Zagrebačka nadbiskupija

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
 

u euharistijskome slavlju Dvadeset i osme nedjelje kroz godinu (B)
Na otvorenome prostoru, predviđenom za župnu crkvu
župe bl. Ivana Merza u Zagrebu (Špansko)
10. listopada 2021., u 11 sati

Dragi župniče, velečasni gospodine Marko (Čolak), subraćo u svećeništvu: Josipe (Beljan) i profesore fra Ante, draga župna zajednico, braćo i sestre!

Zaželio sam biti s vama u nedjeljnome euharistijskom slavlju, tako da – osim u molitvama na vaše nakane, osim u zajedničkim nastojanjima – budemo zajedno u onome što nam daje život i što je srce Crkve: u Božjoj riječi, s Kristom koji se raduje i trpi s nama.

Početna pjesma koju ste izabrali i koju smo pjevali: „Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama…“ iznimno je znakovita, jer djeluje nestvarno. Čini se da ovdje nema ni vrata ni dvora. Pa ipak, ovo je dom Crkve, dom srca, kao najljepši dvori u kojima se Bog susreće s ljudima.

U svjetlu žive Božje riječi i u blagovanju Kruha života nalazi se istinska mudrost i najveće bogatstvo. Stanimo pred Gospodina, ispitajmo svoju savjest, primijetimo prostore svojih nesloboda i zarobljenosti te ga pitajmo, poput čovjeka iz današnjega Evanđelja, što trebamo činiti…

Da bismo čuli odgovor, ne budimo tvrda srca, dopustimo Bogu da nas svojim oproštenjem grijeha, za koje se kajemo, oslobodi tereta i ojača da ga slijedimo.
 

 

Liturgijska čitanja:
Mudr 7, 7-11; Ps 90, 12-17;
Heb 4, 12-13; Mk 10, 17-30

 
1. U ušima nam još odjekuje Evanđelje koje započinje podatkom koji na drugim mjestima danas vjerojatno nije ni primijećen. Ali ovdje, na ovoj ledini u Španskom je itekako uočljiv. Naime, u prvoj rečenici se kaže: „Dok je Isus izlazio na put…“; dok je izišao na otvoreno… Isus je otvoren svim susretima, dostupan prolaznicima na životnim raskrižjima.

Na drugim mjestima prolaznici nedjeljom vide vjernike koji ulaze u crkve, a ovdje vide Crkvu koja izlazi, odnosno dolazi s njima u susret.

Vi ste svake nedjelje na ovome raskrižju. I niste neprimijećeni. I što je još važnije – niste sami. S vama je naš Gospodin. I k njemu i k vama dolazi puno misli, pitanja, osjećaja: od negodovanja i ljutnje do oduševljenja i divljenja.

2. Dakle, sigurni smo da postoji netko, tko poput čovjeka iz Evanđelja, netko – makar i bezimen – tko trči, žuri mu se dobiti odgovor, jer mu se žuri živjeti: Što trebam činiti da bih zadobio vječni život? 'Vječni život' ovdje ne znači život bez kraja, nego sam život koji dolazi od Gospodina koji je vječan. Sigurno ima bezimenih, ali postojimo i mi, sa svojim imenima, sa svojim životima koji postavljamo isto pitanje, mada smo došli danas proslaviti dobiveni odgovor – život u Isusu Kristu.

Zanimljivo je da Isus odgovara nabrajajući zapovijedi koje se izravno ne odnose na Boga, nego na ljude. Dakle, ne ističe pitanje o tome što je i kako vjerovao, nego je li i kako je ljubio svoje bližnje.

Učitelju, sve sam to činio, od mladosti, otkako pamtim. (Zadivljujuć je to odgovor, iskren i vrijedan poštovanja.) Ali, to nije ispunilo moj život, moju čežnju. Kao da ponavlja blaženstvo o nezadovoljnima koji postaju tražitelji istinskoga blaga.

Tada susreće Isusov pogled u kojemu je prepoznao njegovu naklonost, Božju ljubav, dubinu do koje se ne može ispunjavanjem propisa; susreće oči i pogled koji ne ostavlja ravnodušnim. I baš tada, kada je izgledalo da započinje ulazak u puninu, nasljedovanje Isusa, događa se neočekivano; čuju se Isusove riječi: Jedno ti nedostaje… Idi, prodaj, daruj…

Bit ćeš sretan, ako usrećiš druge; učini sretnima druge, ako želiš biti sretan. A zatim dođi i slijedi me. Vage istinske sreće mjere najveću dragocjenost života, a to je darivanje i primanje ljubavi. Učitelj pritom nema za cilj promicati siromaštvo u tome bezimenom bogatašu, nego ispuniti njegov život imenima, licima, osobama.

3. Nekako u susretima s Isusom prevladavaju završetci na koje smo naviknuti: da ljudi k njemu dolaze tužni, povrijeđeni, bolesni, razočarani, a da odlaze radosni, ohrabreni, izliječeni, oduševljeni… Danas smo slušali Evanđelje za koje nam se čini da u konačnici ne nosi radost.

