Zagrebačka nadbiskupija

"Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje" (Dj 27, 18–28, 10) biblijsko je geslo Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja se svake godine odvija od 18. do 25. siječnja.
Tim povodom razgovarali smo s predsjednikom Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog preč. dr. sc. Marijanom Franjčićem, kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

Ekumenizam je u suvremenom obliku kao pokret nastao 1910. godine na međunarodnoj konferenciji uglavnom protestantskih zemalja u Glasgowu. Katolička se Crkva relativno brzo priključila tom pokretu, a Drugi vatikanski sabor je kao svoje glavne ciljeve postavio obnovu jedinstva među svim kršćanima (usp. Dekret o ekumenizmu br. 1)., trebamo li još uvijek postavljati pitanje – zašto i treba li nam ekumenizam?

Ekumenizam 20. stoljeća bio obilježen i uglavnom prožet nadom da će se kršćani ipak ujediniti, ali na način kako to pokazuje i pretkoncilska katolička molitva za jedinstvo kršćana koja je bila usmjerena na obraćenje i na povratak odijeljenih kršćana u krilo Rimokatoličke Crkve. A drugim Vatikanskim saborom i njegovim otvaranjem ekumenskom putu promijenio se i sam smisao molitve za jedinstvo kršćana i uvjerenje da je potrebno učiniti nešto više.

To konstatira i kard. W. Kasper koji kaže da je Ekumenizam od Drugoga vatikanskog sabora dosta napredovao, ali da se „posljednjih godina na svim stranama moglo zamijetiti zastoj i umor, nedostatno prihvaćanje postignutih rezultata ali i dosad nepoznate nove poteškoće,…“1 A papa Franjo je još konkretniji kad govori da ne možemo nijekati raskole koji još postoje među nama, Kristovim učenicima. „Mi smo svjesni da nam ostaje prevaliti još dug put da dosegnemo onu puninu zajedništva koje svoj izraz može naći i u sudjelovanju u istoj euharistijskoj gozbi, zajedništva za kojim tako žarko čeznemo; no, nesuglasja nas ne smiju uplašiti i ne smiju zakočiti naš hod naprijed.2


Zašto nam je potreban ekumenizam?

Ekumenski pokret, molitva i dijalog, izraz su crkvenog i vjerničkog respektiranja i ostvarivanja Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17,11) i svjedočanstvo su naše osobne i kolektivne vjere u Isusovu riječ i gestu kojima nam ujedno objavljuje i Očevu volju i očekivanja! Kad govorimo o ekumenizmu, tada govorimo o pokretu koji je djelo Duha Svetoga i Bog je prisutan u njemu, tada to nije čisto naše ljudsko nastojanje i dogovaranje, nego u njemu, ako smo vjernici, djeluje i Duh Sveti.

Bog je prisutan u našim naporima da postignemo i vidljivo jedinstvo Kristove Crkve. Zato jedinstvo koje je pred nama i koje će se u budućnosti ostvariti jest prvenstveno Božje djelo, a onda i naše vjerničko i crkveno kad istinski surađujemo s Bogom. Ali ekumenizam je i Božji milosni dar njegovoj Crkvi preko kojega se njegovi učenici bolje upoznaju, približuju, pročišćuju svoje sjećanje, pružaju ruku pomirenja te zajedno grade budućnost u vidljivom zajedništvu. A papa Franjo još stavlja jedinstvo kršćana u opći kontekst služenja jedinstvu, miru, stabilnosti čovječanstva i volji da promičemo rješenje sukoba dijalogom i pomirenjem.

U ekumenskom djelovanju ne idemo protiv nikoga, nego idemo zajedno s Kristom

Na ekumenskom putu bilo je mnogo zaprjeka. Neke su prevladane, no mnoge i dalje stoje kao točke razilaženja i prijete, možda ne prekidom, ali zasigurno usporavaju ekumenska nastojanja. Navest ću neke: strah od gubitka identiteta, strah pred relativiziranjem vjerskih istina, strah da je ekumenizam dio „projekta ujedinjenja svih svjetskih religija“, političke prilike, bremenita povijest… Koje zaprjeke su danas najveće i najteže?

