Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Homilija na Misi za Domovinu prigodom Dana hrvatske državnosti
Crkva sv. Blaža, Zagreb, 30. svibnja 2020. godine.

Liturgijska čitanja: 1 Tim 2, 1-7; Iv 21, 20-25

 

Preuzvišeni Apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj,
poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskoga sabora i saborski zastupnici,
cijenjeni gospodine Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
poštovani gospodine Gradonačelniče Grada Zagreba i predstavnici gradskih vlasti,
draga subraćo u episkopatu i prezbiteratu,
dragi redovnici i sestre redovnice,
poštovani pripadnici hrvatske vojske i policije,
cijenjeni hrvatski branitelji,
poštovani predstavnici znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija,
draga braćo i sestre u Kristu!
 

1. Čuli smo riječi Apostola Pavla, kojima poziva Crkvu da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, posebno za sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti (usp. 1 Tim 2,1-2). Dan hrvatske državnosti prigoda je da si posvijestimo odgovornost što je kao građani i vjernici imamo za Domovinu, napose u trenucima novih izazova pred kojima se nalazi ne samo hrvatsko društvo, nego i čitav svijet.

Ovogodišnji Dan hrvatske državnosti po mnogočemu je poseban, što je vidljivo i po izvanjskim okolnostima. Posebnost mu daje već i pogled na događaj kojemu obilježavamo tridesetu obljetnicu. Događanja u Hrvatskoj 1990. godine ulaze u okvir procesa koji je godine 1989. zahvatio zemlje Srednje i Istočne Europe, u kojima je vladao komunistički totalitarni režim. Na izvan nenadano i neočekivano podigao se u narodima i tadašnjim državama val dubokih promjena kad su mnoštva progovorila iz svoje nutrine te otvorila svoje potisnute misli i težnje za slobodom. Mnogi su u tim događajima vidjeli gotovo neko »čudo«. Iz tog povijesnog procesa proizašli su novi oblici demokracije, koji su pružili nadu u promjene u krhkim političkim i socijalnim strukturama, opterećenim hipotekom mučnoga niza nepravdi i mržnje, ekonomskog rasula i teških socijalnih sukoba.
 
2. Taj val, s polugodišnjim zakašnjenjem, zahvatio je i Hrvatsku s procesom demokratskih promjena 1990. godine i s nadom da se zamršena pitanja mogu riješiti mirnim putem. Naime, kao što smo mi biskupi Hrvatske biskupske konferencije, prije 25 godina, o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, u posebnom Pismu naznačili kako je, za razliku od drugih naroda zapadne Europe kojima je 1945. godine vraćena sloboda i demokracija, »dolaskom marksističkog totalitarizma za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi«. I zbog toga naše ratno poglavlje nije završilo prije sedamdeset i pet godina, kao kod drugih naroda Zapadne Europe.

Stoga je 30. svibnja 1990. godine, dan kad su u starodrevnu hrvatsku sabornicu, nakon dugog razdoblja ušli na tajnim višestranačkim izborima slobodno izabrani zastupnici da s dobrom voljom zajedno traže rješenje za teška pitanja tadašnjeg trenutka, događaj koji je shvaćen kao novi početak od velikog nacionalnog značenja. A valja ovdje napomenuti i to da je upravo Hrvatski sabor tijekom dugih stoljeća bio znak i čuvar hrvatske državne samobitnosti.
 
3. Druga izvanjska okolnost jest datum. Ponovno slavimo Dan državnosti na onaj dan spomena koji je duboko urezan u povijest hrvatskoga naroda i koji je prirastao srcu ne samo ljudima koji su bili dionici tih događanja, nego i novom naraštaju, kojemu je prenesena važnost uspostave višestranačja, nakon partijske komunističke vladavine. S današnjim je datumom u narodu povezano široko prihvaćanje događaja koji je kasnije imao razna očitovanja u konačnom oblikovanju državnosti. S današnjim su datumom nadalje od početka povezani osjećaji, novi spomen-događaji, istinski simboli, sposobni ujedinjavati i nadahnjivati.

Vjerujem da se iz iskustava mijenjanja datuma i u Hrvatskoj naučilo koliko je nerazborito i štetno politički se poigravati kalendarom zajedničkoga nacionalnog spomena koji seže dublje od trenutnih stavova određenih političkih skupina.
 
