ANTUN DUNAJ (1911.-1944.), kapelan u Podgoraču
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 54. Dopunjeno prema knjizi: Dr. Stjepan Kožul. Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.). Izdavač „Tkalić“, Zagreb 2008., str. 30-31.
Postoji službena vijest koju su partizani poručili da je kod njih umro navodno od tifusa u bolnici u Paučju na Papuku, dok su ljudi govorili da je odveden u šumu Ostrošinci i ubijen u jednoj jami metkom u potiljak.[41]
Narod nije prihvatio vijest da je umro naravnom smrću, jer su se zgražali nad postupcima partizana prema svećenicima. Njihov domaći sin, vlč. Toma Vinić (*1913.-+1945.), svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije od 1941., službovao je kao župnik u Vuki, uhićen je od budimačkih srbo-partizana i ubijen te pokopan uz put blizu željezničke postaje u Semeljcima.
U Podgoraču su ljudi pričali da je vlč. Toma Vinić bio sasječen na komade i da ga je rodbina otkopala i prevezla u Podgorač. U drvenoj kutiji bili su sasječeni komadi njegova tijela. Njihovog kapelana, vlč. Antuna Dunaja, partizani su također smaknuli u 33-ećoj godini njegova života i 7. godini svećeničke službe.
Po svemu sudeći, završio je svoj mladi život na Papuku, kamo su ga odveli partizani 4. svibnja 1945. Druga vijest govori, da je odveden u šumu Ostrošinci i ubijen u jednoj jami metkom u potiljak. Kasnije se nije ništa doznalo o njegovu grobu. No, spomenutog kolegu svećenika Tomu Vinića, župnika u Vuki, rodom iz Podgorača, pronašli plitko zatrpanog u jarku nedaleko željezničke postaje u Semeljcima. Identificirala ga je njegova sestra po lančiću koji je nosio za života. Njegovi posmrtni ostaci stavljeni su u manji lijes i 12. ožujka 1946. pokopani na župnom groblju u rodnom Podgoraču.
ANTUN DUNAJ (1911.-1944.), kapelan u Podgoraču
Rođen je 7. lipnja 1911. u Macelju, župa Petrovsko, u Krapinskom dekanatu. Pučku je školu polazio u Đurmancu, a Realnu gimnaziju u Krapini, Petrinji i Varaždinu. Pošto je položio ispit zrelosti 1934. godine, stupio je u Bogosloviju u Zagrebu i tu završio studij teologije. Za svećenika ga je 14. kolovoza 1938. zaredio biskup mons. dr. Franjo Salis-Seewis, s još dvojicom njegovih kolega: Valentinom Bocakom i Želimirom (Deziderijem) Likom, koji će kasnije također biti ubijeni od komunističke partizanske vlasti kao mladi svećenici. Godine 1939. nalazimo da je još u Bogosloviji na zadnjoj godini teologije.[38] Bio je kapelan u župi Sv. Jeronima u Zagrebu, zatim u Samoboru, 1942. godine ga nalazimo kao kapelana u Pregradi, potom u Novoj Kapeli i Podgoraču.[39] Iz Podgorača su ga odveli partizani i ubili 4. svibnja 1944. “Blage je on bio naravi, miran, dobroćudan i poslušan svojim poglavarima.”[40]Postoji službena vijest koju su partizani poručili da je kod njih umro navodno od tifusa u bolnici u Paučju na Papuku, dok su ljudi govorili da je odveden u šumu Ostrošinci i ubijen u jednoj jami metkom u potiljak.[41]
Narod nije prihvatio vijest da je umro naravnom smrću, jer su se zgražali nad postupcima partizana prema svećenicima. Njihov domaći sin, vlč. Toma Vinić (*1913.-+1945.), svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije od 1941., službovao je kao župnik u Vuki, uhićen je od budimačkih srbo-partizana i ubijen te pokopan uz put blizu željezničke postaje u Semeljcima.
U Podgoraču su ljudi pričali da je vlč. Toma Vinić bio sasječen na komade i da ga je rodbina otkopala i prevezla u Podgorač. U drvenoj kutiji bili su sasječeni komadi njegova tijela. Njihovog kapelana, vlč. Antuna Dunaja, partizani su također smaknuli u 33-ećoj godini njegova života i 7. godini svećeničke službe.
Po svemu sudeći, završio je svoj mladi život na Papuku, kamo su ga odveli partizani 4. svibnja 1945. Druga vijest govori, da je odveden u šumu Ostrošinci i ubijen u jednoj jami metkom u potiljak. Kasnije se nije ništa doznalo o njegovu grobu. No, spomenutog kolegu svećenika Tomu Vinića, župnika u Vuki, rodom iz Podgorača, pronašli plitko zatrpanog u jarku nedaleko željezničke postaje u Semeljcima. Identificirala ga je njegova sestra po lančiću koji je nosio za života. Njegovi posmrtni ostaci stavljeni su u manji lijes i 12. ožujka 1946. pokopani na župnom groblju u rodnom Podgoraču.
[38] OŠKCJ, 1939, str. 73
[39] ŠZN, 1944, str. 12
[40] KPSZN, str. 127
[41] Katolički list, br. 25, od 22. VI. 1944. i 13. VII. 1944.
Antun Vilk, župnik u Podgoraču do 1989. god. - izjava od 20. veljače 1990.
Antun Vilk, župnik u Podgoraču do 1989. god. - izjava od 20. veljače 1990.