STJEPAN KUČMANIĆ (1886.-1945.), župnik u Karlovcu - Kamenskom
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 80-82.
STJEPAN KUČMANIĆ (1886.-1945.), župnik u Karlovcu - Kamenskom
Rodio se 9. svibnja 1886. u Kamenskom, Karlovcu. Nakon školovanja u Karlovcu i Zagrebu, zaređen je s još 24 kolege za svećenika 28. ožujka 1909. od strane pomoćnog biskupa zagrebačkog dr. Ivana Kr. Krapca. Bio je kapelan u Pisarovinskoj Jamnici (1909.-1910.) i Kašini (1910.-1913.), te u Mariji Bistrici. Došao je Prvi svjetski rat (1914.-1918.), pa je pozvan za vojnog dušobrižnika, do kraja rata 1918. godine. Kako je župnik iz Jamnice Franjo Kufrin bio imenovan župnikom u Bjelovaru, to se Kučmanić natjecao i dobio župu u Jamnici. U Zagrebu je položio prisegu za tu župu 14. studenog 1918.[1] Godine 1929. nalazimo ga i dalje kao župnika u Pisarovinskoj Jamnici, gdje je bio i bilježnik Pokupskog dekanata. Kako je župnik u Karlovcu- Kamenskom Julije Nemec pošao u mirovinu, to se Kučmanić iz Jamnice natjecao i dobio rodnu župu Kameno, te je u Zagrebu položio za nju prisegu 15. prosinca 1934.[2]
Od početka 1935. godine župnik je u rodnoj župi Karlovac-Kamensko.[3] Tu djeluje do svoje smrti 1945. godine, kada je ubijen. “On je vrlo aktivno radio kao brižni pastir svoga stada. Osnovao je nekoliko katoličkih društava, te veliki pjevački zbor i limenu glazbu, u kojoj je sudjelovalo više od dvadeset mladića. Obnovio je kapelu Sv. Antuna u Donjem Mekušju, za koju je 1938. godine nabavljeno i drugo zvono teško 130 kg. Obnovio je i kapelu Sv. Doroteje, na kojoj je postavljeno novo krovište. Dne 17. srpnja 1938. doživio je župnik i cijela župa radostan dan Mlade mise Janka Mihalića. To je bila prva mlada misa nakon Kučmanićeve 1909. godine. Bilo je to veliko i pobudno slavlje“. Godine 1944. imao je Mladu misu Josip Žalac, rodom iz Gornjeg Mekušja. Janko Mihalić djelovao je u Senjsko-modruškoj biskupiji, a Josip Žalac u Bjelovaru, Nevincu i Varaždinu. „Vrijedni župnik Kučmanić, u 10 godina župnikovanja, mnogo je učinio. Njegov zemaljski život završio je 1945. godine.”[4]
Župnik župe Karlovac-Dubovac, mons. Marijan Radanović, koji je redovito obilazio karlovačku bolnicu, znao je doživjeti da mu pojedini Srbi izjavljuju, kako svoj život duguju upravo župniku iz Kamenskog, Stjepanu Kučmaniću. Kučmanić je bio začasni prisjednik Nadbiskupskog duhovnog stola i dekan Karlovačkog dekanata. Za vrijeme rata dolazili su k njemu pravoslavni Srbi iz Popović Brda i s Korduna s molbom da im izda potvrde, da ih pouči i makar formalno primi u Katoličku crkvu, kako bi se na taj način zaštitili i spasili njihovi život i imovina.
On je to činio kako je najbolje znao i mogao. Situacija nije bila laka i jednostavna zbog prisutnosti talijanske, a kasnije njemačke vojske. U Karlovcu je, naime, bilo talijanskih i njemačkih oficira. Po sjećanju Josipa Žalca, jedan od oficira bio je i rođak župnika Kučmanića, pa je zalazio na župni dvor. Župnik nikoga nije zvao, ali posjetu nije mogao odbiti. To je bio povod da Srbi i komunisti posumnjaju kako je u sve tadašnje neprilike kod ondašnjih vlasti bio upleten i župnik Kučmanić.
