Zagrebačka nadbiskupija

Početak rujna neka je vrsta "nove godine". Okrijepljeni ljetnim suncem i možda onom mrvicom dokolice koju su si mogli priuštiti, ljudi se vraćaju svakodnevnim poslovima, učenici i studenti u školske i fakultetske klupe… I Crkva ne samo da Rođenjem Blažene Djevice Marije, Malom Gospom, na neki način još jednom u godini slavi novi početak, novi navještaj spasenja, nego u rujnu započinje svoju novu pastoralnu godinu. Sljedeća je pak pastoralna godina na poseban način određena Godinom obitelji Amoris laetitia (od 19. ožujka 2021. do 26. lipnja 2022. godine) koju je proglasio papa Franjo, ne prije svega zato da bi se Crkvu podsjetilo na petu obljetnicu pobudnice, nego s ciljem da se braku i obitelji posveti nova pozornost. Obol tomu dao je i kanonist dr. Josip Šalković napisavši "Priručnik za provedbu kanonskopravne priprave za ženidbu". Sugovornik dobro poznaje građu o kojoj piše, ne samo na teoretskoj razini, nego se kao sudski vikar svakodnevno susreće sa sudbinama i iskustvima ljudi koji su iz ovoga ili onoga razloga pokrenuli crkvenopravni postupak kako bi Crkva njihov brak proglasila ništavim. Dr. Šalković rado je pristao na intervju za Glas Koncila, koji u cjelosti prenosimo.

Foto: Bernard Čović, Glas Koncila

Započeli ste knjigu uzrečicom: "Život je dar, daruj ga drugomu." U knjizi nastupate kao crkveni pravnik, dajući smjernice i savjete o "daru", i to daru samoga sebe koji su supružnici pozvani dati jedno drugomu u braku. No neki će, u vremenu u kojem se općenito nema povjerenja u institucije, odmah reći: "Što će nam za to pravo, što će nam u konačnici ‘papir’, što će nam institucija braka?" U kakvoj su vezi pravo i dar, ljubav i institucija?

U svjetlu biblijskoga izvještaja o stvaranju čovjek je biće odnosa koje se u potpunosti ostvaruje samo u susretu i dijalogu s drugim, s Bogom, sa svijetom (zemljom), s drugim čovjekom. Odnos koji nastaje između muškarca i žene omogućuje mu da iziđe iz situacije osamljenosti, pronalazeći pomoć i uspostavljajući jedinstvo s drugim koje se temelji na međusobnoj pripadnosti, privrženosti, jednakosti, komplementarnosti. Međusobno darivanje i primanje drugoga odgovara naravnomu instinktu ljudskoga bića. Sam je Bog začetnik ženidbe, utemeljio ju je i providio vlastitim zakonima. Po naravi i ciljevima ženidba je nešto sveto, a Krist Gospodin uzdigao ju je na dostojanstvo sakramenta.

Brak je opskrbljen različitim dobrima i ciljevima: dobrom supruga, dobrom potomstva, dobrom vjernosti, nerazrješivosti… U braku i obitelji uspostavljaju se različiti odnosi, postoje mnogi snažni interesi i pozitivne emocije koje usmjeravaju njezine članove na velika ulaganja i odricanja, uzajamnu pomoć, podršku, požrtvovnost i razumijevanje. Ali u braku i obitelji zbog ljudske slabosti i nesavršenosti stvaraju se i negativne emocije i sukobi, neodgovorna i sebična ponašanja, stoga treba pravno urediti odnose u braku i obitelji. Ustanova ženidbe, uspostava braka pomaže pojedincu, društvu i Crkvi da muškarac i žena sebe međusobno sigurnije i zaštićenije predaju i prime. U tom svjetlu može se promatrati veza između života, dara, milosti i prava te između ljubavi i ustanove ženidbe.

Još jedno načelno pitanje. Ne živi li društvo danas u svojevrsnoj shizofreniji: s jedne su strane svi pomalo svjesni, ili to barem intuitivno shvaćaju, da bez obitelji ne ide; s druge strane ne postoji baš ni jedna organizacija, osim Crkve, koja bi se borila za temelj obitelji, za brak, za ženidbeni vez. Ne postoji, primjerice, građanska priprava za brak, a za gotovo ama baš sve postoji obveza priprave, barem kroz neki tečaj. Je li Crkva na tom polju "posljednji Mohikanac"?

