Što se događa u misi? - Uvodni obredi (I)
II. Uvodni obredi
Uvodni obredi su kratki, pa će tako i ovo poglavlje biti kratko. Govorit ću o ulaznoj pjesmi, znaku križa, pozdravu, priznanju grijeha, Slavi i zbornoj molitvi.
Ulazna pjesma
Zajednica sazvana od Bog ustaje i počinje pjevati. Ljepota pjevanja nije bez značenja kako bi se razumjelo što se događa. Otkriva ljepotu jedinstva vjere mnogih kršćana rasutih po svijetu. Pjesma izražava jedinstvo vjere zajednice u njezinim raznim sastavnicama. Mnogi glasovi zajedno čine prekrasan zvuk, poli-foniju, sin-foniju. Zamislite kakva bi to kakofonija bila kad bi svi prisutni ljudi, svaki sa svojim glasom, iznenada krenuli u komunikaciju s Bogom. Svaki glas, sa svojim specifičnostima, osobinama i načinima izražavanja, bio bi zahvaćen kaosom koji bi se stvorio u različitostima drugih. Ali u pjesmi sve različite osobine glasova i izražavanja ujedinjuju se u jednom zvuku i jednom divnom glasu. To je glas Crkve! To je zvučnost, utjelovljenje jedinstva vjere, molitva, pjesma hvale jedne Crkve spremne za slavlje euharistije.
Pjevanje je otajstvo. Nešto je skriveno u pjesmi ove određene zajednica. Ova pjesma odjekuje hvalbenom pjesmom koja se pjeva u vječnosti na nebesima gdje stotine tisuća zajedno pjevaju s nebrojenim anđelima. Knjiga Otkrivenja pokazuje nam u viziji ono što se skriva u našoj pjesmi malene zajednice. U viziji nebeske zajednice „gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova!“ (Otk 14,1). Svi oni pjevaju „pjesmu novu“ (Otk 14,3). I čovječanstvo pjeva istu pjesmu ljubavi koja je od vijeka prisutna u odnosu između Oca, Sina i Duha. Ono što je novo je to što drugi sudjeluju u tim trojstvenim ritmima.
To nije nešto što bi ljudi mogli pripisati sebi; to nije pjevanje koje dolazi od svijeta. „Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje“ (Otk 14,3). Uspoređene s ovim veličanstvenim vizijama apostola Ivana čini se, na prvi pogled, kako su naše zemaljske euharistijske zajednice, jako skromne. Ali apostolska viđenja darovana su nam upravo kako bismo mogli prodrijeti u dublju stvarnost skrivenu u našim zajednicama.
Dok se pjeva, procesija s različitim liturgijskim službenicima kreće se kroz crkvu do prezbiterija. Najvažnije mjesto u ovoj procesiji pripada biskupu ili prezbiteru koji čini vidljivim i konkretnim ono što naše tjelesne oči ne mogu vidjeti; to jest samog Krista kao glave naše zajednice i jedinog koji nas predvodi u molitvi. Ta procesija očituje i zapravo čini stvarnim ono što se događa. Krist dolazi usred svog naroda. Naravno da ljudi ustaju. Naravno da u jedan glas pjevaju pjesmu radosti!
U procesiji svećenika prate i drugi služitelji odjeveni u različita i posebna ruha, kako bi se ukazalo na različitost njihovih uloga. Neki nose kadionicu, drugi nose tamjan. Ali liturgija je uvijek nešto više od samog zbroja njezinih dijelova. Kad uđu kadionica i tamjan, s njima u svetište ulaze nebeski zborovi anđela, koji će nam pomoći u klanjanju. Oni će moliti za nas i s nama. Oni će nas zaštititi jer nas vole. U ovoj procesiji đakon nosi knjigu Evanđelja (Evanđelistar), kako bi pokazao da Krist dolazi zajedno sa svojom Riječi. U onome što će se dogoditi, govorit će snažne i mudre riječi, riječi koje preobražavaju i koje će promijeniti naš život da bismo ga učinili sličnim njegovom. Evanđelje će biti postavljeno uspravno na oltar na istom mjestu gdje će se kasnije postaviti sveti darovi kruha i vina. Tako vidimo od početka, nerazdvojivost hrane Riječi i hrane tijela i krvi Gospodnje. Vidimo da cijelo Pismo kulminira žrtvom postavljenom na oltar.
Dok zajednica još uvijek pjeva, svećenik hoda oko oltara s tamjanom, u znak poštovanja prema svetom oltaru, oko kojeg je koncentrirano sve što će se dogoditi. Ponovno nam knjiga Otkrivenja pomaže da zavirimo u nebesku stvarnost: „I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje“ (Otk 8, 3-4).
Pogled na tamjan i otajstvenu atmosferu koju stvara, njegov slatki i neobičan miris, kao i radosna pjesma koja se i dalje nastavlja - sve nam to pomaže da shvatimo važnost mjesta na kojem se sada nalazimo i važnost događaja koji će se dogoditi. Oltar nije ništa drugo nego prijestolje Boga i Jaganjca.
Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!« I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.«
Ljudska sposobnost pjevanja zaista je divna. Psi, konji, krave - nijedna od tih životinja ne pjeva. Oni sasvim sigurno proizvode vlastite zvukove, ali nikada ne postižu ono što se postiže ljudskom pjesmom. Ljudska pjesma slika je otajstva Utjelovljenja. Zrak u tijelu, u grlu, potiskujući razumljiv glas prema van u lijepom izrazu slika je Duha u tijelu božanstva pridruženog čovječanstvu. Veličanstven je i dobro izražava naše osjećaje. Ljepota zajedništva, ljepota naših osjećaja, dolazi od Krista koji je svoje božanstvo pridružio našem tijelu tako da svoje tijelo vodi u pjesmi zahvalnosti svome Ocu. S pravom je sveti Augustin uzviknuo: „Tko pjeva, dvostruko moli“.