Već je naš teolog T. Šagi Bunić 1966. godine pisao da ekumenizam od nas ne traži da se odreknemo našega nacionalnog i vjerskog identiteta. Da u ekumenskom djelovanju ne idemo protiv nikoga, nego idemo zajedno s Kristom, a Njegova je želja da među ljudima vlada praštanje i ljubav, na što su pozvani svi kršćani bez iznimke, ne samo jedna strana.3 

Papa Franjo pak u svojim promišljanjima o ekumenizmu razlučuje teološki ekumenizam, duhovni ekumenizam i ekumenizam prijateljstva. Dva posljednja su vjernicima svih kršćanskih Crkava svakodnevno moguća, dok je teološki najsporiji i ostala dva ga ne trebaju čekati. Zajednički moliti i zajednički naviještati da je Isus Gospodin, i zajednički se zauzimati za pomaganje siromasima, za sve vrste siromaštva, to se može i ne čekajući dogmatska približavanja i definicije.

Na našim domaćim prostorima ekumenizam na planu suživota vjernika i mnogim „teološkim“ raspravama opterećuju povijesni konteksti i događaji te politika. Zato ekumenizam treba odvojiti od politike i retorike. A najveći razlog indiferentnosti prema ekumenskom pokretu u nas, i ne samo kod nas, je još uvijek prisutno krivo shvaćanje ekumenizma i (pre)skromno i nedovoljno ekumensko-teološko poznavanje teološke problematike. A projekt ujedinjenja svih svjetskih religija u jednu svjetsku religiju i nije isključivo povezan s ekumenizmom već implicira i mnogo drugih aspekata.


Vi ste relativno nedavno preuzeli službu predsjednika Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog, imenovani ste 4. prosinca 2019. godine. Koje zadaće stoje pred Povjerenstvom u odnosu na ekumenizam?

Misija Povjerenstva zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog ide u tri smjera: da u Nadbiskupiji prikladnim sadržajima i djelovanjima podupire ekumenski duh; da podupire nastojanja glede uspostave jedinstva među svim kršćanima; da djeluje na promicanju dijaloga sa sljedbenicima nekršćanskih religija radi boljeg uzajamnog poznavanja i poštovanja. Svi aspekti misije Povjerenstva uključuju teoretsko teološko-pastoralne i praktične organizacijske angažmane svih članova.

Kakva su dosadašnja iskustva i suradnja među kršćanskim crkvama koje djeluju na području Nadbiskupije?

Suradnja s katoličkom Crkvom svih kršćanskih Crkava s područja naše Nadbiskupije je za naše prilike vrlo dobra i crkveno bratska. Iza tih odnosa je već dugogodišnja suradnja i iskustvo. Službeni počeci sežu još u 1984. godinu, kada započinje, u kontekstu pripreme za Nacionalni euharistijski kongres, prakticiranje Molitvene osmine na način postaja u crkvama i bogoslužnim prostorima u gradu Zagrebu nazočnih konfesija: Katoličke, Pravoslavne, Evangeličke i Baptističke. On se, uz povremena odstupanja u pogledu crkava sudionica, ustalio sve do danas.

Povijesni ekumenski susret u Stepinčevoj katedrali

U nedjelju 19. siječnja ove godine održano je središnje slavlje ovogodišnje Molitvene osmine u zagrebačkoj nadbiskupiji. Uz zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića slavlje su predvodili metropolit zagrebačko-ljubljanski Srpske pravoslavne crkve nj. preosv. Porfirije Perić, biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj gosp. Branko Berić, biskup Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Republici Hrvatskoj gosp. Peter Szenn, predsjednik Saveza baptističkih crkva u Republici Hrvatskoj pastor Ivica Horvat te protojerej stavrofor o. Kirko Velinski, parohijski svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj. Kako ste doživjeli taj susret?

To je zasigurno jedan na našim hrvatskim prostorima i puno šire, dosad neviđen, a i uskoro teško ponovljiv, ekumensko molitveni susret, izuzetan po uključenosti najeminentnijih, i na državnoj razini najviših, predstavnika kršćanskih Crkava čiji su vjernici prisutni na području Zagrebačke nadbiskupije, s jedne strane, a s druge strane po tome što su se u tu ekumensku molitvu, po vlastitoj želji, uključili i dvojica najviših predstavnika, predsjednici, najviših europskih Tijela kršćanskih Crkava: Vijeća biskupskih konferencija zemalja Europske unije i Konferencije europskih Crkava.

Naravno, uz našeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, kao domaćina. Ipak, ne zaboravimo da su ekumenskom molitvenom bogoslužju nazočili i apostolski nuncij u RH, kao i predsjednik HBK te hrvatski biskupski predstavnik u CCEE-u mons. Vjekoslav Huzjak, uz dvojicu zagrebačkih pomoćnih biskupa. To sve cijelom susretu daje jedan rijetko dostižan gremij.