Međutim, župnik Kučmanić držao se podalje od politike i raznih političkih interesa i obračuna. Vršio je svoje župničke dužnosti, pomagao ljudima i uopće je bio i prije rata kao i kasnije izvan stranačke politike. Nikada se nije moglo osjetiti, dok je govorio ili propovijedao, da “udara u žice” neke stranke, politike i slično.
Ipak su 1945. godine došla dvojica po njega na župni dvor. Bilo je poslije podne, a “gosti” su došli u uniformama, na motoru. Rekoše da župnik treba poći s njima u Karlovac na OZN-u radi saslušanja, te će se odmah vratiti kući. Bila je prisutna domaćica Ljubica Kovačević. Ona je rekla župniku neka uzme bolji kaput. No, “gosti” su odgovorili da nije potrebno, jer će se župnik brzo vratiti kući. Župnik, ničim opterećen – pođe s njima. Ali, bio je uhićen i zatvoren. Suđenje je izgleda održano, ali formalno i tajno, po kratkom postupku.
Bio je osuđen na smrt strijeljanjem radi suradnje s okupatorom i ustašama, što je bilo oglašeno na plakatu oglasne ploče među imenima osoba osuđenih na smrt strijeljanjem. Okolo su govorili da je župnik Kučmanić tobože nagovarao ustaše da se sagradi kula za zaštitu od partizana. Justina Gecina, koja je tražila župnika iz Rečice Martina Gecinu, koji je također u to doba „odveden i nestao“, vidjela je na oglasnoj ploči u Karlovcu 26. svibnja 1945. ime župnika i dekana iz Kamenskog Stjepana Kučmanića, da je osuđen na smrt strijeljanjem.
Domaćica Ljubica Kovačević, kad se pročulo da je župnik ubijen, otišla je na OZN-u u Karlovac i molila, da joj kažu gdje je pokopan, kako bi ga se prevezlo i pokopalo na župnom groblju. Odgovorili su joj “neka se mane takvog posla, te da za bandite to ne dozvoljavaju”. Neki župljani su nešto prigovarali držanju i odnosima domaćice i župnikove rodbine. Svakako, župnik Kučmanić je ubijen u drugoj polovici svibnja ili najkasnije početkom lipnja 1945. godine, iako presuda nije odmah bila izvršena.[5]
Zanimljivo je napomenuti da župnika Kučmaniča uopće ne nalazimo u komunističkim propagandnim materijalima u kojima bi se opisivali neki “zločini ili suradnja s okupatorom”. On je jednostavno ubijen, slično kao i brojni drugi svećenici, posebice Karlovca i okolice, a šef civilne OZN-e za grad Karlovac Josip Boljkovac tobože o tome ništa nije znao, pače ni o Kučmaniću koji je bio domaći sin, župnik i dekan u rodnom Kamenskom. Dok je bio pritisnut dokazima i pritvoren, priznao je Josip Boljkovac da je bio šef civilne OZN-e u Karlovcu, da su oni po „popisima“ uhićivali ljude, da su ih dovodili i predali šefu karlovačke vojne OZN-e, a on tobože ne zna „kaj su oni dalje s njima delali“.
Pače, ondašnji predsjednik države Hrvatske Stjepan Mesić, na opće zgražanje demokratske javnosti, žurno je otišao u Karlovac, da se Josipa Manolića odmah pusti na slobodu. To je taj komunistički mentalni sklop i stav prema žrtvama, koje ih se uopće ne tiču, nego se unaprijed opravdava i brani zločine i počinitelje tih zločina, bez mogućnosti istrage, da nadležna tijela i sud ispitaju sve okolnosti i žrtve stave u središte pozornosti i pijeteta.