Zbog važnosti što ženidba, brak i obitelj imaju za dobro društva i Crkve kanonsko pravo posvećuje posebnu brigu pripravi za sklapanje ženidbe. Prema nekim pokazateljima u crkvenoj stvarnosti raste zanimanje za unaprjeđenje priprave, o čemu govore i recentni crkveni dokumenti, kao npr. pobudnica Amoris laetitia. Od unaprjeđenja i provođenja priprave Crkva ne može odustati jer bi time odustala od navještaja "velikoga otajstva" o kojem govori sv. Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 5, 2a. 21-33). Očekivati je da će Hrvatska biskupska konferencija donijeti nove smjernice za unaprjeđenje priprave, koje će još više i bolje odgovoriti na današnje, stvarne izazove pred kojima se nalaze zaručnici.

Foto: Cathopic
 

Prava je šteta što Crkva i država, svaka u svom poretku, neovisne i samostalno, u pitanju priprave za brak ne surađuju na višoj razini, a sve u svrhu cjelovitoga duhovnoga i materijalnoga razvoja čovjeka i promicanja općega dobra. Za građansko sklapanje braka u Hrvatskoj ne nalazimo neki model priprave niti je primjerice Obiteljskim zakonom propisan neki oblik (ne)obvezatnoga predbračnoga savjetovanja. U slučaju kanonske ženidbe s građanskim učincima, dakle vjerskoga sklapanja braka s građanskim učincima, treba reći da te ženidbe zaručnici ipak sklapaju prema metodama i modelima priprave Katoličke Crkve ili neke druge vjerske zajednice, što je izazov njima da priprava bude ozbiljna i temeljita, odnosno da zaručnici u hrvatskim okolnostima budu što otporniji na izloženost mnogim rizicima i pojavama kao npr. na povećan broj rastava, trend smanjenja broja sklopljenih brakova, rađanje djece izvan braka, jednoroditeljske obitelji, neformalne životne zajednice, životna partnerstva osoba istoga spola, uvođenje "istospolnoga braka" i dr.

Vi u knjizi spominjete "prevenciju" ništavosti ženidbe. Možete li navesti glavne razloge zbog kojih ljudi dolaze na crkveni sud radi utvrđivanja ništavosti, ili općenito zbog kojih brakovi dolaze u krize, a da su vezani uz sam početak, dakle uz lošu pripravu ili nedostatnu ozbiljnost pristupa u početku?

Na temelju sudske prakse lako se može zaključiti da su u nekim slučajevima tijekom priprave zaručnici i pastiri zakazali. Odnosno, da su zaručnici bližoj i neposrednoj pripravi pristupili olako, površno, nezainteresirano, neodgovorno, smatrajući da im crkvena priprava "komplicira organizaciju vjenčanja" ili da je ona "nešto što se samo mora obaviti". S druge strane ima primjera u kojima pastiri u predženidbenim provjerama nisu pristupili brižno utvrđivanju da se ništa ne protivi valjanu i dopuštenu sklapanju ženidbe.

Uz lošu ili nedostatnu pripravu obično se u parnicama kao razlog ništavosti ženidbe pojavljuje nesposobnost za davanje privole, npr. zbog teškoga manjka prosuđivanja o bitnim pravima i dužnostima koje treba uzajamno predavati i primati ili zbog razloga psihičke naravi onih koji ne mogu preuzeti bitne ženidbe obveze, ili neki od nedostataka u privoli kao što su, primjerice, krivo znanje o jednosti, doživotnosti i sakramentalnosti, isključenje dobra vjernosti, dobra potomstva, dobra supruga, sakramentalnosti, nerazrješivosti iz privole i dr. To znači da u pojedinim situacijama nije bilo dovoljno susreta, razgovora sa župnikom ili pak da tečajevi i druge skupne inicijative nisu ojačale put vjere zaručnika, nisu otkrivene stvarne namjere, stajališta, motivi te sposobnost zaručnika za ženidbu.

Drugo pitanje vezano uz "prevenciju". Kako mladim ljudima dovesti u svijest da su ozbiljna priprava i ozbiljno razlučivanje važni? Naime, neki možda ne doživljavaju brak kao cjeloživotni projekt, drugi misle: "Nekako ćemo", ili pak da se bračni brodolomi događaju drugima…

Ozbiljna priprava i razlučivanje prije vjenčanja moralna je obveza zaručnika i pastira. Kod "prava na sklapanje ženidbe" nije riječ o subjektivnom zahtjevu koji bi pastiri trebali ispunjavati jednostavnim formalnim priznavanjem, neovisno o stvarnom sadržaju sjedinjenja. Pravo na sklapanje ženidbe pretpostavlja da određena osoba može i stvarno namjerava sklopiti ženidbu, dakle u istini njezine biti, onako kako to Crkva naučava. Nažalost ne pristupaju svi mladi ozbiljno i odgovorno pripravi niti gledaju na brak kao na "zajednicu svega života", zajednicu doživotnoga odnosa i odgovornosti za drugoga.

