Uvod i homilija biskupa Šaška u 'misi polnoćki' u potresom pogođenom Čučerju
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
svetkovine Rođenja Gospodinova ('Misa polnoćka')
u filijalnoj kapeli sv. Monike i Leopolda Mandića u Dankovcu
župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
svetkovine Rođenja Gospodinova ('Misa polnoćka')
u filijalnoj kapeli sv. Monike i Leopolda Mandića u Dankovcu
župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju
Četvrtak, 24. prosinca 2020. u 21 sat
Dragi župniče vlč. Marko (Torbar), profesore fra Ante (Crnčević),draga braćo i sestre,
sretan sam što večeras mogu biti s vama, jer znam da dijelim iste osjećaje koji su u vašim srcima, to jest da je ova badnja večer u župi Čučerje posebna, jer je puna otajstva Božića!
Ona je takva naročito na mjestima gdje se sadržaj Božića ne nastoji odrediti izvanjskim sjajem, prolaznom 'veličinom' i ljudskom ohološću, nego je prepoznat u Božjemu daru, u ljudskoj malenosti, u zahvalnosti i prihvaćanju Božjega plana ljepotom vjere, nade i ljubavi; u prihvaćanju utjelovljenja Spasitelja.
Zahvalno i ponizno uđimo u ovo slavlje. Iz svoga srca pred Gospodina iznesimo nakane, one velike koje se tiču cijele Crkve, svijeta i naroda, i one naizgled malene, naše, svakidašnje. I jedne i druge nosimo istim pouzdanjem puni zahvalnosti jer nam je darovan Emanuel – Bog s nama.
I dok se može činiti da nas je malo prisutnih u ovoj svetoj misi, očima Božića vidimo dublje i vidimo više. Večeras smo u slavlju s vjernicima diljem svijeta, posebice s našom Nadbiskupijom; s našim nadbiskupom, kardinalom Josipom, koji sada započinje slavlje svete mise u zagrebačkoj prvostolnici, prvi put nakon devet mjeseci od potresa. Zamolio me da Vam prenesem njegovo zajedništvo, blizinu i čestitke, ne samo za Božić nego za sve što ste živjeli i što svjedočite kao vjernici i u teškim okolnostima.
S nama su župljani i župljanke koji u svojim domovima nose čežnju za prisutnošću u zajednici; ovdje su po nama ljudi koji su dio naših života, koji su utjelovljena Božja ljubav po radosti koju nam daju ili po radosti koju čekaju od nas.
Ovdje su tužni i osamljeni, siromašni i bolesni, razočarani i ravnodušni. U ovome su otajstvu živi i pokojni koje preporučujemo Gospodinu, jer je njegovim dolaskom povezana zemlja i nebo. Ovdje je Božić, jednostavan i blag, naš dragi hrvatski Božić, kojega je ljepota i u tome da ga se ne može do kraja izreći.
Krist je došao da bi ponio teret naših života, da bi nas vratio iz malodušnosti i tjeskobe u zagrljaj svoga oproštenja. Noćas pred nas dolazi kao svjetlo u tami, otkrivajući snagu u malenosti Djeteta. Pristupimo mu s ljubavlju i dopustimo Bogu da nam vrati dostojanstvo, jer smo njegova djeca.
Ovo je noć u kojoj smo pozvani zastati, slušati, promatrati i radovati se. Pripremimo se za slušanje Riječi koja je postala tijelom u ovome zajedništvu slavlja kojim naš Stvoritelj i nebeski Otac obnavlja svijet. Uđimo u radost spasenja i predajmo Bogu svoje grijehe, iskreno se za njih kajući.
Ovdje su tužni i osamljeni, siromašni i bolesni, razočarani i ravnodušni. U ovome su otajstvu živi i pokojni koje preporučujemo Gospodinu, jer je njegovim dolaskom povezana zemlja i nebo. Ovdje je Božić, jednostavan i blag, naš dragi hrvatski Božić, kojega je ljepota i u tome da ga se ne može do kraja izreći.
