Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na našem putu katehezâ o molitvi danas susrećemo Djevicu Mariju, kao ženu moliteljicu. Majka Božja je molila. Kad je svijetu još uvijek nepoznata, kad je jednostavna djevojka, zaručnica čovjeka iz kuće Davidove, Marija moli. Možemo zamisliti tu djevojku iz Nazareta sabranu u molitvi, u stalnom dijalogu s Bogom, koji će joj ubrzo povjeriti njezino poslanje. Ona je već puna milosti i bezgrešna od začeća, ali ne zna još ništa o svom iznenađujućem i izvanrednom pozivu i olujnome moru kojim joj je brazditi. Jedno je sigurno: Marija pripada velikoj vojsci onih osoba ponizna srca koje službeni povjesničari ne uvrštavaju u svoje knjige, ali s kojima je Bog pripravio dolazak svoga Sina.

Marija ne upravlja samostalno svojim životom: čeka da Bog na njezinu putu uzme uzde u svoje ruke i vodi je gdje On želi. Ona je poučljiva i tom svojom raspoloživošću stvara preduvjete za velike događaje koji uključuju Boga u svijet. U Katekizmu se podsjeća na njezinu stalnu i brižnu prisutnost u dobrohotnom Očevu naumu i tijekom Isusova života (usp. KKC, 2617-2618).

Marija je u molitvi kad joj arkanđeo Gabriel dolazi donijeti navještaj u Nazaretu. Njezin „evo me“ – tako mali a opet tako velik – kojim je natjerala sve stvorenje da poskakuje od radosti, prethodili su u povijesti spasenja mnogi drugi „evo me“, tolike poslušnosti s pouzdanjem, tolike raspoloživosti za Božju volju. Nema boljeg načina za molitvu od toga da se poput Marije stavimo u stav otvorenosti, srca otvorena Bogu: „Gospodine, što Ti hoćeš, kad Ti hoćeš i kako Ti hoćeš“. To jest, srce otvoreno Božjoj volji. A Bog uvijek odgovara. Koliki samo vjernici žive tako molitvu! Oni koji su najponizniji u srcu mole tako: s egzistencijalnom poniznošću, recimo tako; s jednostavnom poniznošću: „Gospodine, što Ti hoćeš, kad Ti hoćeš i kako Ti hoćeš“. I oni mole tako, ne srdeći se što su dani puni problemâ, nego hodeći ususret stvarnosti i znajući da u poniznoj ljubavi, u ljubavi prikazanoj u svakoj situaciji, postajemo oruđa Božje milosti. Gospodine, što Ti hoćeš, kad Ti hoćeš i kako Ti hoćeš. To je tako jednostavna molitva, ali njome stavljamo svoj život u Gospodinove ruke: da nas On vodi. Svi možemo moliti tako, malne bez riječî.

Molitva zna ukrotiti nemir: ali mi smo tako nemirni, uvijek želimo stvari prije nego što ih i zaištemo i želimo ih odmah. Taj nemir nam čini zlo, a molitva zna ukrotiti nemir, zna pretvoriti ga u raspoloživost. Kad sam nemiran, molim i molitva mi otvara srce i čini me raspoloživim za Božju volju. Djevica Marija, u tih nekoliko trenutaka Naviještenja, znala je odagnati strah, premda je predosjećala da će joj njezin „da“ priskrbiti vrlo teške kušnje. Ako u molitvi shvaćamo da je svaki dan darovan od Boga poziv, tada raširujemo srce i prihvaćamo sve. Učimo reći: „Ono što Ti hoćeš, Gospodine. Obećaj mi samo da ćeš biti prisutan na svakom koraku moga puta“. To je važno: tražiti od Gospodina njegovu prisutnost na svakom koraku našega puta: da nas ne ostavlja same, da nas ne napušta u napasti, da nas ne napušta u teškim trenucima. Završetak molitve Očenaš glasi tako: milost koju me je Gospodin naučio tražiti od Gospodina.

Marija prati u molitvi čitav Isusov život, sve do smrti i uskrsnuća; i na kraju nastavlja i prati prve korake Crkve koja se tek rađa (usp. Dj 1, 14). Marija moli s učenicima koji su prošli kroz sablazan križa. Moli s Petrom koji je podlegao strahu i plakao zbog grižnje savjesti. Marija je tamo, s učenicima, usred muškaraca i žena koje je njezin Sin pozvao da čine njegovu zajednicu. Marija ne predstavlja svećenika među njima, to ne! Majka Isusova je ta koja moli zajedno s njima, u zajednici, kao ona koja pripada zajednici. Moli s njima i moli za njih. I, iznova, njezina molitva prethodi budućnosti koja samo što se nije zbila: po Duhu Svetom postala je Majka Božja i po Duhu Svetom postaje Majka Crkve. Moleći zajedno s Crkvom koja se rađa postaje Majka Crkve, prati učenike na prvim koracima Crkve u molitvi, iščekujući Duha Svetoga. U tišini, uvijek u tišini. Marijina je molitva tiha. U Evanđelju nam se prenosi samo jedna Marijina molitva: u Kani, kad moli svoga Sina za one siromašne ljude koji samo što se nisu osramotili na slavlju. Pa zamislimo samo to: slaviti svadbu i završiti je s mlijekom jer vina više nije bilo! Koja sramota! A ona? Moli i traži od Sina da riješi taj problem. Marijina je prisutnost sama po sebi molitva, a njezina prisutnost među učenicima na Posljednjoj večeri, iščekujući Duha Svetoga, je u molitvi. Tako Marija rađa Crkvu, ona je Majka Crkve. U Katekizmu se objašnjava: „U vjeri svoje ponizne službenice Božji dar – to jest Duh Sveti – nailazi na doček koji je očekivao od početka vremenâ“ (KKC, 2617).

U Djevici Mariji, prirodna ženska intuicija uzdignuta je njezinim jedinstvenim ujedinjenjem s Bogom u molitvi. Zato, čitajući Evanđelje, zamjećujemo da ona kao da ponekad nestaje da bi se zatim ponovno pojavila u ključnim trenucima: Marija je otvorena Božjem glasu koji vodi njezino srce, koji vodi njezine korake tamo gdje postoji potreba za njezinom prisutnošću. Tiha prisutnost majke i učenice. Marija je prisutna zato što je Majka, ali je prisutna također zato što je prva učenica, ona koja je najbolje naučila sve o Isusu. Marija nikada ne kaže: „Dođite, ja ću riješiti te stvari“, nego kaže: „Učinite ono što Vam bude rekao“, uvijek pokazujući prstom Isusa. Taj je stav tipičan za učenika, a ona je prva učenica: moli kao Majka i moli kao učenica.

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19). Tako evanđelist Luka prikazuje Majku Gospodinovu u Evanđelju djetinjstva. Sve ono što se zbiva oko nje na kraju nalazi svoj odraz u dubini njezina srca: dani puni radosti kao i trenuci najveće tame, kad se i ona muči razumjeti kojim putevima mora proći otkupljenje. Sve završava u njezinu srcu, jer je prošlo kroz talionik molitve i bilo njome preobraženo. Bilo da su to darovi Mudraca ili bijeg u Egipat, pa sve do onoga strašnog petka muke: sve to Majka čuva i nosi u svome dijalogu s Bogom. Netko je prispodobio Marijino srce biseru neizmjernoga sjaja, koji je oblikovalo i sjaj mu povećavalo strpljivo prihvaćanje Božje volje kroz Isusova otajstva razmatrana u molitvi. Kako bi bilo lijepo kad bismo i mi mogli bar malo sličiti našoj Majci! Svojim srcem otvorenim Božjoj riječi, tihim srcem, poslušnim srcem, srcem koje zna primiti Božju riječ i pušta je rasti kao sjeme dobra Crkve.