MATO KOLUNDŽIĆ (1909.-1945.), župnik u Dugoj Resi
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 74-75.
MATO KOLUNDŽIĆ (1909.-1945.), župnik u Dugoj Resi
.jpg)
Rodio se 22. svibnja 1909. u Slavonskom Kobašu od roditelja Petra i Stane rođene Pavić. Roditelji su bili seljaci, imali su kuću u Kobašu kćbr. 140 i nekoliko jutara zemlje. Rodili su 11 djece, živih je ostalo 6, četiri brata i dvije sestre. Po nagovoru župnika Stjepana Ferića, dok je Mato završio u Kobašu 5 razreda osnovne škole, pošalje ga stariji brat Martin, inače izučen za trgovačkog pomoćnika, da uči gimnaziju u Požegi, gdj eje s odličnim uspjehom završio prvi razred 1921./1922., te je bio primljenu Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu, otvoreno te godine u zgradu Nadbiskupskog sjemeništa na Kaptolu.
Bio je izvrstan i nagrađivan učenik, te je ostale razrede završio u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti na kraju školske godine 1928./1929. Potom studira 5 godina teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kao pitomac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac zarediog a je za svećenika na Petrovo, 29. lipnja 1934. Mladu misu imao je u Kobašu 8. srpnja 1934.
Kao mladomisnik poslan je za kapelana u Kurinu (1934.-1935.), zatim u Mariju Bistricu (1935.-1936.) i Sv. Ivan Zelinu (1.X. 1936.-7.XII. 1936.). Potom je upravitelj župe Maja (XII.1936.-XII.1937.). Iz Maje je premješten u Goru, kamo je došao 1. prosinca 1937. Dobio je veoma lijepo pismo od nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i njegova tajnika i ceremonijara dr. Dragutina Nežića. Ondje je revno djelovao do 1. prosinca 1940.
U župnu spomenicu upisao je svoje životne podatke i svoju rodnu obitelj u Kobašu (str. 13-15). Dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola od 26. studenoga 1940. (broj: 9811./1940.) bio je razriješen dužnosti upravitelja župe u Gori i premješten za pomoćnika nadbiskupskom tajniku. Župu Gora predao je vjeroučitelju u Petrinji Petru Šišinačkom, dok nije došao iz Male Soline Božidar Pavlov.
Godine 1941. Kolundžić je imenovan župnikom župe Sv. Petra na Mrežnici-Duga Resa, jer je tamošnji župnik, Nikola Borić, imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog i uskoro kancelarom Nadbiskupskog duhovnog stola. U svojoj župi marljivoje radio, te kroničar piše da je bio “agilan i sposoban, ali je stradao od nepoznate ruke 24. siječnja 1945.” Katolički list pak prenosi vijest da je 23. siječnja 1945. “opljačkan i strijeljan u Zvečaju.
MATO KOLUNDŽIĆ (1909.-1945.), župnik u Dugoj Resi
Bio je izvrstan i nagrađivan učenik, te je ostale razrede završio u Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti na kraju školske godine 1928./1929. Potom studira 5 godina teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kao pitomac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac zarediog a je za svećenika na Petrovo, 29. lipnja 1934. Mladu misu imao je u Kobašu 8. srpnja 1934.
Kao mladomisnik poslan je za kapelana u Kurinu (1934.-1935.), zatim u Mariju Bistricu (1935.-1936.) i Sv. Ivan Zelinu (1.X. 1936.-7.XII. 1936.). Potom je upravitelj župe Maja (XII.1936.-XII.1937.). Iz Maje je premješten u Goru, kamo je došao 1. prosinca 1937. Dobio je veoma lijepo pismo od nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i njegova tajnika i ceremonijara dr. Dragutina Nežića. Ondje je revno djelovao do 1. prosinca 1940.
U župnu spomenicu upisao je svoje životne podatke i svoju rodnu obitelj u Kobašu (str. 13-15). Dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola od 26. studenoga 1940. (broj: 9811./1940.) bio je razriješen dužnosti upravitelja župe u Gori i premješten za pomoćnika nadbiskupskom tajniku. Župu Gora predao je vjeroučitelju u Petrinji Petru Šišinačkom, dok nije došao iz Male Soline Božidar Pavlov.
