Zagrebačka nadbiskupija

Kupola zvjezdarnice Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti (NKG), na zagrebačkoj Šalati u Voćarskoj ulici, simbol je „Šalatskog brijega“, ali i grada Zagreba.

Nažalost, razorni potres koji je 22. ožujka ove godine pogodio Zagreb i okolna mjesta oštetio je NKG, pa se opravdano pojavila bojazan da NKG ove jeseni neće moći biti dom „starim“ i „novim“ klasičarima. No, zahvaljujući nastojanjima Zagrebačke nadbiskupije, učenici NKG-a dobili su prostore za svoj daljnji rast u znanju i razvoju svoje osobnosti.

O „novom  normalnom“ u životu NKG-a, s obzirom na cijelu situaciju uzrokovanu potresom i epidemijom, razgovarali smo s ravnateljicom NKG-a prof. Ljubom Duvnjak.

1. Koliko se učenika upisalo, a koliko vratilo u svoje razrede?

Gimnazija ove školske godine, u četiri odjeljenja po svakoj generaciji, broji 399 učenika. U prve razrede upisalo ih se 106, u druge 101, u treće 97 i  u četvrte 95 učenika.

2. Kako im izgleda jedan nastavni dan i nova školska normalnost?

Sve što je prema propisima i uputama bilo potrebno uveli smo, a izabrali smo B model nastave prema kojem su djeca turnusno na nastavi, odnosno tjedno se izmjenjuju kako bi bili u boljim uvjetima u kojima nisu pod maskama, ovisno o rasporedu, sedam ili osam sati. Naime, ove školske godine naglasak je na brizi o zdravlju djece i njihovoj dobrobiti. Bogu i Nadbiskupiji hvala što u sklopu ovoga velikog kompleksa ima puno otvorenoga prostora pa profesori često održavaju nastavu na otvorenome kako bi učenici što više bili vani, pogotovo dok je lijepo i toplo vrijeme. Čak i u ove dane, kada je malo zahladilo, desetak minuta na svježemu zraku još uvijek je prihvatljivo i dobro im dođe. Treba imati na umu da su djeca drugih, trećih i četvrtih razreda, ali i osmaši prošli jednu doista zahtjevnu godinu, a osobito mi, klasičari, jer se nikako nismo ni mogli vratiti u zgradu poslije potresa. Bilo je tu puno neizvjesnosti i muke. Važno je, stoga, da djeca sada imaju određenu sigurnost, da nisu ni stisnuti ni zatvoreni, nego u lijepo uređenim prostorima te da se o njihovome fizičkome, psihičkome i duhovnome zdravlju vodi briga.

3. Što na sve kažu učenici i njihovi roditelji? Osjećaju li se sigurno i jesu li se poveselili povratku u školske klupe?

Da, u ovim se prostorima učenici osjećaju i dobro i sigurno. Prošli smo tjedan imali i prve roditeljske sastanke. Prvi razredi imali su na otvorenome, ostali online. Roditelji su također zadovoljni s izborom, pristupom i brigom. Bez obzira na sve, borimo se na više načina, ali uvijek za dobrobit svakog pojedinog djeteta i njegova cjelovitog razvoja.

4. Pojasnivši, jednom prilikom, kako je odlika katoličke gimnazije razvijati onu temeljnu potrebu koja je u ljudskom srcu, ljudskoj duši; potrebu za znanjem i potrebu za vjerom, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pastirski brine, podupire i pomaže gimnaziju. Susreti s njime na „šalatskome brijegu“ i poruke ohrabrenja mladima u trenucima strahova i teških životnih odluka bili su neizostavna sastavnica prijašnjih školskih godina. Što Vam Kardinal neprestano poručuje?