 

Kako bi se u mladih probudila svijest da su ozbiljna priprava i razlučivanje važni, smatram da je potrebno novo planiranje pastorala mladih, promjena mentaliteta i ustroja te pokretanje nekih procesa u svrhu promjene. Stoga valja prijeći na navještaj obiteljima da su upravo one glavni nositelji priprave; učiniti zaokret u načinu kojim Crkva ispunja svoje poslanje, a taj se pristup ne smije zaustaviti na teorijskom navještaju, odvojenom od stvarnih osobnih problema; isticati vrjednote zaručnicima, a ne samo predočavati pravila; osvjetljavati uloge župa "kao obiteljî obiteljî" u kojima zaručnici, mladi bračni parovi, mogu naći korisne sadržaje; organizirati opsežniju interdisciplinarnu izobrazbu kandidata za sveti red kako bi mogli odgovoriti na pastoralne izazove i dr.
 

​Foto: Cathopic

U svakom slučaju, od dvaju zasjedanja Biskupske sinode o obitelji i apostolske pobudnice Amoris laetitia ozbiljna priprava za brak nameće se kao imperativ, neki štoviše dozivaju katekumenat kao njezin uzor. Možete li je kratko opisati? I drugo, slažete li se da ozbiljna priprava za brak zahtijeva promjenu mentaliteta? Lako ju je propisati, no onda dolaze brojni "ali"…

Bliža priprava za ženidbu obično započinje tečajem priprave. No u svijetu i u nas postoji snažna tendencija da se tečaj ili drugi model priprave odgodi sve do neposredne priprave, čime se ne uspijeva postići puni smisao i cilj priprave. Osim toga, tečajevi nisu u svim situacijama ispunjeni potrebnim sadržajima, traju kratko i zaručnici u njima ne sudjeluju aktivno.

Stoga se potiče organiziranje priprave tako da se zaručnicima omogući duže razdoblje za djelatno sudjelovanje kroz katehezu, razgovor, vježbu, rad u skupinama, kroz molitvu, uz svjedočanstvo ili pratnju bračnoga para ili zauzetoga vjernika, uz molitvu i potporu čitave župne zajednice. Dakle, "nešto slično kao kod katekumenata" kad se kroz dulje razdoblje pripravnici obogaćuju pastirskim odgojem i "nastoje živjeti vjeru" te se time privodi zrelosti ono duševno raspoloženje što je očitovano željom za krštenjem, odnosno ženidbom. Takav model omogućuje i interdisciplinarnost, sudjelovanje stručnjaka različitih profila (filozofa, teologa, liječnika, sociologa, ekonomista, pravnika, socijalnoga radnika i dr.). Za one koji su bliski Crkvi, koji žive vjeru, omogućuje se da još više uđu u otajstvo sakramenta ženidbe, a onima koji su udaljeni od Crkve prigoda je da čuju ne samo o ljepoti i važnosti sakramenta ženidbe, nego i da spoznaju Božji poziv koji imaju, poziv koji im je upućen već na njihovu krštenju. Riječ je o modelu koji zaručnicima omogućuje da polaze "duhovni put" gdje, povezani već po vjeri, prelaze iz staroga u novoga čovjeka savršena u Kristu i spremni su reći "da" te nadvladati sve složene i neredovite situacije. Taj prijelaz, promjena mišljenja i vladanja u zaručnika, ne samo da posvećuje Crkvu, nego i društvenoj zajednici daje budućega odgovornoga muža, ženu, roditelja, skrbnika, posvojitelja…

Lako je složiti se da ozbiljna priprava zahtijeva promjenu mentaliteta, i to širih struktura. Riječ je o zadaći koja je velika i vrlo složena. Zahtijeva sustavan rad mnogih, i to na duge staze. Doista, možemo imati najbolji pravni okvir, ali ako nema vjerne provedbe različitih vidova priprave – npr. duhovno-antropološki, eklezijalni, sakramentalni, moralno-etički, zdravstveno-medicinski, psihološko-komunikacijski, ekonomsko-sociološki, pastoralni, pravni, liturgijski vid i sl., sve ostaje samo slovo na papiru. Najveća bi pogrješka bila obeshrabriti se i uplašiti pred zahtjevnošću, težinom i ozbiljnošću priprave te je proglasiti nerealnom utopijom. Dakle, s unaprjeđenjem i provođenjem priprave treba ići vjerno, uporno, "korak po korak".

