Zagrebačka nadbiskupija

Uz već ranije spomenutu Misu posvete ulja, rimski obred zadržao je i Misu večere Gospodnje koja se nekoć nije ubrajala u sveto vazmeno trodnevlje već je ostajala u vremenu korizme. Svjedočanstvo o toj činjenici nalazimo kod sv. Augustina koji spominje trodnevlje smrti, ukopa i Gospodinova uskrsnuća.
     
U spisu koji nam je ostavila hodočasnica Egerija (opisuje liturgijska slavlja u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća), nalazimo svjedočanstvo kako se ova Misa slavila uvečer u svetištu Raspeća, a na njoj se obnavljao i spomen na ustanovu sakramenta Euharistije. Tijekom 6. i 7. stoljeća u Gelazijevom sakramentaru za ovu Misu nalazimo i misni obrazac.

S obzirom na promjene unutar reda mise tijekom povijesti, mijenjao se i tijek slavlja ove Mise, no tijekom cijele povijesti sadržaj Mise i dana, ostaje uvijek isti: spomen na Gospodnju večeru s apostolima, ustanova sakramenata euharistije i svetoga reda te prisjećanje na Gospodinovu zapovijed ljubavi. A kako bi ušli dublje u smisao slavlja obreda Velikoga četvrtka, pomaže nam i navještaj Božje riječi.
 

Nakon liturgijske reforme koja slijedi nakon Drugog vatikanskog sabora, slavlje Mise večere Gospodnje sastoji se od pet dijelova: uvodnog obreda i službe riječi, obreda pranja nogu, euharistijske službe i prijenosa Svetotajstva.
 

U uvodnom obredu govori se ili se pjeva Slava, a dok se pjeva ili govori pjesan zvone zvona, a zatim šute do Vazmenog bdjenja. Zatim slijedi služba riječi koja svojim sadržajem uokviruje sadržaj cjelokupnog dana: Izl 12, 1-8.11-14 (naredbe o pashalnoj večeri); Ps 116, 12-13.15.16b-18 („Što da uzvratim Gospodinu za sve što nam je učinio?“; 1Kor 11, 23-26 („Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.“); Iv 13, 1-15 („Do kraja ih je ljubio.“).
 

Obred pranja nogu ili Mandatum (po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem – Mandatum novum do vobis“) pripada među najstarije obrede budući da su apostoli i njihovi nasljednici nastojali izvršavati sve ono što im je Gospodin rekao tijekom posljednje večere. Tim činom očituje se biskupova i prezbiterova ljubav, poniznost i spremnost služenja, po Isusovom primjeru, u zajednicama vjernika koji su im povjereni (simboliku toga još više podcrtava i pjesan koja se pjeva za vrijeme obreda pranja nogu „Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje“). Obred pranja nogu u liturgiji najprije pronalazimo u 7. stoljeću u Španjolskoj, a onda i u Rimu, gdje se i zadržao sve do današnjih dana. Iako je do nedavno liturgijska praksa bila da se noge peru dvanestorici muškaraca, Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 2016. godine, obred je izmijenjen te u tom obredu sada može sudjelovati i više od dvanaest muškaraca ili žena.
 

Nakon obreda pranja nogu slijedi euharistijska služba te odmah na početku ovog dijela, Rimski misal daje mogućnost da vjernici u prikaznoj povorci donesu i darove za siromahe čime se opet na konkretan način očituje izvršenje Kristove zapovijedi ljubavi.
 

Slavlje Velikoga četvrtka završava prijenosom Svetotajstva do „,mjesta pohrane, pripravljenog u nekoj kapeli dolično urešenoj“. Za to vrijeme pjeva se pjesan „Usta moja“. Mjesto pohrane Svetotajstva, tijekom srednjeg vijeka, dobit će i simboliku Kristova groba, što će se i zadržati sve do naših dana. Nakon pohrane, svećenik i ministranti se još neko vrijeme klanjaju u tišini te se ogoli oltar (slika Krista kojega, prije raspeća, svlače) i iznesu se, ako je moguće, križevi iz crkve.

Poslušajući i Isusovu zapovijed o budnosti i molitvi, nakon slavlje obreda može se još ostati u molitvi pred Presvetim. Upravo tu i nalazimo korijen za pobožnost nazvanu „Getsemaska ura“. Kako će se ta pobožnost oblikovati, ostaje na svakoj župnoj, redovničkoj ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici, no važno je da održava važnost budnosti i neprekidne molitve kako ne bi pali u napast...

OVDJE možete preuzeti tekstove za molitveno slavlje Velikoga četvrtka u obitelji u zapriječenosti sudjelovanja na slavlju euharistije. Predložak slavlja pripravio je Hrvatski institut za liturgijski pastoral.