U skladu s rečenim, jako je lijepo, primjerice, bilo iskustvo, 2019. kada sam imala silan poticaj obilježiti da je Gimnazija u ovim prostorima djeluje devedeset godina. To se, kako je Dan škole na svetkovinu sv. Josipa, poklopilo s Nadbiskupovim imendanom, uoči njegova 70. rođendana. Posebno smo mu i danas zahvalni za posjet i svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio. Nadbiskup je također bio i na svečanoj akademiji, a kako je tih devedeset godina na Šalati jedno prekrasno iskustvo proslave, naši učenici napisali su mu čestitke i za imendan i za rođendan, lijepe i interesantne, onako kako djeca čisto i od srca znaju. Bio je to ujedno i radostan susret roditelja i učenika sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem čija su pastirska briga i zauzetost za dobrobit djece neprestano prisutni. I to su stalne i jasne poruke. Prepoznajemo ih kroz svu brigu za materijalne potrebe učenika i duhovnu podršku koju imamo u zagrebačkome Nadbiskupu, što svjedoče i riječi samoga Nadbiskupa: „Stojimo iza vas i što god vam zatreba, tu smo i kao podrška i kao pomoć, kao sugovornici i oni koji o vama brinu.“ Kao škola, imajući tu jednu posebnost da o nama brine Zagrebačka nadbiskupija, osjećamo se malo i ekskluzivno i jedinstveno. Cjelokupna briga od kad nas je pogodio potres pa sve do uređenja prostora, sve je to poruka da nismo ostavljeni, da nismo prepušteni samima sebi jer sve što je potrebno za rad škole, dogodit će se i ostvariti. I upravo zato, ne mogu se požaliti da nama nešto nedostaje jer se za svaku potrebu koju iskažemo pronađe rješenje.

5. Zagrebačka nadbiskupija, kako ste spomenuli, uredila je nove prostorije Škole, no jesu li započeli radovi na sanaciji i obnovi prvotnoga školskog prostora?

Osnivač je, u komunikaciji s ravnateljem škole, obavezan voditi brigu o materijalnim potrebama škole i osiguranju svih materijalnih uvjeta. Budući da je cijeli kompleks u vlasništvu Nadbiskupije, Gimnazija se sada nalazi u prostorijama koje je prije koristila jedna privatna škola koja se, u svoj novoizgrađeni objekt, iselila u jesen 2018. Prostor je stajao prazan pa se, kada je Nadbiskup bio u posjetu Gimnaziji i u pregledu kompleksa u travnju ove godine razgovaralo da se prostor preuredi i uredi za potrebe Gimnazije. Krenulo se u traženje rješenja za sve što je potrebno učiniti da bi Gimnazija mogla funkcionirati u onom obimu u kojem se funkcioniralo u prvotnim prostorima. Samo to jutro kada je bio potres, taj boravak, iščekivanje i gledanje u kojem stanju je što bilo mi je grozno, ostavljalo je bez riječi. Kada se sve pomalo smirilo s. Marta i ja spašavale smo temeljne stvari da škola može funkcionirati, od računala do matičnih knjiga i dokumentacije i to smo rješavale sljedećih par dana brzinski jer nismo znale što će se dalje događati i u kojem će se smjeru stvari odvijati. Bilo je puno neizvjesnosti, ali i to je iza nas. Zgrada je ozbiljno oštećena, čeka se sanacija, a o njoj vodi brigu Zagrebačka nadbiskupija i ne sumnjamo da će to biti pozitivno i dobro riješeno na dobrobit djece za ubuduće. A do tada čekamo, kao i svi ostali.

6. Čitava je prošla školska godina također po mnogočemu bila jedinstvena, prvenstveno zbog izvanrednih okolnosti nastave na daljinu, nesigurnosti i zbunjenosti, posebice maturanata. Što Vam je sve, i profesorima i učenicima, donijelo proteklo razdoblje? Čemu Vas je ponajviše poučilo?

