Zagrebačka nadbiskupija

Uvodeći u ovaj dan, Rimski misal odmah na početku napominje kako „na veliku subotu Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući Njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve. Oltar je gô. Tek poslije svečanog bdijenja ili noćnog iščekivanja uskrsnuća vrijeme je vazmenoj radosti koja u svom obilju traje pedeset dana“.
 

Kao i Veliki četvrtak, tako i Velika subota ima dva svoja dijela: prijepodnevni i onaj večernji. Dok se u našim krajevima zadržao običaj pohoda grobu Gospodnjem, u tradiciji rimskoga obreda subota prije podne bila je obilježena krsnim karakterom.

Pohod grobu Gospodnjem, kao i većina obreda u Velikom tjednu, vjerojatno je običaj koji je preuzet iz Jeruzalema, iz 4. stoljeća. Naime, car Konstantin, a po želji svoje majke svete Jelene (Križarice) naredio je izgradnju monumentalne građevine koja će biti dostojna mjesta koje se najviše časti na svijetu i to zato jer čuva grob Gospodnji. Bazilika je posvećena 326. godine i poznata je pod nazivom Anastasis (Uskrsnuće).

Pobožnosti koje su se pak kasnije oblikovale i razvijale na zapadu svoj okvir dobivaju unutar monaških zajednica te tijekom srednjega vijeka kada se u crkvama i posebno ukrašava mjesto groba Gospodnjega sa izloženim Svetotajstvom, ali prekriveno koprenom.

Uz grob Gospodnji danas se veže i novčani dar koji vjernici mogu ostaviti za kršćane u Svetoj Zemlji. Time im se iskazuje solidarnost, ali i iskazuje briga za braću i sestre koji su tamo malobrojni i žive u težim životnim uvjetima. No, svakako, prilika je i to da se uvijek prisjetimo i da temelje svih obreda Velikoga tjedna koje baštinimo danas, nalazimo u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a svjedočanstvo o tome prenijela nam je (ne)poznata hodočasnica Egerija.
 

Korizma, koliko god bila vrijeme koje je obilježena razmišljanjem o Gospodinovoj muci i smrti te pokorom, vrijeme je to koje ima i snažan krsni karakter te su se tijekom korizmenog vremena katekumeni na poseban način, kroz razne obrede, pripremali za primanje sakramenta krštenja u noći Velike subote. Tako je i u tradiciji rimske liturgije Velika subota, kako nam svjedoči Gelazijev sakramentar (br. 419-423), bila rezervirana za katekumene.

Naime, obred Velike subote prije podne imao je pet dijelova: molitvu egzorcizma (od grč. zaklinjati, otklinjati) s polaganjem ruku, Effeta, mazanje uljem (predkrsnim), odricanje od Sotone, ispovijest vjere (molitva Vjerovanja s polaganjem ruku svećenika), i zaključak: „Vratite se svojim kućama čekajući čas kada će na vas sići krštenje djelovanjem Božje milosti“.
 

„Po starodnevnoj predaji ovo je noć bdijenja Gospodinu (usp. Izl 12, 42), kad vjernici, prema evanđeoskoj opomeni (Lk 12, 35), drže u rukama zapaljene svjetiljke poput ljudi koji čekaju kad će se vratiti Gospodin da, kada dođe, njih zateče budne i posadi za svoj stol“ (Rimski misal, 201).



„Bdijenje ove noći tako je raspoređeno da poslije kratke službe svjetla (prvi dio bdijenja) sveta Crkva razmatra divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju (drugi dio ili Služba riječi) dok pred osvit uskrsnog jutra s novim članovima, preporođenima u krštenju (treći dio), ne bude pozvana k stolu što ga je Gospodin smrću i uskrsnućem pripravio svome narodu (četvrti dio)“.

Čitava ova struktura obreda Velike subote svoje temelje nalazi u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a razvoj u rimskoj liturgiji pratimo od 6. stoljeća.
 

Prvi je dio vazmenoga bdijenja. U crkvi su ugašena sva svjetla i svijeće, a narod se svećenikom skupi oko ognja kojeg će svećenik blagosloviti da se „po vazmenom slavlju ražari u nama živa želja za tobom (Gospodinom, op. a.), da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave“.