Neočekivana trudnoća: vjenčati se ili radije pričekati? "Vijest o trudnoći" i "odluku za vjenčanje" treba gledati u kontekstu životnih okolnosti zaručnika, prijeđenoga puta zaručništva te odlukâ zaručnika koje su prethodile toj vijesti. Odluka glede sklapanja ženidbe mora biti slobodna izvana i iznutra, bez fizičke ili moralne prisile ili velikoga straha. Stoga "neočekivana trudnoća" ne smije biti isključivi razlog sklapanja ženidbe jer tada nedostaje "nutarnja sloboda za određenje" ili se može isključiti sama ženidba. Zajednička je zadaća zaručnika i župnika da u susretima, razgovorima, izvidima razluče u kakvim se okolnostima donosi odluka za sklapanje ženidbe, je li odluka, privola, slobodna, promišljena, namjerna, potpuna, uzajamna, neopoziva, unutrašnja, izvanjska…

Svećenici su zacijelo dobro upućeni kad je riječ o redovitim slučajevima, tj. kad se mladić i djevojka, oboje katolici, odluče vjenčati. No u društvu koje je sve više sekularizirano i pluralno zacijelo nisu tako rijetki slučajevi koji ne ulaze u tu shemu. U knjizi i o tome govorite, čak ste objavili odgovarajuće formulare…

Zbog sve većega broja migracija stanovništva, fenomena sekularizacije, ranjivosti i krhkosti osobe, složenih društvenih situacija i sl. župnici se, osim s redovitim slučajevima, sve više susreću sa specifičnim situacijama zaručnika kao što su, primjerice, neplanirana trudnoća za vrijeme veze, mješovite ženidbe, ženidbe između katoličke strane i nekrštene strane, prethodne ženidbe proglašene ništavima, ženidbe s vojnicima ili odsutnim ženidbenim drugom zbog motiva rada, studiranja i sl., ukrijepljene ženidbe koje su slavljene samo civilno, osobe s fizičkim, emocionalnim ili intelektualnim teškoćama, osobe sa psihološkim i emocionalnim problemima prošlosti, ženidbe slavljene zbog prisile obitelji ili pod utjecajem nasilja iz razdoblja veze, brak sklopljen u starijoj životnoj dobi, etičke, kulturne i rasne razlike, osobe oboljele od HIV-a, osobe s problemima ovisnosti i dr.

Ti slučajevi traže poseban oprez i djelovanje, stoga sam smatrao korisnim da se u Priručniku donese komentar ključnoga službenoga obrasca za sklapanje ženidbe, a to je "Postupak za ženidbu" koji služi u svrhu provođenja predženidbenih izvida. U dodatku Priručnika doneseni su i neki neslužbeni obrasci (nacrti molba, dopisa, otpisa i sl.) koji bi mogli biti pomoć župnicima kad trebaju tražiti mišljenje, savjet, dopuštenje, oprost od dijecezanskoga biskupa ili na drugi način djelovati u izvidima. Obrasci mogu biti i pomoć zaručnicima kako bi što lakše razumjeli što se to od njih traži u pojedinim situacijama.
 

U kojoj je mjeri Vaš Priručnik općenito vezan uz glavne nakane pobudnice Amoris laetitia?

Objavljivanje Priručnika ostvaruje se u godini posvećenoj razmišljanju i dubljemu proučavanju sadržaja pobudnice Amoris laetitia. Proglašenjem Godine obitelji Amoris laetitia papa Franjo želio je sve crkvene zajednice pozvati na obnovljen i kreativan pastoralni zanos prema obitelji. U tu je svrhu Papinsko vijeće za laike, obitelj i život predložilo razne duhovne, pastoralne i kulturne inicijative. Među dvanaest izazova provedbe pobudnice Amoris laetitia Vijeće stavlja i izazov unaprjeđenja priprave za sklapanje ženidbe, što je u pobudnici istaknuto pod naslovom "Voditi zaručnike na putu priprave za ženidbu". Priručnik upravo govori o pripravi za sklapanje ženidbe pod kanonskopravnim vidom, i to u Crkvi u Hrvatskoj. Priručnik sadržava praktične obavijesti i upute župnicima kako bi što lakše zaručnike na "pravnom putu" priprave vodili do sklapanja ženidbe i sretnoga braka.

Darko Grden, Glas Koncila