Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i veliki kancelar HKS-a
 

Zagreb, Aula Magna, 27. rujna 2021. godine

Veleučeni gospodine rektore Željko Tanjiću,
cijenjena gospodo prorektori i pročelnici studija,
cijenjeni gospodine dekane Dalibore Karloviću,
poštovani uzvanici, cijenjeni gosti,
studenti i studentice,
draga sveučilišna zajednico, braćo i sestre!

1. S posebnim osjećajem pred svima vama mogu izgovoriti rečenicu: Danas na Hrvatskome katoličkom sveučilištu započinje Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Medicina. Svaki je početak vrijedan pozornosti, a posebno se radujemo početcima koji otvaraju nove stranice budućnosti našega Sveučilišta. Njima se nadamo, za njih molimo, u njih ulažemo i radi njih se toliko puta žrtvujemo.

Gledajući ovo naše Sveučilište, nadali smo se da će doći vrijeme kada će nam Gospodin na svoj način, služeći se ljudima, udijeliti mogućnost da – uz druge studije – bude ponuđen i studij medicine. Taj je dan došao, smijem reći, i prije nego li smo se usudili očekivati. Živimo ga kao milost, kao dar i kao obvezu.

U takvim procesima nastajanja izgleda da je posrijedi redovitost, ali se bez dara svi ti procesi teško mogu objasniti. Naime, potrebni su ljudi koji osjete trenutak i poziv; koji očituju spremnost i daruju svoje znanje i sposobnosti te izlože sebe, ne mareći za kasnije prepoznavanje zasluga. Danas mislimo i na njih, na sve koji su – u daljnjoj ili bližoj prošlosti – pridonijeli početku ovoga studija, uz očekivane i neočekivane poticaje, ohrabrenja i nadilaženje zaprjeka.

2. Hrvatsko katoličko sveučilište u svome razvoju ne pokazuje silovitost, nametanje, nego duh sjemena, kvasca, zrake evanđeoskog svjetla. I sada je potrebno čuvati duh poniznosti i evanđeoske malenosti. Kad osjetimo da smo dionici rasta, posebno tada treba paziti da ne podlegnemo kušnji uznositosti i umišljenosti.

Svako se nastojanje za stjecanjem znanja i osposobljavanje za pojedina zanimanja može vidjeti kao postupak osobnoga napredovanja i pronalaženja određenoga posla. No, vjerujem da danas u svim profesijama živi svijest o tome da najveća motiviranost, najbolji plodovi te time i najveća vrijednost dolazi iz svijesti o pozvanosti ljudi, osobito mladih ljudi, da zavole neki studij ili zanimanje.

Jedno od zanimanja koje je od najranijih vremena isticano i kao zvanje jest ono koje se tiče medicinske struke, liječnika, medicinskih sestara i tehničara. Kao takvo, ono je itekako blisko pozivu katoličkoga sveučilišta, kako zbog obilježja univerzalnosti, 'katolištva', tako i zbog brižnosti usmjerene prema čovjeku i stvorenomu svijetu.

Pred nama je primjer naš Spasitelj Isus Krist, liječnik duše i tijela. Fakultet medicine na ovome Sveučilištu ne može zanemariti ključnu usmjerenost koja je kršćanski solidarna, empatična sa svima koji trpe te im pomoći da osjete blizinu čovjeka i ljubav povezanu sa znanjem, kako bi se otkrivao dublji smisao zdravlja i bolesti.

U sadašnjim specifičnim okolnostima, u kojima s jedne strane novim tehnologijama sve detaljnije otkrivamo složenost i veličinu ljudskoga bića, s druge strane osjećamo njegovu krhkost i ograničenost naših spoznaja i mogućnosti. U otvorenosti novim sredstvima važno je ne zaboraviti temeljnu vrlinu liječnika: biti blizu, odnosno, rečeno Kristovim rječnikom i njegovim najizvrsnijim primjerom: učiniti sebe bližnjim ljudima u potrebi.

3. Vjerujem da će i sadašnje neprilike, uzrokovane pandemijom (bolesti Covid-19), ostaviti poneki snažniji trag mudrosti za vremena povjerena studentima koji danas započinju studirati medicinu. Oni su ovdje da bi se oblikovali ne samo kao medicinski stručnjaci nego i kao ljudi, uvijek radosni zbog onoga što su pronašli i da ostanu trajno znatiželjni tražitelji onoga što ih nadilazi. Osjećamo koliko nam je u svim područjima potrebna integracija znanja, prepoznavanje zajedničkih vrjednota i iskrena težnja prema istim ciljevima humanizma, čuvajući etičnost u svjetlu dubljega smisla koji je u kršćanstvu očitovan u otajstvu Božje ljubavi u Isusu Kristu.

