Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Josip Bozanić, Cvjetnica, 28. ožujka 2021.

 

 

Draga braćo i sestre!

 

1. Ulazeći u Veliki tjedan, pišem vam svoju poruku imajući u srcu proslavu otajstva Kristova vazma, a pred očima svetoga Josipa, čiji je život trajno nadahnuće za naš hod u kršćanskoj vjeri i pozivu. Njegov nam je zagovor pomoć u raznim prigodama, posebno u odnosima prema bližnjima i u prepoznavanju Božjega plana u povijesnim mijenama. To je papa Franjo prepoznao i u sadašnjim izazovnim vremenima kada je na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2020., proglasio Godinu svetoga Josipa, a na svetkovinu Zaručnika Blažene Djevice Marije, 19. ožujka 2021., proglasio je i Godinu obitelji »Amoris laetitia«, koja će se zaključiti 26. lipnja 2022. godine Desetim svjetskim susretom obitelji u Rimu.
 

Sveti Josip, čovjek pravedan i mudar, ispunjen očinskom ljubavlju i kreativnom hrabrošću, kako piše Papa u svom apostolskom pismu Patris corde – Očinskim srcem (usp. br. 5), pokazuje uronjenost u Božji plan spasenja koji je ostvaren Kristovim vazmenim otajstvom. Premda je živio, rekli bismo, u sjeni i premda ga ne susrećemo u Isusovu javnom djelovanju, on je neizostavan dionik toga otajstva. Iz primjera Josipova života izdvajam tek nekoliko naglasaka poticajnih za život Crkve, obitelji i hrvatskoga društva.

 

2. Ništa što kao kršćani živimo nije izuzeto iz svjetla povijesti spasenja, a ponajmanje obitelj koju promatramo kao jednu od nosivih stvarnosti u otajstvu stvaranja i otkupljenja. Ove smo godine pozvani dar obitelji gledati i živjeti s motrišta i polazišta radosti ljubavi – amoris laetitia, poštujući dragocjenosti braka i njegujući obiteljske vrjednote kao što su velikodušnost i zauzetost, vjernost i strpljivost, bliskost i milosrđe.
 

Kao vjernici, prepoznajući darove obitelji, ne previđamo njezine poteškoće i težinu svakidašnjice, koju susrećemo u svetoj nazaretskoj Obitelji, počevši od betlehemskih nesigurnosti i suočenja s herodovskim nasiljem preko putovanja u tuđinu do praćenja Isusova poslanja. Ipak, radost ljubavi, taj otajstveni savez u kojem nisu samo muž i žena, nego i Gospodin, oblikuje obitelj i daje joj milosnu snagu. Uz sve tegobe i prijetnje, uz pokušaje da se obitelj predstavi kao izvor nepotrebnih opterećenja, Crkva, mi vjernici, svjedočimo o njezinoj važnosti i dragocjenosti, kao ustanove koja je nezamjenjivo uporište društva. Njezin je temelj u Božjoj ljubavi, očitovanoj u ljubavi supružnika. Kada se na tu ljubav vraća, kada se tom ljubavlju obnavlja, obitelj je rasadište radosti.
 

Sveti Josip je u nazaretskoj Obitelji nositelj njezine društvene prepoznatljivosti, ali i više od toga. On, u redovitosti svagdašnjega života, zajedno s Marijom, trideset godina priprema Isusa za naviještanje radosne vijesti i za njezino ispunjenje u Vazmenom daru. Josip je svetac redovitosti koja priprema za velika djela.
 

Čini se da ta redovitost nije vidljiva, da je, zbog svoje uobičajenosti, manje važna. No ona je itekako vidljiva – u Isusu Kristu. Josipova samozatajnost nije besplodna. Štoviše, bez nje plodovi najveće radosti ne bi bili vidljivi. Bez obzira na skromnost materijalnih mogućnosti, bez obzira na životne udarce i strahove, bez obzira na slabosti, svaka obitelj može očitovati pouzdanje u Gospodina. Bog vidi nastojanja, vidi srce i usmjerenost naše redovitosti te se očituje na čudesan način onima koji ga ljube.

 

3. Sveti Josip prinosio je svoj život Bogu u predanu služenju Isusu. Kao što je sveti Ivan Krstitelj svojim proročkim glasom i svojom vidljivošću povezao Stari i Novi zavjet, upućujući na Krista, tako je sveti Josip svojom šutnjom i skrovitošću utjelovio povezanost Staroga i Novoga saveza, brinući se za Spasitelja i ulazeći u vazmeno otajstvo, otajstvo nove Pashe, Prelaska. Sveti Josip je čovjek Vazma, a sav njegov život obilježen je prelascima. Znamo da se na prijelazima susreću prošlo i buduće, čekanja i nadanja, pitanja i snovi, granice i beskrajnost.
 

Vazmeni prelasci pokazuju Božju prisutnost. U Josipovu rodoslovlju razvidni su Božji zahvati. Tako je i s njegovim životom. Zaljubljen u Mariju otkriva da je ona Božja izabranica. Marija je Josipova supružnica, ali ne posve. Isus je njegov sin, ali ne posve. Josip živi svoje planove radosti, ali ih prepušta Gospodinu, da bi radost bila veća, potpuna. Čini se da je Josip prihvatio biti čovjek odricanja, a zapravo je čovjek pronalaženja. Moguću gorčinu i razočaranja koja se javljaju kao plodovi sebičnosti zamijenilo je ponizno traženje Božje volje, što ga čini pravednim. No to je pravednost ljubavi koja služi Marijinu pozivu i Isusovu poslanju. Oni su Josipova vidljivost i čujnost koja ima svoj vrhunac u radosti pobjede nad grijehom i smrću.
 

Trideset godina Josipove blizine nije nestalo. Tragove te blizine nalazimo u svakoj Marijinoj gesti i riječi. Ona progovara u Isusovu navještaju i znamenju. Zar je Josipovu blizinu moguće izuzeti iz Isusove molitve »Oče naš«; iz nježnosti očitovanih u milosrđu prema grješnicima. Kako Josipovu blizinu isključiti iz Isusove brige za siromahe, iz Isusovih suza i pouzdanja koje progovaraju u križu? Sve nas to upućuje na važnost ugrađenih vrijednosti koje se ne nameću, a vidljive su osobito u djelima ljubavi od kojih živimo.

 

4. Braćo i sestre, Josip je živio Isusov vazam od trenutka kada mu je objavljeno da se ne boji uzeti Mariju: »Što je u njoj (Mariji) začeto, doista je od Duha Svetoga« (Mt 1, 20). I kada mu je rečeno da će on Djetetu nadjenuti ime. Po tom svetopisamskom mjestu znamo da je Josip izgovorio barem ime »Isus«. To je bilo dovoljno. Za sve drugo ostala je privlačna njegova šutnja. I ona je vlastitost nenametljivosti, ali nipošto nijemosti. Znamo da je govor širi od riječi. Taj nedostatak riječi može pobuđivati znatiželju, ali ga možemo i trebamo čitati u dubljem sloju.
 

Naime, Josip nastavlja govoriti vazmenim govorom po tome što njegov život usmjeruje na temeljne vrjednote, a ne na dojmove, suprotno razgovjetnosti naše suvremenosti. Zar ove svete dane Velikoga tjedna ne možemo gledati baš u takvim suodnosima: dojam je da je Isus poražen i taj su dojam njegovi neprijatelji širili svim sredstvima, ali stvarnost je očitovala da je živ, da se susreće s onima koji vjeruju te raspršuje tamu onih kojima je vjera oslabljena. Dojam je da su Isusovi učenici prepušteni strahu i razočaranjima, a ushit i oduševljenje nakon Uskrsa pokazuju suprotno. Dojam je da se povijest može oblikovati bez Boga, a istina je da takva povijest pokazuje nepremostive nejasnoće i završava u ponavljanom nasilju.
 