STJEPAN KUČMANIĆ (1886.-1945.), župnik u Karlovcu - Kamenskom
Rodio se 9. svibnja 1886. u Kamenskom, Karlovcu. Nakon školovanja u Karlovcu i Zagrebu, zaređen je s još 24 kolege za svećenika 28. ožujka 1909. od strane pomoćnog biskupa zagrebačkog dr. Ivana Kr. Krapca. Bio je kapelan u Pisarovinskoj Jamnici (1909.-1910.) i Kašini (1910.-1913.), te u Mariji Bistrici. Došao je Prvi svjetski rat (1914.-1918.), pa je pozvan za vojnog dušobrižnika, do kraja rata 1918. godine. Kako je župnik iz Jamnice Franjo Kufrin bio imenovan župnikom u Bjelovaru, to se Kučmanić natjecao i dobio župu u Jamnici. U Zagrebu je položio prisegu za tu župu 14. studenog 1918.[1] Godine 1929. nalazimo ga i dalje kao župnika u Pisarovinskoj Jamnici, gdje je bio i bilježnik Pokupskog dekanata. Kako je župnik u Karlovcu- Kamenskom Julije Nemec pošao u mirovinu, to se Kučmanić iz Jamnice natjecao i dobio rodnu župu Kameno, te je u Zagrebu položio za nju prisegu 15. prosinca 1934.[2]
Od početka 1935. godine župnik je u rodnoj župi Karlovac-Kamensko.[3] Tu djeluje do svoje smrti 1945. godine, kada je ubijen. “On je vrlo aktivno radio kao brižni pastir svoga stada. Osnovao je nekoliko katoličkih društava, te veliki pjevački zbor i limenu glazbu, u kojoj je sudjelovalo više od dvadeset mladića. Obnovio je kapelu Sv. Antuna u Donjem Mekušju, za koju je 1938. godine nabavljeno i drugo zvono teško 130 kg. Obnovio je i kapelu Sv. Doroteje, na kojoj je postavljeno novo krovište. Dne 17. srpnja 1938. doživio je župnik i cijela župa radostan dan Mlade mise Janka Mihalića. To je bila prva mlada misa nakon Kučmanićeve 1909. godine. Bilo je to veliko i pobudno slavlje“. Godine 1944. imao je Mladu misu Josip Žalac, rodom iz Gornjeg Mekušja. Janko Mihalić djelovao je u Senjsko-modruškoj biskupiji, a Josip Žalac u Bjelovaru, Nevincu i Varaždinu. „Vrijedni župnik Kučmanić, u 10 godina župnikovanja, mnogo je učinio. Njegov zemaljski život završio je 1945. godine.”[4]
Župnik župe Karlovac-Dubovac, mons. Marijan Radanović, koji je redovito obilazio karlovačku bolnicu, znao je doživjeti da mu pojedini Srbi izjavljuju, kako svoj život duguju upravo župniku iz Kamenskog, Stjepanu Kučmaniću. Kučmanić je bio začasni prisjednik Nadbiskupskog duhovnog stola i dekan Karlovačkog dekanata. Za vrijeme rata dolazili su k njemu pravoslavni Srbi iz Popović Brda i s Korduna s molbom da im izda potvrde, da ih pouči i makar formalno primi u Katoličku crkvu, kako bi se na taj način zaštitili i spasili njihovi život i imovina.
On je to činio kako je najbolje znao i mogao. Situacija nije bila laka i jednostavna zbog prisutnosti talijanske, a kasnije njemačke vojske. U Karlovcu je, naime, bilo talijanskih i njemačkih oficira. Po sjećanju Josipa Žalca, jedan od oficira bio je i rođak župnika Kučmanića, pa je zalazio na župni dvor. Župnik nikoga nije zvao, ali posjetu nije mogao odbiti. To je bio povod da Srbi i komunisti posumnjaju kako je u sve tadašnje neprilike kod ondašnjih vlasti bio upleten i župnik Kučmanić.
Međutim, župnik Kučmanić držao se podalje od politike i raznih političkih interesa i obračuna. Vršio je svoje župničke dužnosti, pomagao ljudima i uopće je bio i prije rata kao i kasnije izvan stranačke politike. Nikada se nije moglo osjetiti, dok je govorio ili propovijedao, da “udara u žice” neke stranke, politike i slično.
Ipak su 1945. godine došla dvojica po njega na župni dvor. Bilo je poslije podne, a “gosti” su došli u uniformama, na motoru. Rekoše da župnik treba poći s njima u Karlovac na OZN-u radi saslušanja, te će se odmah vratiti kući. Bila je prisutna domaćica Ljubica Kovačević. Ona je rekla župniku neka uzme bolji kaput. No, “gosti” su odgovorili da nije potrebno, jer će se župnik brzo vratiti kući. Župnik, ničim opterećen – pođe s njima. Ali, bio je uhićen i zatvoren. Suđenje je izgleda održano, ali formalno i tajno, po kratkom postupku.
