Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predslavio je u četvrtak 11. lipnja 2020. na Trgu ispred zagrebačke katedrale euharistijsko slavlje svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelova u zajedništvu s vjernicima i koncelebraciji s dvadesetak svećenika.


 
Podsjetivši kako se u svakoj euharistiji časte Tijelo i Krv Kristova, a osobito na Veliki četvrtak, biskup Gorski je na početku misnoga slavlja poručio: – Ipak, godišnje jednom želimo osvijesti sebi i drugima živu prisutnost Spasitelja našega Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. Koji se, u posvećenome kruhu i vinu, lomi i nama daruje za posvećeni život u vječnosti. –


 
U homiliji je pomoćni biskup zagrebački govorio o Presvetome oltarskome sakramentu, izvoru i vrhuncu svega kršćanskog života. – Draga braćo i sestre, naš Spasitelj, znajući da smo prepušteni svojim slabostima kada smo sami, i kušnjama zloga, ostavio nam je euharistiju, otajstveni oblik svoje žive prisutnosti. Znajući da smo u tijelu smrtni i prolazni, ostavio nam je, kao hranu, sebe samoga da se naše duše uvijek posvećuju njegovim tijelom koje je jedino kadro prekoračiti granicu smrti. – kazao je biskup Gorski na početku homilije, tumačeći kako euharistija u sebi sadrži Isusovu posljednju večeru, muku, smrt, uskrsnuće te obećanje ponovnoga dolaska i zajedništva s Bogom.


 
U nastavku homilije biskup Gorski je pojasnio zašto je euharistija ostajstvo prisutnoga Boga. – Vjerujemo da je u euharistijskome kruhu sadržan sav Isus, čitava Isusova osoba. To znači da blagovanjem Tijela Kristova u potpunosti prianjamo uz Njega kako bi, oslobođeni u ljubavi, sudjelovali u slobodi djece Božje. Bog naš Bog je života. To potvrđuje dragocjenim darom koji nam je dao: svojim Tijelom i svojom Krvlju. Može li se razdijeliti više nego kad sebe dajem za drugoga, za druge, za život? Može li dati više od svoje krvi kojom pomiruje, ujedinjuje i oprašta grijehe. Taj spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća ima snagu mijenjati naš zemaljski život i darovati nam onaj vječni. – objasnio je biskup Gorski, upozorivši kako je za primanje euharistije potrebna vjera. – Ne mogu je prihvatiti ljudi bez vjere, ali je ne smiju blagovati ni nepoučeni ili nečiste savjesti jer Bog svakome tko ga prima daje po njegovoj vjeri. Skrušeni vjernik prima život, oholnik blaguje svoju osudu. – rekao je biskup Gorski, naglasivši da vjernici euharistiju žele primati vjernoga srca kako bi Gospodin Isus Krist posvetio nutrinu čovjekova bića i učvrsti nadu u vječni cilj; nadu koja je toliko potrebna u ovom vremenu sveopće nesigurnosti, baš kao i cilj u vremenu bez jasnih načela i pogaženi principa.



 
Osvrćući se na pročitana misna čitanja koja govore o hrani, o kruhu za tijelo i o kruhu za život vječni, biskup Gorski je podsjetio kako čovjek često postavlja pitanje od čega će živjeti. I dok u tijelu živi od kruha koji dolazi iz zemlje te je plod ljudskoga rada, on je kruh samo za smrtno tijelo. Isus govori o drugačijem kruhu - kruhu za život vječni koji dolazi s neba. – Ja sam kruh živi koji je s nema sišao, kaže Isus. Pitanje dakle nije od čega živimo, nego od koga i za koga živimo. Živimo u duhu od Krista, Kruha za život svijeta. To je onaj kruh za koji molimo u Oče našu, o kojem pjeva pjesnik Tin Ujević kruh nasušni, drugačije biti i drugačije naravi. Nezemaljski. A on se od prastarih vremena zove dobrim kruhom. Ono što je potrebno za uspješan prolazak životnog puta, da čovjek ne posustane u dobru i ne izgubi se u košmaru ideja i ideala. Kad se nas zemaljski šator, ovo naše tijelo, sruši i preda zemlji, samo Krist može sačuvati naš život. Zato je prevažno, da ako je to ikako moguće, primamo svetu pričest kod svake mise, osobito prije smrti. Da je bez straha i ustručavanjima ponudimo svojim ukućanima i svojim prijateljima (...) jer samo ono što je u nama božansko nije podložno smrti. – kazao je biskup Gorski.

Također je istaknuo kako bez Krista nije moguće prijeći granicu smrti i živjeti zbog čega euharistija, taj predragocjeni dar Božji koji je Isus ostavio, čovjeka čuva za vječnost. Pojasnivši da je pričest blagovanje ne samo zbog vječnosti, već da bi se već i sada moglo živjeti i biti dio tog božanskoga života, podsjetio je da se pričestiti znači pristupiti Kristu, ali ne samo u tijelo, nego u vrijeme, prostor, obitelji, na radnome mjestu. – Euharistiji se ne posvećuje samo pričesnik, posvećuje se i plod rada ljudskih ruku kruh i vino, posvećuje se i sav ljudski napor na izgradnji svijeta. Sveti Leon Veliki piše: Pričešćivanjem Tijelom i Krvlju Kristovom čini da prelazimo u ono što primamo. Tako Krista svuda prenosimo i duhom i tijelom, tako Bog po pričesnicima posvećuje svijet. – poručio je pomoćni biskup zagrebački. 



 
U posljednjem dijelu homilije biskup Gorski osvrnuo se važnost euharistije u izgradnji Crkve; tj. zajedništva s Kristom koga blagujemo i zajedništva s braćom i sestrama s kojima blagujemo. – Crkva je pravo čudo Božjega zajedništva, tako smo različiti, a opet zajedno. U vremenu u kojem se svi pozivamo na svoja prava, a zaboravljamo često i svoje obaveze, potrebno je neprestano naglašavati obvezu izgradnje i čuvanja zajedništva; zajedništva naroda, ali napose i zajedništva Crkve. Jer djela protiv zajedništva nisu samo pitanje vjernosti zemaljskoj zajednici, već i vjernosti Isusu Kristu. Grijeh protiv zajedništva Crkve, ujedno je i grijeh protiv Krista. S pravom imamo svoja razmišljanja, svoje ideje, ali se uvijek trebamo pitati kako to sve što činimo ili govorimo, djeluje na zajednicu. Zbog primljene pričesti nemamo pravo reći nije me briga kako se drugi osjeća. (...) Ne možemo se pričešćivati, a biti u sukobu. Klice razdora će uvijek biti prisutne, ali neka u nama nikada ne padu na plodno tlo. – poručio je biskup Gorski.



Budući da je čovjek sklon brzo zaboraviti ljudska i Božja dobročinstva, biskup Gorski homiliju je završio prisjećanjem na riječi apostola Pavla prema kojima je najveći grijeh pogana je što nisu Bogu iskazivali zahvalnost i slavu. – Braćo i sestre, ne zaboravimo Boga koji nas je oslobodio od sila zla. Ne zaboravimo dobročinstava Božjih. Već uvijek, u zahvalnosti, slavimo euharistiju, koja je i sama najveća zahvala. – zaključio je homiliju mons. Gorski, pomoćni biskup zagrebački.


 

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije