Zagrebačka nadbiskupija

Od 5. do 12. rujna 2021. u Budimpešti se održava 52. Međunarodni euharistijski kongres. Katolička crkva kongresom želi promicati i produbljivati razumijevanje i čašćenje sakramenta euharistije u mjesnoj i sveopćoj Crkvi. Kongres je bio planiran za 2020. godinu, ali je odgođen za godinu dana zbog pandemije koronavirusa. Središnji događaj Kongresa bit će misa na Trgu heroja u Budimpešti 12. rujna koju će predvoditi papa Franjo.

Tijekom ovog tjedna, za vrijeme trajanja Kongresa, a uz dozvolu uredništva Živog vrela, donosimo članke o euharistijskim kongresima dvojice autora: mons. Piera Marinija, predsjednika Papinskog odbora za međunarodne euharistijske kongrese, i mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog.

Preuzeto s web stranice www.iec2020.hu

Mons. Piero Marini

Da bismo mogli razumjeti smisao slavlja euharistijskih kongresa u Crkvi u suvremenome društvu, potrebno je proniknuti u njihove početke i sagledati, barem ukratko, njihov povijesni hod. S tih polazišta pratit ćemo poslijekoncilsku obnovu djelâ koja se vežu uz euharistijske kongrese kao i njihovu prilagodbu novim crkvenim i društvenim prilikama.

Od polovice 19. stoljeća u Europi se, a osobito u Francuskoj, zamjećuje snažan procvat nastojanjâ u promicanju štovanja Presvete euharistije. Obnova euharistijske pobožnosti, dijelom kao reakcija na jansenističku strogost i na napade militantnoga ateizma, ostvarivala se na razne načine, ali je naglasak najčešće stavljan na čin klanjanja i zadovoljštine naspram stvarne prisutnosti Isusa Krista u euharistiji, »Boga skrivenoga pod velom hostije«, a što je bilo pogrđivano od bezbožnih i zanemarivano od strane javnih vlasti.

U tome društveno-religijskom okruženju oko godine 1875. nastaje Djelo međunarodnih euharistijskih kongresa. Ono sažimlje plodove euharistijskoga apostolata sv. Pierre-Juliena Eymarda, »apostola euharistije« (1811.-1868.) te drugih uglednih promicatelja kao što su bl. Antoine Chevrier (1826.-1879.), Léon Dupont (1797.-1876.) i biskup Gaston Adrian de Ségur (1820.-1880.). Sve te ideje ostvarivane su intuitivnošću i ustrajnom zauzetošću Émilie-Marie Tamisier (1834.-1910.).

Njezin projekt »euharistijskih hodočašća zadovoljštine« u svetišta koja su čuvala spomen na neko od ‘euharistijskih čuda’ postupno je prerastao u »kongrese Euharistijskih djela«, a koji su uskoro dobili naziv »euharistijski kongresi«. U njihovu odvijanju, klanjanju pred Presvetim sakramentom pridruživale bi se svečane manifestacije s ciljem da se u širim slojevima društva istakne istina o Kristovoj euharistijskoj prisutnosti te da se katolicima posvijesti spoznaja o njihovoj brojnosti i snazi.

Dana 25. travnja 1881. organizacijski odbor, na čelu kojega je bio veliki industrijalac iz Lillea Philibert Vrau, okružnim pismom poziva katolike iz cijeloga svijeta na euharistijski kongres koji se trebao održati u Lilleu krajem lipnja iste godine. Premda je ideja imala skromne početke, prvotni je zanos pružio okvir za buduće euharistijske kongrese i dao poticaj za njihovo periodično održavanje.

Dobivanjem odobrenja pape Leona XIII. i stavljanjem u službu Svete Stolice, euharistijski kongresi bivaju prepoznati kao javne manifestacije kojih je svrha buditi u katolicima vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, poticati njihov zanos u euharistijskoj pobožnosti izvan mise te promicati Kristovo kraljevanje u društvu kao način odupiranja idejama tadašnje moderne koja je u religiji gledala velikoga neprijatelja protiv kojega se, govorilo se, treba boriti sa svom odlučnošću.

___________________________________
Marini, P. (2014) Slaviti danas euharistijski kongres: U hodu prema »euharistijskoj formi« življenja. Živo vrelo 11, str. 2-3.