsku godinu razmatrajući bogatstvo darova Božjih. Oni su istinit pogled na prošlost i nadahnjujući pogled u budućnost. Zbog toga i znamo da će snaga nekog sveučilišta uvijek biti u ljudima koji prepoznaju dar i koji darovano žele dijeliti s drugima.
A svaki dobar dar koji dolazi odozgor, plod je djelovanja Božjega Duha i suradnje s njim. Zato ga zazivamo i nad ovu akademsku godinu. Naime, sveučilišni se sustavi danas nalaze pred novim izazovima koji dolaze od razvoja znanosti, tehnologija i zahtjeva društva koje postavljaju pred akademske ustanove nove zadatke da ponude prikladne odgovore na pitanja i potrebe ljudi današnjice. Izazovi suvremenog društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnog života očekuju da sveučilišta, posebno od profesora da svojim istraživačkim i nastavnim radom pripremaju nove naraštaje da bi postali ne samo kvalificirani stručnjaci na svojim područjima, nego i protagonisti promicanja zajedničkog dobra, te odgovorni i hrabri predvoditelji društvenog života s ispravnom vizijom čovjeka i svijeta (usp. Papa Franjo, Govor sudionicima međunarodne konferencije za voditelje sveučilišta, 4. studenoga 2019.).
Dragi sveučilištarci, svesrdno vam preporučujem da današnje riječi iz Poslanice Rimljanima nosite u srcu, da ih ponavljate i njima nadahnuti molite, te da ih ugrađujete u rast naših Sveučilišta.
Svaki od poticaja je prepoznavanje darova drugih i otvaranje novim radostima. Iskrena ljubav, poštovanje, služenje, gorljivost, nada, strpljivost, postojanost u molitvi vode u blagoslov, u radost s radosnima i u suosjećanje s tužnima. Sve su to znakovi da smo prihvatili poziv koji nam Gospodin upućuje. U tom prihvaćanju je i sigurnost da će sveučilišni život donositi plodove neba na dobrobit zemlje. I ne zaboravite da i Crkva i naša domovina Hrvatska žarko čeznu za takvim odazivom. A mi ga prepoznajemo u svjedočenju svetih.
Zato i molim Gospodina da vas jača svojim Duhom te prati zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca.
Amen.