Zasigurno ste razgovarali s predvoditeljima tog slavlja. Kakvi su njihovi dojmovi s molitvenog slavlja?

Da, s većinom od njih sam razgovarao i čuo kako su veoma iznenađeni respektabilnim sastavom uzvanika, brojem vjernika te organizacijom susreta u katedrali, a poslije i u nadbiskupskom dvoru kao uzvanici kardinala Bozanića. Doimali su se počašćenima zbog mogućnosti osobnog sudjelovanja u tome.

Susret je kroz sudjelovanje kardinala Jean-Claudea Hollericha, S.J., nadbiskupa luksemburškog, predsjednika Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i pastora Christiana Kriegera, predsjednika Konferencije europskih Crkava (CEC), imao, slobodno možemo reći, europsku dimenziju. Kakvi su bili njihovi dojmovi i koliko je važna ta međunarodna povezanost za uspjeh ekumenskog hoda?

Nisam osobno bio u prilici razgovarati s tom dvojicom predsjednika. Njihovo sudjelovanje na ekumenskoj molitvi u našoj katedrali, sua sponte!, dalo je cijelom susretu europsku dimenziju. Značilo je ujedno i obogaćenje središnje ekumenske molitvene postaje u zagrebačkoj katedrali po molitvi i duhovnim porukama te dvojice predsjednika europskih kršćanskih Tijela, ali je značilo i priznanje te ekumenski poticaj „zagrebačkom“ i hrvatskom ekumenizmu, svakako i našem nadbiskupu kardinalu Bozaniću ponaosob i našoj Nadbiskupiji.

Bez sumnje da će ta dvojica eminentnih europskih sudionika zagrebačke molitve za jedinstvo kršćana ujedno značiti i biti veliki eho, u čitavoj Europi, ekumenskog pokreta i hoda u Zagrebu i Hrvatskoj.

Ostavili smo najteže pitanje za kraj. Za uspjeh ekumenskih nastojanja i ostvarenje Isusove zapovijedi – da svi budemo jedno, zasigurno nije dovoljna Molitvena osmina. Kako ekumenizam ugraditi u svakidašnji život vjernika, u pastoralni život crkvenih zajednica?

Nadam se da se iz svega dosad rečenog moglo doći do određenih odgovora i zaključaka. Osim toga i Drugi vatikanski sabor u dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio govori o potrebi zdravog ekumenskog obrazovanja svećenika o kojima dobrim dijelom ovisi izgradnja i usvajanje ispravne slike samog ekumenizma i njegove biti kao i njegova cilja. Riječi i geste pape Franje na području ekumenizma pune su svježih poticaja i izazova. Sjetimo se samo njegova govora o „konverziji“ papinstva (EG 32) kojim od početka jasno pokazuje da ekumenizam nije samo zahtjev i poziv za povratak drugih kršćana u krilo Katoličke Crkve, što smo već prije spominjali.

Nego, evangeliziranje pretpostavlja evangeliziranje same Crkve, a jedinstvo Crkve vlastito obraćenje. Veliku je teološku pozornost papa Franjo izazvao usvajanjem pozicije „jedinstva kroz različitost“ reformiranog promatrača na Saboru Oscara Cullmanna (1902.-1999.). Veoma je značajna slika pape Franje o modelu jedinstva gdje se radije govori o modelu poliedra (trodimenzionalno tijelo s četiri kuta i četiri površine) nego li o modelu kugle.

U ekumenizmu, po papinu primjeru, nije poželjno zauzimati pozicije, nego pokretati procese i stvarati dinamiku koja će u pravo vrijeme donijeti rod. Tako se stvaraju suradnja i prijateljstva među Crkvama na razini župa, biskupija i zajednica, jednako i na međunarodno razini odnosima Svete Stolice.

To je taj važan ekumenizam prijateljstva koje je neophodno kao neizostavna pretpostavka i pratnja teološkoga ekumenizma. Plodovi ekumenizma i punog jedinstva će se sigurno dogoditi onako i kada to Isus Krist bude htio. Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici Ut unum sit (1995.) jasno je rekao kako ekumenizam za kršćane nije privjesak, nego bit Crkve (UT, br.20).


Izvješće, uvodnu riječ i homiliju kardinala Bozanića kao i nagovore ostalih Predvoditelja slavlja te prigodne riječi kardinala Hollericha i pastora Kriegera na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u zagrebačkoj katedrali, kao i fotogaleriju, pročitajte i poslušajte  ovdje.

____________________________

1 Kasper, W. (2015.), Papa Franjo revolucija nježnosti i ljubavi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost.