Homilija kardinala Bozanića prigodom 19. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački
Homilija prigodom 19. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića
Zagreb, Crkva sv. Blaža, 11. ožujka 2021. godine
Liturgijska čitanja: Jr 7, 23-28; Lk 11, 14-23
Braćo i sestre!
1. Živeći kao kršćani ne zaboravimo početak svoga života, ali ni misao na smrt kojoj svi idemo ususret. U ovoj se misi spominjemo devetnaeste obljetnice smrti blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. Ulaskom u korizmu spomenuli smo se da smo prah, da smo oživljeni Božjim Duhom. Snagom toga istoga Duha živimo zajedništvo s Bogom koji obnavlja lice zemlje, a čini to i po nama ako vršimo njegova djela. U središtu toga otajstva nalazi se Kristov vazam, prijelaz iz smrti u život. I mi smo dionici tog Vazma.
Naš Gospodin i Učitelj, naš brat Isus Krist, ostaje uzor našem življenju, ali i više od toga. On je darivatelj našega spasenja. Ne samo da vidimo kako je on postupao, kako se odnosio prema svome Ocu i drugim ljudima, nego i mi živimo po Njemu, s Njime i u Njemu.
Zato je vrijedno sjetiti se da ga je na početku njegova djelovanja Duh Sveti odveo u pustinju, gdje ga je iskušavao đavao (usp. Lk 4, 1.13). Takve se kušnje tijekom njegova poslanja na zemlji ponavljaju. I baš je zato važno znati da ih je Krist pobijedio. To je Radosna vijest, jer i mi u Kristu pobjeđujemo zlo. Kristovo spasiteljsko djelo ima za cilj nadvladavanje zla i darivanje Božjega Duha.
2. Dragi vjernici, od čega se to sastoje kušnje? Đavao i oni koji uz njega pristaju uvijek traže isto: znakove s neba. I Bog ih daje, ali ne u očekivanim oblicima zemaljske moći, povlastica i uzdizanja, nego u poniznosti koja se konačno najsnažnije objavila u križu.
Sjetimo se kako đavao u pustinji govori Isusu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je« (Lk 4, 6). On ima zemaljsku vlast i slavu, snažan je, ali Isus - istinsko Svjetlo - jači je od tame. Isus na križu, slobodno prihvativši da bude lišen svega zemaljski važnoga i cijenjenoga, zapravo razgolićuje đavla i oduzima mu snagu koja se pokazuje u imetku, moći i prividu veličine. Tako čovjeku vraća ono što on uistinu jest: Božje dijete, stvoreno na Božju sliku.
Braćo i sestre, tijekom korizme snažnije otkrivamo svoje ljudske ograničenosti i svoje slabosti, ali i svoj poziv i milosne darove. Suočavamo se sa svojim grijesima, ali još snažnije susrećemo Radosnu vijest da smo ljubljena djeca nebeskoga Oca. U ozračju takve ljubavi Božji neprijatelj ne može mirovati i zato napada kušnjama. I ne bilo kakvim iskušenjima. U vjernicima potiče sumnju u Boga, tako da traže potvrdu u čudima ili izvanrednim opipljivim rješenjima.
Upravo u takvim životnim okolnostima uči nas naš Gospodin da se s Božjim neprijateljem ne ulazi u kompromise: Tko nije sa mnom, protiv mene je. Spoznaja zla služi nam da bismo vidjeli koliko je neophodno zauzeti suprotan stav, ići drugim putem. Isus nam objavljuje da je jači od bilo koje kušnje te da je konačna pobjeda njegova.
3. Isus upozorava upravo na prisutnost Sotone čije ime znači: protivnik, napadač, tužitelj. Drugo ime za Sotonu je đavao, što znači razdornik; onaj koji dijeli i unosi nemir. Oslanja se na laž, otac je laži i raduje se plodovima sebičnosti. Đavao - tužitelj i razdornik - ima uporište u laži i sebičnosti. To su koordinate Božjega neprijatelja. Isus upozorava da je Božje kraljevstvo snažno, a đavao je u sebi razdijeljen. Iako prividno moćan, đavlova je moć samo u zlu.
U cilju đavolskog djelovanja nije samo podjela, nego i optuživanje. Optužuje nas ljude, sudi i osuđuje. Koliko god izgledalo da je popustljiv i da daje prostore slobode, koristi se varkom nudeći sreću, da bi nas poslije pada zarobio i gurnuo u nesreću, jer nas trajno podsjeća na našu nedostatnost, slabost i grijeh. Stalo mu je da trpimo, da se bojimo, da budemo uznemireni sve do pomisli da nemamo nikakve mogućnosti izbavljenja i oslobođenja, postizanja mira i radosti.
Upravo zato Isus objavljuje da je jači od svakoga zla. Krist je čuvar našega srca i naših života. I kada se nalazimo u Božjoj radosti; kada prihvaćamo svoju slabost i oslanjamo se na Božju jakost; kada se pouzdajemo u Krista Spasitelja, đavao gubi moć.
Nije stoga čudno što se u Evanđelju, u kršćanstvu, susreću opisi koji se suprotstavljaju obilježjima djelovanja Božjega neprijatelja: umjesto optužbe – opraštanje i prihvaćanje; umjesto podjela – zajedništvo; umjesto laži – istina; umjesto sebičnosti – ljubav.
4. Isus »Božjim prstom«, Duhom Svetim, izgoni zloduhe i otima im plijen. To je znak da je na zemlju došlo nebesko kraljevstvo te da se od nas očekuje odluka i izbor. Nije to izbor koji traži našu moć, nego prihvaćanje Božje moći i njegove pobjede nad grijehom i smrću. Oni koji su tražili znak i oni koji ga danas traže, mogu ga naći u križu i uskrsnuću. Drugih znakova neće biti, niti su potrebni. U toj borbi nije moguće biti ni ravnodušan ni neodređen. Naime, svatko treba zauzeti vlastiti stav: prihvatiti ili odbaciti Božje kraljevstvo. Zato je Isus jasan i odrješit: Tko nije sa mnom, protiv mene je!
Braćo i sestre, u toj odluci nismo prepušteni sebi. Darovan nam je Duh Sveti, Božje opraštanje i zajedništvo s Bogom u istini i ljubavi. Duh Sveti ne prestaje govoriti u nama i voditi nas putem sigurnosti, koja odbija kušnju traženja drugih znakova od Boga, osim križa i uskrsnuća.
Dragi vjernici, našemu je vremenu, našoj Crkvi i društvu potrebna poniznost i pouzdanje u Gospodina, umjesto oholosti i pouzdanja u čovjeka. Tako ćemo i danas susretati ljude koji ne vjeruju u postojanje Zloga i u njegovo djelovanje, iako je očito da neumjerena težnja za imetkom, moći i popularnošću, odražava njegovo kraljevstvo.
Istodobno, i u Crkvi se lako čuju optuživanja, osude, navodno prepoznavanje pripadnosti Sotoni, zahtjevi za znakovima koji nisu odraz pouzdanja u Boga. Tako, upravo oni koji naizgled promiču pravovjerje i traže savršenstvo od drugih, previđaju da su optuživanjem, unošenjem podjela, daleko od istine i ljubavi te da su zapravo dionici plana Božjega neprijatelja. I kada u ovome vremenu iskušenja pandemijom i nesigurnošću pred potresima, Gospodinu upućujemo prošnje, činimo to ponizno, s puno pouzdanja, nipošto ustrajući u svojim predodžbama što Bog treba činiti, niti nemojmo pokušati pretvarati se u tužitelje i suce, dakako drugih, a ne sebe.
5. Braćo i sestre, nije neophodno duboko ponirati niti dugo istraživati da bi se u baštini našega pokojnog kardinala Franje Kuharića mogla prepoznati evanđeoska težišta, koordinate njegova naviještanja i djelovanja u službi crkvenog poslanja.
U jednom svome razmišljanju istaknuo je: »Povjeriti se Bogu istine i ljubavi znači živjeti punopravnom slobodom u Bogu. Čovjeka čini slobodnim i sretnim samo poslušnost Božjoj volji, jer samo Bog može čovjeku željeti najveću sreću. On je može i dati. Isus je nazvao đavla čovjekoubojicom od početka, lašcem i ocem laži (usp. Iv 8, 44). On je to od početka stvaranja čovjeka i kroz cijelu čovjekovu povijest: napasnik, zavodnik, upropastitelj« (F. Kuharić, Vjeruješ li ovo?, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 140-141).
Već u tome kratkom navodu vidimo otvaranje lepeze Kardinalove istančane duhovnosti koja je progovarala: istinom, ljubavlju, opraštanjem i zajedništvom. Gotovo slučajnim odabirom u njegovim će riječima i zapisima uvijek biti čitljiva ta uporišta, jer za njega su to bili prostori milosti, znakovi Božje blizine, istinskih čuda Božjega milosrđa i nadvladavanja zla. To su putovi za koje je on smatrao da su važni za život svakoga čovjeka, za Crkvu i hrvatski narod; da ne postanemo okorjela srca, da se ne oglušimo na Božji glas.
U odjeku riječi proroka Jeremije da je nestalo istine iz usta naroda dužni smo se u svjetlu Evanđelja propitati što je s nama danas. Tražimo li čuda; težimo li za blagostanjem, držeći se neistine i sebičnosti? I kada se govori o zajedništvu, kako crkvenomu tako i narodnom, jasno je da istinsko zajedništvo ne može izrasti bez istine i sebedarja. Temelji milosrđa i opraštanja ne pripadaju dogovorima s političkim ciljevima, nego srcu koje sluša Božji glas ljubavi. To je svakako dio baštine kardinala Kuharića koju nam je Bog po njemu podario.
Kao vjerni sluga Kristov naš je Kardinal govorio, naviještao, zalagao se za ono što je iz ljubavi prema Bogu i čovjeku prepoznao kao dobro. Bio je spreman izložiti se i trpjeti za to dobro. Kada smo slušali Gospodina koji nam je progovorio po proroku Jeremiji da je »slao … tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan«, siguran sam da smo među takvim Božjim slugama, kao Kristova nasljedovatelja za ovo vrijeme, prepoznali i nadbiskupa Franju.
6. Braćo i sestre, vjerujem da je s ovoga slavlja dovoljno ponijeti sigurnost Kristove pobjede nad zlom. Sigurnost koju živimo u Euharistiji. To su kriteriji koji nam pomažu prepoznati što pripada kraljevstvu Božjega neprijatelja, a što Božjem kraljevstvu. To je, ponovimo: opravdanje i traženje dobra, umjesto optužbe i osude; zajedništvo i prihvaćanje, umjesto razdora i sukoba; svjedočenje istine, umjesto laži. Kristovi su kriteriji nesebičnost u služenju bližnjima, počevši od obitelji do raznih društvenih odgovornosti.
Svako osobno djelo i svaku riječ, svaku društvenu i političku stvarnost, slobodno stavimo pod tu prizmu i pokazat će se prihvatljivost dobra i štetnost zla; put do naše radosti ili nezadovoljstva. Tako je činio naš dragi zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić za kojega molimo i s kojim molimo da nas Gospodin ojača i razveseli u sadašnjim nevoljama, podsjećajući na njegove sljedeće riječi pred prijetnjama zla: »Iskreni vjernici i obraćenici pokazuju da je moguće živjeti Evanđelje, ali ne ljudskom snagom nego Božjom. Ako Bog nama nešto zapovijeda, on daje i milost da to vršimo« (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb, 2002., str. 85-86).
Ugledajući se u baštinu koju nam je ostavio Kristov nasljedovatelj blagopokojni kardinal Franjo, molimo zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija da ustrajemo na tom putu. Amen.
1. Živeći kao kršćani ne zaboravimo početak svoga života, ali ni misao na smrt kojoj svi idemo ususret. U ovoj se misi spominjemo devetnaeste obljetnice smrti blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. Ulaskom u korizmu spomenuli smo se da smo prah, da smo oživljeni Božjim Duhom. Snagom toga istoga Duha živimo zajedništvo s Bogom koji obnavlja lice zemlje, a čini to i po nama ako vršimo njegova djela. U središtu toga otajstva nalazi se Kristov vazam, prijelaz iz smrti u život. I mi smo dionici tog Vazma.
Naš Gospodin i Učitelj, naš brat Isus Krist, ostaje uzor našem življenju, ali i više od toga. On je darivatelj našega spasenja. Ne samo da vidimo kako je on postupao, kako se odnosio prema svome Ocu i drugim ljudima, nego i mi živimo po Njemu, s Njime i u Njemu.
Zato je vrijedno sjetiti se da ga je na početku njegova djelovanja Duh Sveti odveo u pustinju, gdje ga je iskušavao đavao (usp. Lk 4, 1.13). Takve se kušnje tijekom njegova poslanja na zemlji ponavljaju. I baš je zato važno znati da ih je Krist pobijedio. To je Radosna vijest, jer i mi u Kristu pobjeđujemo zlo. Kristovo spasiteljsko djelo ima za cilj nadvladavanje zla i darivanje Božjega Duha.
2. Dragi vjernici, od čega se to sastoje kušnje? Đavao i oni koji uz njega pristaju uvijek traže isto: znakove s neba. I Bog ih daje, ali ne u očekivanim oblicima zemaljske moći, povlastica i uzdizanja, nego u poniznosti koja se konačno najsnažnije objavila u križu.
Sjetimo se kako đavao u pustinji govori Isusu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je« (Lk 4, 6). On ima zemaljsku vlast i slavu, snažan je, ali Isus - istinsko Svjetlo - jači je od tame. Isus na križu, slobodno prihvativši da bude lišen svega zemaljski važnoga i cijenjenoga, zapravo razgolićuje đavla i oduzima mu snagu koja se pokazuje u imetku, moći i prividu veličine. Tako čovjeku vraća ono što on uistinu jest: Božje dijete, stvoreno na Božju sliku.
Braćo i sestre, tijekom korizme snažnije otkrivamo svoje ljudske ograničenosti i svoje slabosti, ali i svoj poziv i milosne darove. Suočavamo se sa svojim grijesima, ali još snažnije susrećemo Radosnu vijest da smo ljubljena djeca nebeskoga Oca. U ozračju takve ljubavi Božji neprijatelj ne može mirovati i zato napada kušnjama. I ne bilo kakvim iskušenjima. U vjernicima potiče sumnju u Boga, tako da traže potvrdu u čudima ili izvanrednim opipljivim rješenjima.
Upravo u takvim životnim okolnostima uči nas naš Gospodin da se s Božjim neprijateljem ne ulazi u kompromise: Tko nije sa mnom, protiv mene je. Spoznaja zla služi nam da bismo vidjeli koliko je neophodno zauzeti suprotan stav, ići drugim putem. Isus nam objavljuje da je jači od bilo koje kušnje te da je konačna pobjeda njegova.
3. Isus upozorava upravo na prisutnost Sotone čije ime znači: protivnik, napadač, tužitelj. Drugo ime za Sotonu je đavao, što znači razdornik; onaj koji dijeli i unosi nemir. Oslanja se na laž, otac je laži i raduje se plodovima sebičnosti. Đavao - tužitelj i razdornik - ima uporište u laži i sebičnosti. To su koordinate Božjega neprijatelja. Isus upozorava da je Božje kraljevstvo snažno, a đavao je u sebi razdijeljen. Iako prividno moćan, đavlova je moć samo u zlu.
U cilju đavolskog djelovanja nije samo podjela, nego i optuživanje. Optužuje nas ljude, sudi i osuđuje. Koliko god izgledalo da je popustljiv i da daje prostore slobode, koristi se varkom nudeći sreću, da bi nas poslije pada zarobio i gurnuo u nesreću, jer nas trajno podsjeća na našu nedostatnost, slabost i grijeh. Stalo mu je da trpimo, da se bojimo, da budemo uznemireni sve do pomisli da nemamo nikakve mogućnosti izbavljenja i oslobođenja, postizanja mira i radosti.
Upravo zato Isus objavljuje da je jači od svakoga zla. Krist je čuvar našega srca i naših života. I kada se nalazimo u Božjoj radosti; kada prihvaćamo svoju slabost i oslanjamo se na Božju jakost; kada se pouzdajemo u Krista Spasitelja, đavao gubi moć.
Nije stoga čudno što se u Evanđelju, u kršćanstvu, susreću opisi koji se suprotstavljaju obilježjima djelovanja Božjega neprijatelja: umjesto optužbe – opraštanje i prihvaćanje; umjesto podjela – zajedništvo; umjesto laži – istina; umjesto sebičnosti – ljubav.
4. Isus »Božjim prstom«, Duhom Svetim, izgoni zloduhe i otima im plijen. To je znak da je na zemlju došlo nebesko kraljevstvo te da se od nas očekuje odluka i izbor. Nije to izbor koji traži našu moć, nego prihvaćanje Božje moći i njegove pobjede nad grijehom i smrću. Oni koji su tražili znak i oni koji ga danas traže, mogu ga naći u križu i uskrsnuću. Drugih znakova neće biti, niti su potrebni. U toj borbi nije moguće biti ni ravnodušan ni neodređen. Naime, svatko treba zauzeti vlastiti stav: prihvatiti ili odbaciti Božje kraljevstvo. Zato je Isus jasan i odrješit: Tko nije sa mnom, protiv mene je!
Braćo i sestre, u toj odluci nismo prepušteni sebi. Darovan nam je Duh Sveti, Božje opraštanje i zajedništvo s Bogom u istini i ljubavi. Duh Sveti ne prestaje govoriti u nama i voditi nas putem sigurnosti, koja odbija kušnju traženja drugih znakova od Boga, osim križa i uskrsnuća.
Dragi vjernici, našemu je vremenu, našoj Crkvi i društvu potrebna poniznost i pouzdanje u Gospodina, umjesto oholosti i pouzdanja u čovjeka. Tako ćemo i danas susretati ljude koji ne vjeruju u postojanje Zloga i u njegovo djelovanje, iako je očito da neumjerena težnja za imetkom, moći i popularnošću, odražava njegovo kraljevstvo.
Istodobno, i u Crkvi se lako čuju optuživanja, osude, navodno prepoznavanje pripadnosti Sotoni, zahtjevi za znakovima koji nisu odraz pouzdanja u Boga. Tako, upravo oni koji naizgled promiču pravovjerje i traže savršenstvo od drugih, previđaju da su optuživanjem, unošenjem podjela, daleko od istine i ljubavi te da su zapravo dionici plana Božjega neprijatelja. I kada u ovome vremenu iskušenja pandemijom i nesigurnošću pred potresima, Gospodinu upućujemo prošnje, činimo to ponizno, s puno pouzdanja, nipošto ustrajući u svojim predodžbama što Bog treba činiti, niti nemojmo pokušati pretvarati se u tužitelje i suce, dakako drugih, a ne sebe.
5. Braćo i sestre, nije neophodno duboko ponirati niti dugo istraživati da bi se u baštini našega pokojnog kardinala Franje Kuharića mogla prepoznati evanđeoska težišta, koordinate njegova naviještanja i djelovanja u službi crkvenog poslanja.
U jednom svome razmišljanju istaknuo je: »Povjeriti se Bogu istine i ljubavi znači živjeti punopravnom slobodom u Bogu. Čovjeka čini slobodnim i sretnim samo poslušnost Božjoj volji, jer samo Bog može čovjeku željeti najveću sreću. On je može i dati. Isus je nazvao đavla čovjekoubojicom od početka, lašcem i ocem laži (usp. Iv 8, 44). On je to od početka stvaranja čovjeka i kroz cijelu čovjekovu povijest: napasnik, zavodnik, upropastitelj« (F. Kuharić, Vjeruješ li ovo?, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 140-141).
Već u tome kratkom navodu vidimo otvaranje lepeze Kardinalove istančane duhovnosti koja je progovarala: istinom, ljubavlju, opraštanjem i zajedništvom. Gotovo slučajnim odabirom u njegovim će riječima i zapisima uvijek biti čitljiva ta uporišta, jer za njega su to bili prostori milosti, znakovi Božje blizine, istinskih čuda Božjega milosrđa i nadvladavanja zla. To su putovi za koje je on smatrao da su važni za život svakoga čovjeka, za Crkvu i hrvatski narod; da ne postanemo okorjela srca, da se ne oglušimo na Božji glas.
U odjeku riječi proroka Jeremije da je nestalo istine iz usta naroda dužni smo se u svjetlu Evanđelja propitati što je s nama danas. Tražimo li čuda; težimo li za blagostanjem, držeći se neistine i sebičnosti? I kada se govori o zajedništvu, kako crkvenomu tako i narodnom, jasno je da istinsko zajedništvo ne može izrasti bez istine i sebedarja. Temelji milosrđa i opraštanja ne pripadaju dogovorima s političkim ciljevima, nego srcu koje sluša Božji glas ljubavi. To je svakako dio baštine kardinala Kuharića koju nam je Bog po njemu podario.
Kao vjerni sluga Kristov naš je Kardinal govorio, naviještao, zalagao se za ono što je iz ljubavi prema Bogu i čovjeku prepoznao kao dobro. Bio je spreman izložiti se i trpjeti za to dobro. Kada smo slušali Gospodina koji nam je progovorio po proroku Jeremiji da je »slao … tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan«, siguran sam da smo među takvim Božjim slugama, kao Kristova nasljedovatelja za ovo vrijeme, prepoznali i nadbiskupa Franju.
6. Braćo i sestre, vjerujem da je s ovoga slavlja dovoljno ponijeti sigurnost Kristove pobjede nad zlom. Sigurnost koju živimo u Euharistiji. To su kriteriji koji nam pomažu prepoznati što pripada kraljevstvu Božjega neprijatelja, a što Božjem kraljevstvu. To je, ponovimo: opravdanje i traženje dobra, umjesto optužbe i osude; zajedništvo i prihvaćanje, umjesto razdora i sukoba; svjedočenje istine, umjesto laži. Kristovi su kriteriji nesebičnost u služenju bližnjima, počevši od obitelji do raznih društvenih odgovornosti.
Svako osobno djelo i svaku riječ, svaku društvenu i političku stvarnost, slobodno stavimo pod tu prizmu i pokazat će se prihvatljivost dobra i štetnost zla; put do naše radosti ili nezadovoljstva. Tako je činio naš dragi zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić za kojega molimo i s kojim molimo da nas Gospodin ojača i razveseli u sadašnjim nevoljama, podsjećajući na njegove sljedeće riječi pred prijetnjama zla: »Iskreni vjernici i obraćenici pokazuju da je moguće živjeti Evanđelje, ali ne ljudskom snagom nego Božjom. Ako Bog nama nešto zapovijeda, on daje i milost da to vršimo« (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb, 2002., str. 85-86).
Ugledajući se u baštinu koju nam je ostavio Kristov nasljedovatelj blagopokojni kardinal Franjo, molimo zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija da ustrajemo na tom putu. Amen.