U 10. i 12. stoljeću pronalazimo i običaj da se uskrsna svijeća još dodatno ukrašava kako bi se simbolima istaknulo dostojanstvo i značenje uskrsne svijeće. Tako svećenik u svijeću urezuje križ, slova Alfu i Omegu (Krist kao Početak i Svršetak), te između krakova križa pišu se četiri brojke tekuće godine. Dok to urezuje, svećenik govori: „Krist jučer i danas; Početak i Svršetak; Alfa i Omega; Njegova su vremena i vjekovi; Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen“. Završivši s uređivanjem križa, svećenik još može u svijeću zabosti pet zrna tamjana kao znak pet Kristovih rana. To čini riječima: „Po svojim svetim ranama slavnim čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.“

Slijedi ophod prema crkvi te se u ophodu tri puta pjeva: „Svjetlo Kristovo“ s otpjevom „Bogu hvala“.
 

Dolaskom do svetišta pale se sva svjetla u crkvi i slijedi Hvalospjev uskrsnoj svijeći. Porijeklo Hvalospjeva teško je utvrditi. Autorstvo su neki pripisali sv. Augustinu, no po stilu kojim je pisan mogao bi se pripisati i sv. Ambroziju. No, tko god bio autor, korijene ovog Hvalospjeva koji pjeva o Kristovoj pobjedi nad tamom i smrti (grijehom), nalazimo u rimskoj liturgiji već u 5. stoljeću. Također, zgodno je i ovdje napomenuti kako se ovaj Hvalospjev pisao i na jednom rotulu koji je bio oslikan. Kako bi đakon na ambonu pjevao Hvalospjev i odmatao rotul, narod je s druge strane mogao gledati oslikane prizore onoga o čemu đakon pjeva.
 

„U ovom bdijenju, koje je majka svih bdijenja, predlaže se devet čitanja i to sedam iz Staroga zavjeta, a dva iz Novog (Poslanica i Evanđelje). Nakon svakog čitanja slijedi otpjevni psalam i molitva. Ovdje donosimo teme čitanja:

1. čitanje: Stvaranje: Post 1,1 – 2,2:
2. čitanje: Abrahamova žrtva: Post 22, 1 – 18
3. čitanje: O prijelazu preko Crvenog mora: Izl 14, 15 – 15, 1
4. čitanje: O novom Jeruzalemu: Iz 54, 5 – 14
5. čitanje: Bog svima daruje spasenje: Iz 55, 1 – l l
6. čitanje: Vrelo mudrosti: Bar 3, 9 – 15. 32 – 4, 4
7. čitanje: Novo srce i nov duh: Ez 36, 16 – 17a.18 – 28
 
„Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta, njegova responzorija i molitve, upale se svijeće na oltaru, a svećenik povede pjesan Slava i svi je prisutni prihvate uz zvonjavu zvona prema mjesnom običaju“. Slijedi zborna molitva, Poslanica i navještaj Evanđelja. Homilijom završava drugi dio obreda Velike subote i započinje krsna služba.
 

Kako smo i ranije vidjeli, krsna služba drevni je služba u bdijenju Velike subote. Nakon postaje kod ambona, obred se nastavlja kod krsnog studenca. Vrhunac je to čitavog katekumenskog hoda koji se sada kruni primanjem sakramenata kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija).

Ovaj dio obreda u sebi krije nekoliko sastavnica: blagoslov vode (litanije i blagoslovna molitva), odricanje đavla, ispovijest vjere (te dvije sastavnice čine obnovu krsnih obećanja), čin krštenja, dijeljenje potvrde (nju redovito dijeli biskup ili u ovom slučaju može i ovlašteni svećenik), škropljenje naroda blagoslovljenom vodom (prisjećanje na krštenje), vraćanje novokrštenika „na njihova mjesta među vjernike“.

Krsna služba završava sveopćom molitvom u kojoj mogu po prvi puta sudjelovati i novokrštenici, a isto tako „red je da novokrštenici prinesu kruh i vino“ čime započinje i četvrti dio obreda Velike subote, euharistijska služba u kojoj „u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presvetu noć uskrsnuća po tijelu našega Gospodina Isusa Krista, i častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke istoga Boga i Gospodina našega Isusa Krista“.

OVDJE možete preuzeti tekstove za molitveno slavlje Velikoga petka u obitelji u zapriječenosti sudjelovanja u Službi Muke Gospodnje. Predložak slavlja pripravio je Hrvatski institut za liturgijski pastoral.