4. Prije trideset godina, upravo na današnji dan, kardinal Franjo Kuharić je u svojoj propovijedi u našoj Katedrali, nakon što je pozvao na molitvu da u djelovanju Sabora i nove vlasti bude prisutna mudrost Duha Svetoga, između ostalog rekao: »Ima u povijesti naroda tako važnih događaja i odlučnih trenutaka koji su prekretnica u narodnom životu i koji opet usmjeruju jedno novo razdoblje; mijenjaju tijek zbivanja pa se takve promjene s pravom ocjenjuju u svom značenju kao povijesne«. I pritom je dodao: »Hrvatski narod i svi građani Hrvatske birali su svoje predstavnike kojima povjeravaju odgovornost za svoju budućnost i brigu za ostvarenje svih opravdanih težnja da se izgrađuje društvo na zdravim temeljima pravednosti, istine i slobode… Novi je Sabor višestranački, što znači da će pristupi rješavanju životnih pitanja građana biti različiti, ali birači s pravom očekuju konstruktivnu suradnju većine i manjine, da u međusobnom poštovanju sve povezuje interes za opće dobro u kojem je uključeno dobro osobe, obitelji i naroda«.
           
Zacijelo da ni danas te Kardinalove riječi o pravednosti, istini i slobodi, kao ni druge tada izgovorene: o dostojanstvu, ravnopravnosti, poštovanju; o radosti »sinova i kćeri hrvatskoga naroda u domovini i tuđini«; o dobru osobe, obitelji i naroda, o katolicima u Saboru i Vladi, nisu izgubile na vrijednosti.
           
Kada se u ono vrijeme govorilo o budućnosti, građenoj na temeljima postavljenima toga dana, bilo je nemoguće ljudskim očima vidjeti, ne desetljeća nego i samo nekoliko godina unaprijed, što su pokazale višestruke neizvjesnosti i napadi na mladu hrvatsku demokraciju, koji su nedugo zatim pretvoreni u otvoreni ratni pohod protiv naše Domovine.
 
5. Treća izvanjska okolnost koja odražava posebnost ovoga slavlja jest ovo mjesto: crkva svetoga Blaža, u kojoj danas slavimo Misu za Domovinu, raspoređeni u njoj na neobičan način. Razlog za to je Covid-19, a zatim i potres koji je u Zagrebu ostavio razorne tragove, a tako i oštetio crkve, počevši od naše Prvostolnice i crkve svetoga Marka, kao nedvojbenih duhovnih i arhitektonskih simbola i našega glavnog grada i cijele domovine Hrvatske.

Ovo je prigoda da Bogu zahvalimo i za tolike državne službe i dobrovoljne organizacije koje su prošlih tjedana i mjeseci nesebično uložile svoje vrijeme, znanje te izuzetan napor u nesrećama koje su nas pogodile u pandemiji (Covid-19), kao i u potresu. Posebno mislim na zdravstveno osoblje, naše vatrogasce, vojnike, policajce i druge dobrovoljce koji su u posebnim trenucima, danju i noću pomagali i spašavali. Potrebno je odati priznanje i državnim službama kao i disciplini hrvatskih građana koja se tih tjedana očitovala u mnogim prigodama.
Stoga, i ova Misa za Domovinu neka bude velika zahvala Gospodinu za njegove darove i zajedništvo s bližnjima. Preporučimo Bogu žive i pokojne koji su tijekom 30 godina svojim zalaganjem, velikodušnošću i žrtvom omogućili život naroda u slobodi i dostojanstvu.
 
6. Tim raspoloženjem slušali smo i navještaj Božje riječi neposredno prije sutrašnje svetkovine Duhova. Upečatljive su Isusove riječi: »Ti idi za mnom«. To su posljednje Isusove riječi zapisane u Evanđelju po Ivanu. Upućene su apostolu Petru u posebnom ozračju, a mi ih čitamo kao riječi koje sažimaju poziv na koji smo pozvani, želimo li biti Isusovi učenici: slijediti ga, pouzdati se u njega i biti spremni vršiti volju našega nebeskog Oca.