Bio je osuđen na smrt strijeljanjem radi suradnje s okupatorom i ustašama, što je bilo oglašeno na plakatu oglasne ploče među imenima osoba osuđenih na smrt strijeljanjem. Okolo su govorili da je župnik Kučmanić tobože nagovarao ustaše da se sagradi kula za zaštitu od partizana. Justina Gecina, koja je tražila župnika iz Rečice Martina Gecinu, koji je također u to doba „odveden i nestao“, vidjela je na oglasnoj ploči u Karlovcu 26. svibnja 1945. ime župnika i dekana iz Kamenskog Stjepana Kučmanića, da je osuđen na smrt strijeljanjem.
Domaćica Ljubica Kovačević, kad se pročulo da je župnik ubijen, otišla je na OZN-u u Karlovac i molila, da joj kažu gdje je pokopan, kako bi ga se prevezlo i pokopalo na župnom groblju. Odgovorili su joj “neka se mane takvog posla, te da za bandite to ne dozvoljavaju”. Neki župljani su nešto prigovarali držanju i odnosima domaćice i župnikove rodbine. Svakako, župnik Kučmanić je ubijen u drugoj polovici svibnja ili najkasnije početkom lipnja 1945. godine, iako presuda nije odmah bila izvršena.[5]
Zanimljivo je napomenuti da župnika Kučmaniča uopće ne nalazimo u komunističkim propagandnim materijalima u kojima bi se opisivali neki “zločini ili suradnja s okupatorom”. On je jednostavno ubijen, slično kao i brojni drugi svećenici, posebice Karlovca i okolice, a šef civilne OZN-e za grad Karlovac Josip Boljkovac tobože o tome ništa nije znao, pače ni o Kučmaniću koji je bio domaći sin, župnik i dekan u rodnom Kamenskom. Dok je bio pritisnut dokazima i pritvoren, priznao je Josip Boljkovac da je bio šef civilne OZN-e u Karlovcu, da su oni po „popisima“ uhićivali ljude, da su ih dovodili i predali šefu karlovačke vojne OZN-e, a on tobože ne zna „kaj su oni dalje s njima delali“.
Pače, ondašnji predsjednik države Hrvatske Stjepan Mesić, na opće zgražanje demokratske javnosti, žurno je otišao u Karlovac, da se Josipa Manolića odmah pusti na slobodu. To je taj komunistički mentalni sklop i stav prema žrtvama, koje ih se uopće ne tiču, nego se unaprijed opravdava i brani zločine i počinitelje tih zločina, bez mogućnosti istrage, da nadležna tijela i sud ispitaju sve okolnosti i žrtve stave u središte pozornosti i pijeteta.
[1] RAZUM, S. Vjeroispovijedi, (2010.), str. 424.
[2] RAZUM, S. Vjeroispovijedi, (2010.), str. 450.
[3] KPSZN, str. 163 ŠZN, 1929, str. 155
OŠKGJ, 1939., str. 55
OŠKGJ, 1939., str. 55
[4] Iz povijesti karlovačkih župa, Karlovac 1979., str. 160
[5] AZN-PA, bilješka M. Trstenjaka.
Svjedočenje preč. g. Josipa Žalca. Rođen u Gornjem Mekušju 1918., Mladu misu imao 1944. u Kamenskom, bio kapelan u Bjelovaru do 1945., u Donjoj Stubici, Zaboku i Hraščini do 1947., ponovno u Bjelovaru do 1949., župnik u Nevincu 1949.-1970., župnik u Varaždinu 1970.-1989. Kanonik-kantor Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog. Kao bogoslov znao je za Kučmanićevo zauzimanje za Srbe s Korduna i Popović Brda.
Razgovor: 30. 12. 1991.
Svjedočenje preč. g. Josipa Žalca. Rođen u Gornjem Mekušju 1918., Mladu misu imao 1944. u Kamenskom, bio kapelan u Bjelovaru do 1945., u Donjoj Stubici, Zaboku i Hraščini do 1947., ponovno u Bjelovaru do 1949., župnik u Nevincu 1949.-1970., župnik u Varaždinu 1970.-1989. Kanonik-kantor Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog. Kao bogoslov znao je za Kučmanićevo zauzimanje za Srbe s Korduna i Popović Brda.
Razgovor: 30. 12. 1991.