Nadalje, u sadašnjem trenutku domovinske povijesti, osim Josipova primjera prihvaćanja Božjega plana te zauzimanja za vrijednosti obitelji, za zaštitu života, za odgajanje u ljubavi, slobodi i odgovornosti, posebno je važno zastati pred Josipovom šutnjom.
 

Njegove riječi nisu poznate javnosti. Nije li to poticaj za nas u Crkvi i u društvu da pazimo na mjeru riječi u javnosti, na kulturu govora, na njegovu važnost i širi utjecaj? Jezik, izbor riječi, poruka, njihovo isticanje i njihova uskrata otkrivaju značenja i vrijednosti, šire od neposrednoga priopćavanja određenih sadržaja. Jezik, u svom najdubljem sloju, u kojem nije odlučujuće kakvoga je tko obrazovanja i kojemu zvanju pripada, očituje temeljne pristupe, stupanj poštovanja drugih, plemenitost osobe, nastojanje oko dobra.

 

5. Šutnja sv. Josipa govori o čovjeku koji je zauzeto radio redoviti posao i odgovorno vršio poslanje koje mu je bilo povjereno. Nažalost, u javnosti smo već duže suočeni s poražavajućom nekulturom govora, s grubostima, vulgarnošću, neistinama ili doziranim poluistinama. Nema nikakve dvojbe da se novi prostori privatnoga i javnoga komuniciranja, kakve nude posebice društvene mreže, osim za promicanje dobra, mogu iskoristiti i za loše ciljeve unoseći gotovo strategijski pomutnje u javnost. Posljedice toga posebno su teške kada se nekultura govora prenese i smatra prihvatljivom u javnim medijima, u područjima odgoja i obrazovanja, u političkim raspravama ili u poslovnim odnosima. Valja pripaziti da to nije samo pokazatelj duha ljudi koji se time koriste, nego zabrinjavajuće unošenje sredstava destruktivnosti koja otvara put nasilju.
 

Josipova šutnja i u tome usmjerava i upozorava. Josip je dao prednost djelima. Ona su bila vidljiva i čujna. Ako djelima nemamo što reći, uzaludno je gomilati neodgovorne riječi. Tako i pojedinci, a pogotovo institucije, najprije svojim djelovanjem, trebaju pridonositi oplemenjivanju odnosa među ljudima, a zatim i govora koji je temeljen na istini.

 

6. Braćo i sestre, svjesni smo da i ovo vrijeme potresâ i pandemije ostavlja tragove na svima i pojačava društvenu napetost. Mislima i molitvom pratim naše obitelji, a osobito djecu i mladi naraštaj. Za njih je važno da ih odgajamo, da im primjerom pokazujemo blizinu kršćanske ljubavi i ljepotu redovitoga izvršavanja svakidašnjih dužnosti i u izvanrednim okolnostima. Bilo mi je drago prošlih tjedana slušati svjedočanstva svećenika koji su, pohađajući obitelji u njihovim domovima radi božićnoga blagoslova, osjetili koliko vjernicima znači svećenička, očinska briga, blizina i povezanost s Crkvom. Taj je odnos uzajaman te u vremenima raznih odvojenosti i poljuljanih sigurnosti otkriva važnost zajedništva koje proizlazi iz Božje blizine i ljubavi.
 

Dragi vjernici, primite i ovu moju poruku kao dio josipovske blizine, osobito za obitelji, jer ste dio mojih molitava, preporučivanja Gospodinu vaših nakana i životnih poteškoća.
 

S posebnom pak ljubavlju molim za našu domovinu Hrvatsku. Njoj, svima nama, potrebna je snaga Duha kojom je Krist s ovoga svijeta prešao k Ocu, da bismo u njemu i mi dijelili radost vječnosti.
 

Draga braćo i sestre, Bog nas nije napustio!

Uskrs nas vodi prema Životu.

Gospodin i ove godine otvara prostore novoga života, dajući nam milost slavlja Uskrsa, za koji molim da vam – po zagovoru sv. Josipa – svima bude blagoslovljen i sretan!
 

 

Vaš nadbiskup,

† Josip kard. Bozanić, v.r.

 

U Zagrebu, na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, 28. ožujka 2021.