Načelo Božjega utjelovljenja i kršćanska objava u svojoj cjelovitosti očitovali su se tijekom povijesti i u području medicine dragocjenima. Pritom se ne misli samo na kršćansko poimanje tjelesnosti, na rasprave i oblikovanje nauka o cjelovitosti tijela, duha i duše, niti samo na svakodnevnu življenu skrb za bolesnike, nego na institucionalni doprinos Crkve u uspostavljanju bolnica i medicinskih učilišta.

I ovaj naš fakultet nastavlja isti tijek, crpeći s istoga izvorišta koje je tijekom povijesti bilo promicano, ali nažalost i prešućivano i osporavano do pokušaja zaustavljanja snage toga djelovanja. Ali je ipak dobro preživjelo ideološke prijepore koji su naštetili i znanosti i konkretnim ljudima i boljitku naroda.

4. Takav primjer ne nedostaje, štoviše: on je snažno vidljiv u našoj domovini Hrvatskoj. Koristim prigodu samo za jednu napomenu. Danas se u Crkvi spominjemo i slavimo sv. Vinka Paulskoga, suosnivača Družbe milosrdnih sestara, sasvim posvećenoga karitativnomu radu. Prošle smo godine proslavili 175. obljetnicu dolaska u Hrvatsku Sestara milosrdnica, sestara sv. Vinka, kako ih običavamo zvati. Dovoljno je spomenuti njihov nezamjenjiv doprinos na području medicine u našem Gradu i Klinički bolnički centar u Zagrebu koji nosi njihovo ime („Sestre milosrdnice“). U njegovoj se povijesti može vidjeti nadahnuće koje ne prestaje vrijediti ni danas. Kako i ne bi, budući da dolazi iz nesebičnosti, iz ljubavi koja je, kako kaže sv. Vinko, oganj koji neprekidno potiče osobu koju je ljubav zapalila. Sv. Vinko je znao što može istinska ljubav, pouzdavao se u nju i njome liječio.

U tome je smislu zanimljiva misao svetoga Augustina koji napominje:„Premda je svima potrebna ljubav, ne treba svima biti dan isti lijek: ista ljubav jedne jača, a druge slabi; jedne nastoji izgraditi, dok se boji da druge ne uvrijedi; nad neke se prigiba, a pred drugima se uspravlja; s nekima je blaga, a s drugima stroga; ali – nikomu nije neprijateljica, ljubav je svima majka“ (De cath. rud. 15, 23). Tim pristupom majčinske ljubavi neka bude građen i ovaj studij i dalje razvijana ova naša sveučilišna obitelj.

5. I na kraju valja reći da se medicina danas, u kontekstu odnosa prema religijskim temama, može naći u opasnosti pokušaja da zamijeni religiju. Svako apsolutiziranje zdravlja, bez suočavanja s istinom o stvorenosti čovjeka i o njegovoj usmjerenosti prema vječnosti, može odvratiti pogled od onoga što koristi znanstvenomu napretku i zdravomu društvu. U tome smislu kršćanstvo svojim antropološkim postavkama i svjedočenjem otajstva Ljubavi po trpljenju i uskrsnuću, po Kristovu milosrđu, ništa ne oduzima odgoju, obrazovanju i znanosti, a svakako može pridonijeti promicanju kulture i civilizacije ljubavi, tako potrebne u suvremenim izazovima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta.

U radosti današnjega početka, u zahvalnosti vama: Rektore, profesori i djelatnici Sveučilišta, u nadi studentskih pogleda prema vremenu pred njima i pred svima nama, zazivam blagoslov, da budete posebni nositelji Božjega ozdravljenja, kako zazivamo njegova Duha Svetoga pjevajući: „Sana quod est saucium“ – „Vidaj rane ranjenim.“

I za to ne treba čekati diplomu. Taj je poziv upućen svima, a osobito vama, studentice i studenti. Vama se radujemo i u vama već sada vidimo lijek mnogim našim ranama. Hrabro s Gospodinom u prvu akademsku godinu!