Isus je Petru povjerio veliku, najveću zadaću u brizi za Crkvu, u učvršćivanju vjere vjernika, u svjedočenju Radosne vijesti, u čuvanju jedinstva. Pa ipak, iz pitanja što ga Petar upućuje Isusu: »Gospodine, a što s ovim?«, vidi se ponajprije znatiželja Apostolskog prvak glede učenika kojemu je Isus očitovao posebnu blizinu i ljubav. Umjesto da udovolji Petrovoj znatiželji, Isus podsjeća Petra da – ako uistinu želi biti vjeran služitelj – treba ostati usredotočen na vlastito poslanje. To za sve nas uključuje i odbijanje kušnje nezdravog uspoređivanja s drugima te prebacivanja težišta sa svog zadatka samo na ono što bi netko drugi trebao učiniti.

Naime, Bog za svakog čovjeka ima posebno mjesto, zadatak i poslanje. Da ne bismo i mi učinili sličnu pogrješku, budimo svjesni ljudske želje za uspoređivanjem i opasnosti da razne plodove, pa i na području gospodarstva i politike, mjerimo uskom mjerom sebičnosti, vođeni samo svojim prohtjevima, a ne kompetentnošću.
 
7. I danas, na Dan hrvatske državnosti, kada molimo za svoju hrvatsku Domovinu, do nas dopiru Isusove riječi: Ti idi za mnom! To je poziv da svoj život uskladimo s Isusovim, s Božjim planom i s njegovom voljom. To je poziv da Isusove riječi i ponašanje, njegovu prisutnost, unosimo u sva ozračja društvenoga života, vođeni njegovim Duhom. To je poziv svakomu od nas da uvijek budemo spremni donositi odluke po mjeri Evanđelja i onda kada to zahtijeva suočavanje s teškoćama.
           
To su vrjednote koje trebaju resiti državu kakvu izgrađuju, za kakvu se zalažu, i u kakvu se trebaju ugrađivati vjernici. To su u presudnom trenutku posebno očitovali hrvatski branitelji. Kao i sve drugo što u životu ima najveću vrijednost – koju ne mogu obezvrijediti ni velike kušnje s kakvima smo se suočili tijekom posljednjih trideset godina – živi od ljubavi. Za ono što se voli, žrtvuje se do krajnjih granica. Ono što se voli, ne uništava se. Onoga koga se voli, ne vara se. Onomu tko živi u nama kao ljubav, posvećuje se briga, pomaže mu se i daruje. Zato Hrvatsku grade oni koji je vole! Samo se ljubavlju može oblikovati postojana obitelj, zajednica Crkve, pa i solidna država.
 
8. Prije trideset godina, na današnji dan, predsjednik dr. Franjo Tuđman u Saboru je izrekao riječi vrijedne naše današnje pozornosti, jer zadaće o kojima je govorio mnoge su ostvarene, a druge ne samo da nisu nestale, nego su zadobile i neke nove oblike te, prošavši kroz žrvanj rata protiv Hrvatske i poraća do najnovijih razvojnih tijekova, postale još žurnije.
           
Na kraju svoje, kako ju je nazvao, »pristupne besjede« Predsjednik je nabrojio i »najhitnije neposredne zadaće« koje su bile pred novom demokratskom vlašću. Osim donošenja novoga Ustava, uređenja suverenoga položaja i punoga povratka Hrvatske u europsku cjelinu, on primjećuje da »stari režim ostavlja na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju«.
           
Naznačio je da »na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja«. Kao hitnu zadaću vidi i »moralnu obnovu i etiku rada«, zbog posljedica što ih je ostavio »protunaravni realsocijalistički sustav« koji je »svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme«, što se »podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku«.
 
9. Braćo i sestre, spomen na trideset godina koje smo proživjeli u hrvatskoj državi potiče nas danas na molitvu, na razgovor s djecom i mladima, na duhovno putovanje koje će otkriti radosti i nade, žalosti i tjeskobe tog razdoblja. Posebno danas molimo Duha Svetoga za mir, zajedništvo, suradnju i pomirenje u hrvatskom društvu i među narodima te za opraštanje koje omogućuje novi početak. U ovom vremenu raznih izazova i novih nesigurnosti koje imaju svjetske razmjere molimo Božji blagoslov za Domovinu i čitav svijet.
           
Neka našu molitvu za Božji blagoslov prati nebeski zagovor blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti, te Presvete Bogorodice Marije, duhovne Majke svih ljudi i nebeske Kraljice svih naroda. Njoj naši pradjedovi u drevnom remetskom svetištu dadoše naslov: Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjernija Odvjetnica Hrvatske! Tako neka bude. Amen.