Godine 1941. Kolundžić je imenovan župnikom župe Sv. Petra na Mrežnici-Duga Resa, jer je tamošnji župnik, Nikola Borić, imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog i uskoro kancelarom Nadbiskupskog duhovnog stola. U svojoj župi marljivoje radio, te kroničar piše da je bio “agilan i sposoban, ali je stradao od nepoznate ruke 24. siječnja 1945.” Katolički list pak prenosi vijest da je 23. siječnja 1945. “opljačkan i strijeljan u Zvečaju.
Jedna bilješka u Nadbiskupskom duhovnom stolu iz poratnog doba govori da je pokojnik “u nekoliko navrata pisao Nadbiskupu da mu ustaše prijete, jer surađuje s partizanima. To je ‘šurovanje’ bilo u tome što je komuniste spašavao od progona, a tako i Srbe. Konačno je likvidiran, po mišljenju nekih, po ustašama/1
Imamo i jedno drugo svjedočenje, koje govori o srdžbi ustaške vlasti na župnika Kolundžića, jer je spašavao neke koji su otišli u šumu. Za poznato rokovsko proštenje na Petrakovom Brdu iznad Duga Rese došli su i partizani. Godine 1943/44. mladić Jure Jakovčić iz Petrakova Brda bude zarobljen i ostane kod partizana. Kasnije su ga ustaše uhitile i objesile u Dugoj Resi. Prije smrti se navodno htio ispovjediti, ali mu nisu dali. Pače, tvrdi se da je jedan ustaša rekao: “Ja ću tebi biti pop!” Župnik Kolundžić je napisao protestno pismo u Karlovac protiv ovakvog postupka, s molbom da se takvo nešto ne bi više događalo. Dne 20. studenog 1944. ustaše su ubile u Dugoj Resi četiri domobrana iz sela Zagradci, župa Novigrad na Dobri.
Ovi su vojnici bili na dopustu, a ustaše su ih bez suda ubili, vjerojatno ih tretirajući kao bjegunce. Na to je dugoreški župnik Kolundžić ponovno protestirao i poslao pismo u Karlovac. “Da se narod smiri, bilo bi potrebno da se 30. bojna premjesti drugamo, a krivci da se pronađu i za ova zlodjela kazne.”. Godine 1945. , slavila se antunovska nedjelja 19. siječnja, što je proštenje u crkvi Sv. Antuna u Dugoj Resi, koju je podigao s vjernicima župnik Nikola Borić. Tada su domobrani trebali na svoje kape staviti ustaški znak U. Ustaški bojnik Stipe Bojnić održao je oštar govor u kome je, medu ostalim, istaknuo da partizane ne treba dočekati krunicom nego sjekirom. Župnik je bio ogorčen, te je osudio ovakav način i govor.
Poslije podne toga dana bila je priredba u ustaškom taboru i tu su bili prisutni ustaški oficiri. Župnik Kolundžić je otvorio prigodnu priredbu, koja je priređena s namjerom da se od prihoda pomogne postradalima u Dalmaciji. Župnik je u govoru naglasio da je to plemenita ideja solidarnosti i pomoći postradalima. No, dodao je: “Govori se da su partizani bili kod mene. Ja ih nisam zvao. Neka dođe tko hoće, imam zdrave ruke, radit ću kod jednoga, sutra kod drugoga. Ovo je plemenita akcija za gladne krajeve. Međutim, s druge strane događaju se stvari koje su za osuditi.” Time je očito aludirao na ubojstvo četiri domobrana 20. studenog 1944. Neki su mislili, da je to trebao prešutjeti.
U ponedjeljak, 20. siječnja 1945. bio je vjeronauk u školi u Zvečaju. Župnik je bio tamo na vjeronauku, ali se vratio kući. Oko ponoći došla je grupa ljudi pred župni dvor. Molili su da im otvori, da su partizani, da ih pusti u kuću. Župnik je otvorio župni stan ne provjeravajući je li to istina ili podvala. Kraj njega je bio bogoslov Mijo Pišonić, rodom također iz Slavonskog Kobaša, kasnije nadbiskupski tajnik. Rekoše župniku da pođe s njima jer ga moraju nešto ispitati, a uzeli su sobom i novac iz kase. Župnik Kolundžić se spremi i pođe s njima.
Sutradan je župnik Kolundžić nađen mrtav. Našli su ga ljudi koji su vodili blago na vodu. Izgleda da su ga ubili u čamcu uzvodno na Mrežnici i bacili u rijeku. Bilo je to 21. siječnja 1945. Pokopan je na župnom groblju u Dugoj Resi. Ustaške vlasti odmah su poslale sažalnicu s izrazima sućuti u Župni ured, uz želje da se takvo nešto više ne dogodi i da se svećenike prestane ubijati. Neki tvrde da je ta grupa partizana bila samo obučena u partizanska odijela, želeći vidjeti kako će župnik reagirati. U stvarnosti bile su to ustaše. Ustaše su to učinile navodno zbog župnikova držanja i prigovaranja postupcima ondašnjih vlasti. Čak je jedna djevojka kasnije rekla kako je doznala da je župnik Kolundžić osuđen na smrt, ali nije imala mogućnosti da mu to javi, kako bi se nekamo sklonio. Kasnije, nakon dvije do tri godine, optužen je i osuđen na smrt neki “ustaški izviđač” koji je ubio župnika Kolundžića.[75]
Iz svega proizlazi daje župnik Kolundžić ubijen na rijeci Mrežnici, 24. siječnja 1945., kako piše i u Matici umrlih svećenika u Zagrebu, a ne 21. ili 23. siječnja. Ljudi su ostali podvojenog mišljenja: jedni su tvrdili da su ga ubili ustaše, jer im se zamjerio svojim držanjem i stavovima protiv očitih nepravdi, a drugi su govorili da su ga ubili partizani koji su ga noću odveli. Postojalo je i mišljenje da su to bili ustaše preobučeni u partizanske uniforme, te daje sve to bilo dijelom jedne podle partizanske igre. Kako god bilo, nadbiskupija je ostala bez mladog župnika koji je imao tek 36 godina života i 11 godina svećeničke službe. Njegova nećakinja Anka Štefan, rođena Kolundžić, koja živi još 2007. godine u domu kod sestara Služavki Malog Isusa, na Kraljevcu u Zagrebu, a koja je bila tada kod njega u Dugoj Resi, tvrdi - da su ga odveli i ubili partizani 24. siječnja 1945.[76]
Imamo i jedno drugo svjedočenje, koje govori o srdžbi ustaške vlasti na župnika Kolundžića, jer je spašavao neke koji su otišli u šumu. Za poznato rokovsko proštenje na Petrakovom Brdu iznad Duga Rese došli su i partizani. Godine 1943/44. mladić Jure Jakovčić iz Petrakova Brda bude zarobljen i ostane kod partizana. Kasnije su ga ustaše uhitile i objesile u Dugoj Resi. Prije smrti se navodno htio ispovjediti, ali mu nisu dali. Pače, tvrdi se da je jedan ustaša rekao: “Ja ću tebi biti pop!” Župnik Kolundžić je napisao protestno pismo u Karlovac protiv ovakvog postupka, s molbom da se takvo nešto ne bi više događalo. Dne 20. studenog 1944. ustaše su ubile u Dugoj Resi četiri domobrana iz sela Zagradci, župa Novigrad na Dobri.
Ovi su vojnici bili na dopustu, a ustaše su ih bez suda ubili, vjerojatno ih tretirajući kao bjegunce. Na to je dugoreški župnik Kolundžić ponovno protestirao i poslao pismo u Karlovac. “Da se narod smiri, bilo bi potrebno da se 30. bojna premjesti drugamo, a krivci da se pronađu i za ova zlodjela kazne.”. Godine 1945. , slavila se antunovska nedjelja 19. siječnja, što je proštenje u crkvi Sv. Antuna u Dugoj Resi, koju je podigao s vjernicima župnik Nikola Borić. Tada su domobrani trebali na svoje kape staviti ustaški znak U. Ustaški bojnik Stipe Bojnić održao je oštar govor u kome je, medu ostalim, istaknuo da partizane ne treba dočekati krunicom nego sjekirom. Župnik je bio ogorčen, te je osudio ovakav način i govor.
Poslije podne toga dana bila je priredba u ustaškom taboru i tu su bili prisutni ustaški oficiri. Župnik Kolundžić je otvorio prigodnu priredbu, koja je priređena s namjerom da se od prihoda pomogne postradalima u Dalmaciji. Župnik je u govoru naglasio da je to plemenita ideja solidarnosti i pomoći postradalima. No, dodao je: “Govori se da su partizani bili kod mene. Ja ih nisam zvao. Neka dođe tko hoće, imam zdrave ruke, radit ću kod jednoga, sutra kod drugoga. Ovo je plemenita akcija za gladne krajeve. Međutim, s druge strane događaju se stvari koje su za osuditi.” Time je očito aludirao na ubojstvo četiri domobrana 20. studenog 1944. Neki su mislili, da je to trebao prešutjeti.
U ponedjeljak, 20. siječnja 1945. bio je vjeronauk u školi u Zvečaju. Župnik je bio tamo na vjeronauku, ali se vratio kući. Oko ponoći došla je grupa ljudi pred župni dvor. Molili su da im otvori, da su partizani, da ih pusti u kuću. Župnik je otvorio župni stan ne provjeravajući je li to istina ili podvala. Kraj njega je bio bogoslov Mijo Pišonić, rodom također iz Slavonskog Kobaša, kasnije nadbiskupski tajnik. Rekoše župniku da pođe s njima jer ga moraju nešto ispitati, a uzeli su sobom i novac iz kase. Župnik Kolundžić se spremi i pođe s njima.
Sutradan je župnik Kolundžić nađen mrtav. Našli su ga ljudi koji su vodili blago na vodu. Izgleda da su ga ubili u čamcu uzvodno na Mrežnici i bacili u rijeku. Bilo je to 21. siječnja 1945. Pokopan je na župnom groblju u Dugoj Resi. Ustaške vlasti odmah su poslale sažalnicu s izrazima sućuti u Župni ured, uz želje da se takvo nešto više ne dogodi i da se svećenike prestane ubijati. Neki tvrde da je ta grupa partizana bila samo obučena u partizanska odijela, želeći vidjeti kako će župnik reagirati. U stvarnosti bile su to ustaše. Ustaše su to učinile navodno zbog župnikova držanja i prigovaranja postupcima ondašnjih vlasti. Čak je jedna djevojka kasnije rekla kako je doznala da je župnik Kolundžić osuđen na smrt, ali nije imala mogućnosti da mu to javi, kako bi se nekamo sklonio. Kasnije, nakon dvije do tri godine, optužen je i osuđen na smrt neki “ustaški izviđač” koji je ubio župnika Kolundžića.[75]
Iz svega proizlazi daje župnik Kolundžić ubijen na rijeci Mrežnici, 24. siječnja 1945., kako piše i u Matici umrlih svećenika u Zagrebu, a ne 21. ili 23. siječnja. Ljudi su ostali podvojenog mišljenja: jedni su tvrdili da su ga ubili ustaše, jer im se zamjerio svojim držanjem i stavovima protiv očitih nepravdi, a drugi su govorili da su ga ubili partizani koji su ga noću odveli. Postojalo je i mišljenje da su to bili ustaše preobučeni u partizanske uniforme, te daje sve to bilo dijelom jedne podle partizanske igre. Kako god bilo, nadbiskupija je ostala bez mladog župnika koji je imao tek 36 godina života i 11 godina svećeničke službe. Njegova nećakinja Anka Štefan, rođena Kolundžić, koja živi još 2007. godine u domu kod sestara Služavki Malog Isusa, na Kraljevcu u Zagrebu, a koja je bila tada kod njega u Dugoj Resi, tvrdi - da su ga odveli i ubili partizani 24. siječnja 1945.[76]
[75] KPSZN, str. 130.
Katolički list, br. 7, od 15. II. 1945. “23.1.1945. opljačkan i strijeljan u Zvečaju?”
Katolički list, br. 7, od 15. II. 1945. “23.1.1945. opljačkan i strijeljan u Zvečaju?”
76 AZN-PA, bilješke Marka Trstenjaka - veoma su detaljne. Sigurno ih je dobio od katehete Stipe Prgića, koji je u to vrijeme, kao i kasnije do smrti 1986. god., službovao u Dugoj Resi. Datum ubojstva je 21. siječnja 1945. Katolički list navodi 23.1., a KPSZN 24.1. Ovaj drugi datum mogao bi biti dan ukopa ili sprovoda.
[76] KOŽUL, S. Deset godina nakon Martirologije Crkve zagreačke (1998.-2008.), (2008.), str. 39. - Buturac, Lojzo. Župnici i kapelani Gorske župe tijekom triju stoljeća (18.-20.). U: Tkalčić, 5 72001., br. 5, str. 243-262, tj. str. 257. — Mijo Dukić. Stradalnici u II. svjetskom ratu i poraću iz 11 župa Novokapelačkoga dekanata. U: Tkalčić, 5 72001., br. 5, str. 471-508, tj. str. 497. — KOŽUL, Stjepan. Svjedoci vjere, (2001.), sr. 51-53.