Krist je došao da bi ponio teret naših života, da bi nas vratio iz malodušnosti i tjeskobe u zagrljaj svoga oproštenja. Noćas pred nas dolazi kao svjetlo u tami, otkrivajući snagu u malenosti Djeteta. Pristupimo mu s ljubavlju i dopustimo Bogu da nam vrati dostojanstvo, jer smo njegova djeca.
Ovo je noć u kojoj smo pozvani zastati, slušati, promatrati i radovati se. Pripremimo se za slušanje Riječi koja je postala tijelom u ovome zajedništvu slavlja kojim naš Stvoritelj i nebeski Otac obnavlja svijet. Uđimo u radost spasenja i predajmo Bogu svoje grijehe, iskreno se za njih kajući.
Homilija
Liturgijska čitanja: Iz 9, 1-6; Ps 96, 1-3.11-13;
Tit 2, 11-14; Lk 2, 1-14
Tit 2, 11-14; Lk 2, 1-14
Braćo i sestre u Radosnoj vijesti:
vi, ovdje u kapeli, a posebno vi koji ste vani na kiši!
1. I ove nas je godine okupio isti Božji Duh koji po ljubavi boravi u ljudskim srcima; pozvao nas je isti glas koji je u Betlehem doveo Mariju i Josipa; koji je dozvao pastire i vodio mudrace; koji je zahvatio apostole i nadahnjivao svete, da bi živjeli radost Božje prisutnosti i tu radost dijelili s drugima upućujući na otajstvo započinjanja Kristove žrtve radi našega spasenja, baš kako zahvalno s anđelima pjevamo: Radi žrtve njegove što je za nas započe. ('U sve vrijeme godišta')
Da, u Božiću se prepoznaje križ i uskrsnuće, a u Uskrsnu se odražava Kristovo utjelovljenje. U tome smislu iznosim i jednu zanimljivu podudarnost, povezanu s činjenicom da se Krist utjelovio i živio na zemlji u konkretnome prostoru i vremenu. Naime (zračna) udaljenost od crkve Isusova Rođenja u Betlehemu do crkve Isusova groba, odnosno Uskrsnuća u Jeruzalemu (9,5 km) gotovo je jednaka udaljenosti ove kapele u Dankovcu do zagrebačke katedrale: nešto manje od deset kilometara (9,7 km).
I to može biti poticaj da nam postane bližom istina o našemu životnom hodu od života u život; od začeća do besmrtnosti. Nismo samo zagledani u događaj Božića nego smo njegovi dionici. Zahvaćeni smo Božićnim otajstvom, a najdublje ga živimo u euharistiji; neizmjerno otajstvo života svijeta i čovjeka, u kojemu se isprepliću: Duh i tijelo, Riječ i smisao, prolaznost i vječnost.
U vremenu u kojemu svakoga dana na desetke puta čujemo riječi o nužnoj udaljenosti, živimo Božić u kojemu nam Bog postaje bližim od nas samih. I sva drama čovjeka stane u odnos približavanja i udaljavanja.
2. Čitajući naviješteno Evanđelje i misleći na naše večerašnje slavlje, u rečenici koja govori o Kristovu rođenju, posebno mi je ostao u ušima razlog zbog kojega je Marija novorođenče položila u jasle: „(Porodi sina svoga prvorođenca i položi ga u jasle,) jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu.“ (Lk 2, 7)
U siromaštvu i skrovitosti na svijet dolazi Božji Sin. Božićna je noć ispunjena otajstvom ljubavi; noć u kojoj Bog izlazi ususret čovjeka, širi ruke, pokušava dati svu toplinu milosrđa, ali čovjek, mi ljudi, tako često uzmičemo, pronalazimo izgovore, udaljavamo se ili zatvaramo vrata.
Zastrašujuće je u koliko životnih okolnosti Bogu govorimo da za njega nema mjesta. A mjesta nema gdje smo sami sebi dovoljni; gdje smo kršćanstvo sveli na zapovijedi koje tu i tamo treba poštovati ili trpjeti; gdje se život svodi na gomilanje stvari i na povećanje moći nad drugima; gdje je istina pretvorena u mišljenja, a sloboda u nečiju samovolju; gdje se umjesto blagoslova ugnijezdila psovka i mrmljanje protiv Boga; gdje je nasilje nad ljudima i stvorenim svijetom postalo pravilom, a nasilje prihvatljivo sredstvo uspjeha.
Mjesta za Boga nema tamo gdje smo sami sebe učinili nesposobnima za suosjećanje s drugima i za divljenje pred čudom života, vlastitoga i života bližnjih. Vjera se rađa iz divljenja i otkrića da nas Bog voli, bez ikakvih naših zasluga; da nas prihvaća i kada ga odbijamo.
A tamo gdje se Boga ne prihvaća, tamo gdje se Boga odbija i za njega nema mjesta, uskoro nema mjesta ni za čovjeka.
3. Razmišljajući o toj betlehemskoj noći, za dolazak Radosne vijesti ima smisla da nije bilo mjesta u svratištu. Samo se na taj način Krist mogao do kraja poistovjetiti s posljednjima ovoga svijeta; s onima za koje nikada nema mjesta, s onima koji nemaju glasa ni utjecaja da bi govorili o svojim potrebama ili svome dostojanstvu.
Ima smisla da je položen u jasle, tako da niti jedan ovozemaljski moćnik ne može koristiti njegovo ime da bi ponizio slabe.
Ima smisla da nije bilo mjesta u svratištu, da se nitko ne osjeti presiromašnim da mu se približi. Ima smisla da je dijete, da ga lakše prihvatimo, probudimo suosjećanje i – ponad svega – da nas iznenadi i zadivi, svakomu ostavljajući slobodu, jer samo ljubav u tome bespomoćnom biću može vidjeti Svemogućega; u njemu za koga nije bilo mjesta svatko ima svoje mjesto, neponovljivo i beskrajno, ako ga dijeli s drugima.
Bog ispunja mirom živote ljudi koji se raduju što su Božji miljenici, a ne gospodari koji misle da za njih ne postoje granice. Bog se utjelovio i darovao nam bezgraničnost, ako prihvatimo svoju ograničenost. Naime, ljudska ograničenost otvara prostore za bližnje, prostore ljubavi koja je bezgranična.
4. Što to, braćo i sestre, znači noćas za nas? Ponajprije da ne previdimo ljepotu dara kršćanske vjere; da ne zanemarimo dar svojih bližnjih; da ne pokušavamo ostvariti neke svoje planove bez molitve i bez slušanja Gospodina, jer on sa svakim i sa svakom ima svoj plan. I najviše od svega: ovo je noć privlačnosti i oduševljenja.
U ovoj se noći javljaju i pitanja, a odgovor na njih jest divljenje i klanjanje. Bez ikakve dvojbe: Božićno otajstvo propituje naša gledišta i naša postupanja, ali nas ovo slavlje ponajprije vraća u toplinu i blizinu Ljubavi koja nadahnjuje, mijenja naše odnose i otvara smisao.
Svetkovina Božića, s puno svojih sadržaja, govori svim ljudima, ali njegova punina nije dohvatljiva, nije razumljiva bez povezanosti stvaranja svijeta i čovjeka, povijesti grijeha i milosti, bez odnosa naše smrtnosti i čežnje za vječnim koja živi u svakomu čovjeku. Božić ostaje nejasan i nedorečen bez otajstva križa i uskrsnuća.
Braćo i sestre, nadam se da ovdje u Čučerju nije nestao lijep običaj da vjernici koji su bili na svetoj misi druge pozdravljaju, a osobito dolazeći u svoje obitelji kažu: "Daj vam Bog del svete meše." Ponesite svojima taj udio u otajstvu Božje ljubavi, tu pričest vjerničke prisutnosti, a osobito večeras i sutra zahvalite Bogu jedni za druge, roditelji za djecu, djeca za roditelje, bake i djedove; pomirite se, ako ima nesuglasica; zamolite Gospodina da vam da snage da u svoje živote primite one za koje ste mislili da za njih nema mjesta. I nadasve – radujte se, jer za nas u Bogu i njegovu planu uvijek ima mjesta.
A što se tiče sadašnjih kušnja, izazvanih potresom i zarazom, pokazali ste da kao vjernici znate ići tragom svoga kršćanskog poziva i prepoznati dragocjenost. Svima hvala. I dalje se pouzdajmo u Boga koji je došao da i najtamnija pukotina u ljudskoj bijedi postane dvoranom slavlja susreta naše slabosti i Božje jakosti.
Amen.
vi, ovdje u kapeli, a posebno vi koji ste vani na kiši!
1. I ove nas je godine okupio isti Božji Duh koji po ljubavi boravi u ljudskim srcima; pozvao nas je isti glas koji je u Betlehem doveo Mariju i Josipa; koji je dozvao pastire i vodio mudrace; koji je zahvatio apostole i nadahnjivao svete, da bi živjeli radost Božje prisutnosti i tu radost dijelili s drugima upućujući na otajstvo započinjanja Kristove žrtve radi našega spasenja, baš kako zahvalno s anđelima pjevamo: Radi žrtve njegove što je za nas započe. ('U sve vrijeme godišta')
Da, u Božiću se prepoznaje križ i uskrsnuće, a u Uskrsnu se odražava Kristovo utjelovljenje. U tome smislu iznosim i jednu zanimljivu podudarnost, povezanu s činjenicom da se Krist utjelovio i živio na zemlji u konkretnome prostoru i vremenu. Naime (zračna) udaljenost od crkve Isusova Rođenja u Betlehemu do crkve Isusova groba, odnosno Uskrsnuća u Jeruzalemu (9,5 km) gotovo je jednaka udaljenosti ove kapele u Dankovcu do zagrebačke katedrale: nešto manje od deset kilometara (9,7 km).
I to može biti poticaj da nam postane bližom istina o našemu životnom hodu od života u život; od začeća do besmrtnosti. Nismo samo zagledani u događaj Božića nego smo njegovi dionici. Zahvaćeni smo Božićnim otajstvom, a najdublje ga živimo u euharistiji; neizmjerno otajstvo života svijeta i čovjeka, u kojemu se isprepliću: Duh i tijelo, Riječ i smisao, prolaznost i vječnost.
U vremenu u kojemu svakoga dana na desetke puta čujemo riječi o nužnoj udaljenosti, živimo Božić u kojemu nam Bog postaje bližim od nas samih. I sva drama čovjeka stane u odnos približavanja i udaljavanja.
2. Čitajući naviješteno Evanđelje i misleći na naše večerašnje slavlje, u rečenici koja govori o Kristovu rođenju, posebno mi je ostao u ušima razlog zbog kojega je Marija novorođenče položila u jasle: „(Porodi sina svoga prvorođenca i položi ga u jasle,) jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu.“ (Lk 2, 7)
U siromaštvu i skrovitosti na svijet dolazi Božji Sin. Božićna je noć ispunjena otajstvom ljubavi; noć u kojoj Bog izlazi ususret čovjeka, širi ruke, pokušava dati svu toplinu milosrđa, ali čovjek, mi ljudi, tako često uzmičemo, pronalazimo izgovore, udaljavamo se ili zatvaramo vrata.
Zastrašujuće je u koliko životnih okolnosti Bogu govorimo da za njega nema mjesta. A mjesta nema gdje smo sami sebi dovoljni; gdje smo kršćanstvo sveli na zapovijedi koje tu i tamo treba poštovati ili trpjeti; gdje se život svodi na gomilanje stvari i na povećanje moći nad drugima; gdje je istina pretvorena u mišljenja, a sloboda u nečiju samovolju; gdje se umjesto blagoslova ugnijezdila psovka i mrmljanje protiv Boga; gdje je nasilje nad ljudima i stvorenim svijetom postalo pravilom, a nasilje prihvatljivo sredstvo uspjeha.
Mjesta za Boga nema tamo gdje smo sami sebe učinili nesposobnima za suosjećanje s drugima i za divljenje pred čudom života, vlastitoga i života bližnjih. Vjera se rađa iz divljenja i otkrića da nas Bog voli, bez ikakvih naših zasluga; da nas prihvaća i kada ga odbijamo.
A tamo gdje se Boga ne prihvaća, tamo gdje se Boga odbija i za njega nema mjesta, uskoro nema mjesta ni za čovjeka.
3. Razmišljajući o toj betlehemskoj noći, za dolazak Radosne vijesti ima smisla da nije bilo mjesta u svratištu. Samo se na taj način Krist mogao do kraja poistovjetiti s posljednjima ovoga svijeta; s onima za koje nikada nema mjesta, s onima koji nemaju glasa ni utjecaja da bi govorili o svojim potrebama ili svome dostojanstvu.
Ima smisla da je položen u jasle, tako da niti jedan ovozemaljski moćnik ne može koristiti njegovo ime da bi ponizio slabe.
Ima smisla da nije bilo mjesta u svratištu, da se nitko ne osjeti presiromašnim da mu se približi. Ima smisla da je dijete, da ga lakše prihvatimo, probudimo suosjećanje i – ponad svega – da nas iznenadi i zadivi, svakomu ostavljajući slobodu, jer samo ljubav u tome bespomoćnom biću može vidjeti Svemogućega; u njemu za koga nije bilo mjesta svatko ima svoje mjesto, neponovljivo i beskrajno, ako ga dijeli s drugima.
Bog ispunja mirom živote ljudi koji se raduju što su Božji miljenici, a ne gospodari koji misle da za njih ne postoje granice. Bog se utjelovio i darovao nam bezgraničnost, ako prihvatimo svoju ograničenost. Naime, ljudska ograničenost otvara prostore za bližnje, prostore ljubavi koja je bezgranična.
4. Što to, braćo i sestre, znači noćas za nas? Ponajprije da ne previdimo ljepotu dara kršćanske vjere; da ne zanemarimo dar svojih bližnjih; da ne pokušavamo ostvariti neke svoje planove bez molitve i bez slušanja Gospodina, jer on sa svakim i sa svakom ima svoj plan. I najviše od svega: ovo je noć privlačnosti i oduševljenja.
U ovoj se noći javljaju i pitanja, a odgovor na njih jest divljenje i klanjanje. Bez ikakve dvojbe: Božićno otajstvo propituje naša gledišta i naša postupanja, ali nas ovo slavlje ponajprije vraća u toplinu i blizinu Ljubavi koja nadahnjuje, mijenja naše odnose i otvara smisao.
Svetkovina Božića, s puno svojih sadržaja, govori svim ljudima, ali njegova punina nije dohvatljiva, nije razumljiva bez povezanosti stvaranja svijeta i čovjeka, povijesti grijeha i milosti, bez odnosa naše smrtnosti i čežnje za vječnim koja živi u svakomu čovjeku. Božić ostaje nejasan i nedorečen bez otajstva križa i uskrsnuća.
Braćo i sestre, nadam se da ovdje u Čučerju nije nestao lijep običaj da vjernici koji su bili na svetoj misi druge pozdravljaju, a osobito dolazeći u svoje obitelji kažu: "Daj vam Bog del svete meše." Ponesite svojima taj udio u otajstvu Božje ljubavi, tu pričest vjerničke prisutnosti, a osobito večeras i sutra zahvalite Bogu jedni za druge, roditelji za djecu, djeca za roditelje, bake i djedove; pomirite se, ako ima nesuglasica; zamolite Gospodina da vam da snage da u svoje živote primite one za koje ste mislili da za njih nema mjesta. I nadasve – radujte se, jer za nas u Bogu i njegovu planu uvijek ima mjesta.
A što se tiče sadašnjih kušnja, izazvanih potresom i zarazom, pokazali ste da kao vjernici znate ići tragom svoga kršćanskog poziva i prepoznati dragocjenost. Svima hvala. I dalje se pouzdajmo u Boga koji je došao da i najtamnija pukotina u ljudskoj bijedi postane dvoranom slavlja susreta naše slabosti i Božje jakosti.
Amen.