Prvo je velika stvar da smo mi na vrijeme, zahvaljujući opet Osnivaču, ušli u projekt e-škole i da su većim dijelom nastavnici dobili prijenosna računala. Pohvalno je što je Osnivač prihvatio prijedlog uključivanja u projekt e-škole pa smo, što se tiče informatičke opreme, bili zbrinuti. Djelatnici su mogli raditi od kuće na daljinu. Par dana prije svih nego što je trebalo složili smo virtualne razrede i postavili na web škole. Tjedan dana prije profesori su u školu dolazili raditi i uhodavati se u nastavu na daljinu. Imali smo edukacije kako što koristiti i hrabro smo krenuli u novost. Čak samo i 19. ožujka imali u školskoj kapeli, u skladu s propisima, svetu misu za Dan škole kao jedno posebno slavlje svetoga Josipa. Bili smo na balkonu školske kapele i to su te lijepe situacije, a onda je sve krenulo određenim, dobro nam poznatim, tijekom. Krenuli smo u tu nastavu na daljinu dobro, lijepo, polako, strpljivo. Učili se, kao i svi ostali, stalno prateći svakodnevne upute i preporuke Ministarstva. Imali smo i pozitivne reakcije od roditelja koliko se trudimo kad uspoređuju s nekim drugim školama koje im djeca pohađaju, da je tu kod nas sve jasno i dobro. A učenici su se isto tako vrlo brzo prilagodili iako im je to bio šok da je sve stalo, da se sve zaustavilo i da je sada jedan potpuno drugi pristup poučavanju. Bogu hvala, imam tu praksu da kad god imamo neku poteškoću, surađujući s roditeljima pronađemo rješenja.

Kada je riječ o tome čemu nas je sve poučilo, zaista je teško sažeti u nekoliko misli jer nisam ni stigla još sve procesuirati. Stalno imam nove zadatke i zahtjeve pa čovjek ni ne stigne promisliti što je naučio. Ili napraviti neku analizu. No, mogla bih reći da sam ponovno naučila ono temeljno iskustvo da ako čovjek pristupa svim zadacima s vjerom, da će sve biti riješeno. Moj moto je stoga, pogotovo kad se pojavi neki problem, da se unaprijed radujem Božjem rješenju. Jer to rješenje je briljantno. Uz puno strpljenja, polako i bez drame, shvatili smo da moramo biti jedni uz druge, s puno razumijevanja i s puno podrške. Svi smo u istome problemu i u istoj poteškoći. Moramo čuvati zajedništvo, trebamo zajedno moliti i raditi i nema tu nerješive situacije.

7. I na kraju, kako Škola danas diše te s kojim očekivanja dočekuje proslavu stote obljetnice 25. listopada ove godine?

U školi vlada lijepa atmosfera, možemo reći da škola diše jednim pozitivnim i zdravim ozračjem. Smišljamo, zajedno s našim „stogodišnjacima“ i učenicima,  određene projekte koji bi se mogli realizirati na daljinu. Ima tu ideja jer imamo i kreativno nastavničko vijeće. Samu proslavu da je Gimnazija dobila pravo javnosti prije sto godina započeli smo već prošle godine s prekrasnim hodočašćem u Karlovac i u Krašić. Bili su tamo zajedno učenici i djelatnici gimnazije, roditelji, djedovi i bake te drugi članovi obitelji učenika u zajedničkom hodu, u zajedničkom slavlju, u zajedničkom rastu u vjeri i čovještvu. I sada,  kada o svemu tome promišljam, mogu reći da je to hodočašće bilo istinsko svjedočanstvo a ne samo uvod u početak proslave stote obljetnice čiji smo plan napravili tijekom godine, ali je nažalost, zbog brojnih okolnosti, problema i briga, sve to stalo. No, brinući o nama, sv. Josip i blaženi Alojzije Stepinac bdjeli su nad nama i čuvali nas u svim situacijama. A Božja je providnost nedokučiva i uvijek iznenađujuća… Uvijek ima svoje načine koji se na kraju pokažu dalekosežniji od naših planova i veći od naših spoznaja. Ta će providnost zaogrnuti i našu stotu obljetnicu postojanja kako bi ona zasjala u još jačem svjetlu na ovome „Šalatskom brijegu“ pa bilo to i u sto i prvoj godini bivovanja.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije