Zagrebačka nadbiskupija

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 10. ožujka 2021.

 

Čitanje: Post 12, 1.4; 15, 5-6

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Proteklih mi je dana Gospodin dao posjetiti Irak, ostvarivši tako plan svetoga Ivana Pavla II. Nikada nijedan papa nije bio u zemlji Abrahamovoj; Bog je u svojoj providnosti htio da to bude sada kao znak nade nakon godina rata i terorizma i za vrijeme teške pandemije.

Nakon ovog posjeta duša mi je ispunjena zahvalnošću. Zahvalnošću Bogu i svima koji su to omogućili: Predsjedniku Republike i iračkoj Vladi; patrijarsima i biskupima u zemlji, zajedno sa svim služiteljima i vjernicima pojedinih Crkava; vjerskim vlastima, počevši od velikog ajatolaha Al-Sistanija s kojim sam imao nezaboravan susret u njegovoj rezidenciji u Najafu.

Snažno sam osjećao pokornički duh ovog hodočašća: nisam mogao pristupiti tom izmučenom narodu, toj mučeničkoj Crkvi, a da na sebe, u ime Katoličke crkve, ne uzmem križ koji oni nose godinama; veliki križ, nalik onom postavljenom na ulazu u Qaraqosh. Osjetio sam to na poseban način vidjevši još uvijek otvorene rane razaranjâ, a još više susrećući i slušajući svjedoke koji su preživjeli nasilje, progon, izgnanstvo…

Istodobno sam oko sebe vidio radost zbog dolaska Kristova glasnika; vidio sam nadu otvaranja obzorju mira i bratstva, sažetog u Isusovim riječima koje su bile geslo tog pohoda: »Svi ste vi braća« (Mt 23, 8). Tu sam nadu pronašao u govoru Predsjednika Republike, našao sam je u mnogim pozdravima i svjedočenjima, u pjesmama i gestama ljudi. Čitao sam je na ozarenim licima mladih i u živahnim očima starijih osoba. Ljudi su po pet sati čekali Papu, na nogama…; i žene s djecom u naručju… Čekali su, a u njihovim očima se zrcalila nada.

Irački narod ima pravo živjeti u miru, ima pravo ponovno otkriti dostojanstvo koje mu pripada. Njegovi vjerski i kulturni korijeni sežu tisućama godina unatrag: Mezopotamija je kolijevka civilizacije; Bagdad je kroz povijest bio grad od primarne važnosti, koji je stoljećima bio domaćinom najbogatije knjižnice na svijetu. A što ju je uništilo? Rat. Rat je uvijek čudovište koje se, kako se epohe mijenjaju, preobražava i nastavlja proždirati čovječanstvo. Ali odgovor na rat nije još jedan rat, odgovor na oružje ne predstavljaju druga oružja.

I pitao sam se: tko je prodavao oružje teroristima? Tko to danas prodaje oružje teroristima koji vrše pokolje u drugim dijelovima svijeta, sjetimo se Afrike na primjer? To je pitanje na koje bih želio da netko odgovori. Odgovor nije rat, odgovor je bratstvo. To je izazov za Irak, ali ne samo za Irak: bratstvo – to je izazov za mnoge krajeve u kojima vladaju sukobi i, u konačnici, izazov za čitav svijet. Hoćemo li znati gajiti bratoljublje među nama, stvoriti kulturu bratstva? Ili ćemo nastaviti logikom koju je započeo Kajin, a to je rat? Bratstvo, bratstvo.

Zbog toga smo se susreli i molili, kršćani i muslimani, s predstavnicima drugih religija u Uru, gdje je Abraham prije otprilike četiri tisuće godina primio Božji poziv. Abraham je otac u vjeri jer je slušao Božji glas koji mu je obećao potomstvo, sve je napustio i pošao. Bog je vjeran svojim obećanjima i dan-danas vodi naše korake mira, vodi korake onih koji kroče Zemljom pogleda uprta u Nebo. A u Uru, dok smo zajedno stajali pod onim vedrim nebom, istim nebom na kojem otac Abraham vidio nas, svoje potomstvo, činilo se da je u našim srcima opet razlegle one riječi: Svi ste vi braća.

Poruka bratstva stigla je s crkvenog susreta u siro-katoličkoj katedrali u Bagdadu, gdje je 2010. godine tijekom misnog slavlja ubijeno četrdeset i osmero ljudi, među kojima i dvojica svećenika. Crkva u Iraku je mučenička Crkva i u tom hramu, koji nosi u kamenu uklesan spomen na te mučenike, odjeknula je radost susreta: moja zadivljenost što sam među njima stopila se s njihovom radošću što imaju Papu kraj sebe.

Poruku bratstva odaslali smo iz Mosula i Qaraqosha, na rijeci Tigris, kod ruševina drevne Ninive. Okupacija ISIL-a nagnala je na bijeg na tisuće i tisuće stanovnika, uključujući mnoge kršćane različitih vjeroispovijesti i druge progonjene manjine, posebno jezide. Drevni identitet tih gradova je uništen. Sada se ulaže velike napore u obnovu; muslimani pozivaju kršćane da se vrate i zajedno obnavljaju crkve i džamije. Tamo vlada bratstvo. I nastavimo, molim vas, moliti za ovu našu teško kušanu braću i sestre da smognu snage krenuti ispočetka. I razmišljajući o mnogim Iračanima koji su emigrirali želim im reći: ostavili ste sve, poput Abrahama; poput njega čuvajte vjeru i nadu i budite tvorci prijateljstva i bratstva gdje god se nalazili. I, ako možete, vratite se.

Poruka bratstva upućena je s dva euharistijska slavlja: onog u Bagdadu, slavljenog po kaldejskom obredu, i onog u Erbilu, gradu u kojem su me primili Predsjednik regije i premijer, vlasti – zahvaljujem tolikima koji su me došli pozdraviti – a lijepo sam primljen i od puka. Nada Abrahama i njegovih potomaka ostvarila se u otajstvu koje smo slavili, u Isusu, Sinu kojega Bog Otac nije poštedio, nego ga je dao za spas sviju: On nam je svojom smrću i uskrsnućem omogućio prijelaz u Obećanu zemlju, u novi život gdje će suze biti otrte, rane zacijeljene, a braća pomirena.

Draga braćo i sestre, zahvaljujmo Bogu za ovaj povijesni posjet i nastavimo moliti za tu zemlju i za Bliski Istok. U Iraku, usprkos zaglušujućoj buci razaranja i oružja, palme, taj simbol te zemlje i njezine nade, i dalje rastu i donose plodove. Tako je i s bratstvom: nije bučno, ali je plodonosno i pomaže rasti. Neka Bog, koji je mir, podari budućnost bratstva Iraku, Bliskom Istoku i čitavome svijetu!