Evanđelje kaže: On se smrkne i ode žalostan. Poznato nam je da nebrojeno puta bijeda i siromaštvo ražalošćuju i unose u život ružnoću, ali ne zaboravimo da postoji tuga bogataša. I ne mora se raditi o silnome bogatstvu. Ta se tuga lako ugnijezdi i u male navezanosti.

Ona se sastoji u strahu koji vodi u izbor oslanjanja na zemaljska dobra, umjesto na pouzdanje u Boga. Ta je tuga u zatvorenosti za ljubav, u život koji više ne uspijeva izaći iz sebe i davati se drugima.

Tuga zarobljenih u materijalna dobra leži u ispunjenoj jednoj želji koja više ne dopušta radost čežnje i nadanja ispunjenju najdublje želje.

Tko posjeduje takvo imanje, zgodno je rečeno, ima sve – i ništa više. Čovjek navezan na bogatstvo ima sve i ništa više. To je praznina u oklopu; praznina koja nije sposobna željeti puninu. I jedini je način oslobađanja odmicanje od prividne punine.

Zato bogataš izgleda savršen, neranjiv. A mi smo kao vjernici uvijek ranjivi: ranjivi grijehom, ali još više opraštanjem i ljubavlju. I sveci su upravo takvi – svjedoci ranjenosti Božjom ljubavlju.

4. U Evanđeljima je sačuvan spomen na Isusove susrete s bogatašima. Na primjer: sa Zakejem, Levijem, Suzanom i Ivanom (usp. Lk 8, 3). Što je bilo drukčije u tim bogatašima i bogatašicama koje je Isus volio, na koje se oslanjao sa svojim učenicima? Što je danas razlika među imućnima?

Ovi su znali stvarati zajedništvo. Zakej i Levi u svoje su domove primali ljude da blaguju; Suzana i Ivana pomažu Dvanaestorici svojim dobrima. Ti se bogati ljudi drže evanđeoskih pravila o bogatstvu koja se mogu svesti na temeljna dva:

Prvo: ne besmisleno gomilati; i drugo: ono što posjeduješ, posjeduješ da bi podijelio s drugima. Svoju sigurnost ne oslanjaj na gomilanje nego na dijeljenje s drugima.

5. Braćo i sestre, slijediti Isusa nipošto se ne temelji na žrtvizmu, nego na umnažanju: ostaviti sve, ne biti ni na što navezan, da bi se imalo sve.

Svojim učenicima, koji su s pouzdanjem, oslanjajući se na njega, poslušali poziv, Isus kaže da će i u ovome vremenu primiti stostruko. Ali im govori i o progonstvima, govori im da ne budu obeshrabreni.

Sjetimo se da su i oni, koji su ostavili sve, pred Isusovom patnjom, pobjegli od Njega, od onoga za kim su pošli i radi koga su sve ostavili. I za njih je vrijedila, kao što za nas vrijedi opasnost umišljenosti, prividnoga 'bogatstva' koje se oslanja na duhovnost bez Duha Svetoga, na stvorenu sliku duhovnosti koja u biti ne računa s Bogom.

To je odgovor i Petru koji pita tko se onda može spasiti? Doslovnije prevedeno Petar pita: Tko može preživjeti? To pitanje dobiva odgovor u ljubavi, u dijeljenju, u osjetljivosti za druge. Zatvaranje u sebičnost donosi tugu.

Lako je zaključiti da sebičnost u Hrvatskoj donosi podjele, nepodnošljive razlike, promiče udaljavanja i nepravdu. Sebičnost u svijetu stvara takozvani prvi, drugi, treći i četvrti svijet, mjeren materijalnim obiljem. Svijet nošen Kristovom ljubavlju samo je jedan. To treba početi od nas. Ljubav olakšava srce i sve što nam otežava srce zapravo nije ljubav.

6. I na kraju, braćo i sestre, hvala vam. Ne samo zato što i ja i drugi možemo vidjeti vašu vjeru, vaše zajedništvo, ustrajnost i duhovnu snagu. Vaš župnik Marko uvijek hvali vašu privrženost, vašu zauzetost za župu, za dobro, za ljude u potrebi. Otkako sam prvi put osjetio žar koji vas veže uz Krista; otkako sam vidio s kojom ljubavlju ovaj prostor doživljavate svojim, rekao sam da nemam dvojbe o plodovima koji će izgraditi i zidove, jer je Crkva već izgrađena. Treba paziti da ju kušnje ne oslabe.

Ovo što sada živite dragocjenost je koja neće blijediti, jer je u konačnici davanje, a ne gomilanje. Vama na ponos, a svima koji podmeću klipove koji postavljaju zaprjeke, bit će na sramotu.

Jer, gledajući i ne znajući tko ste vi, svatko se dobronamjeran mora zapitati kakav je to odnos jednoga grada i države prema tim građanima i državljanima u 21. stoljeću. Zar bi to bilo moguće da se ne radi o katolicima? Nikada nismo tražili nikakve povlastice, nego samo odnos koji će pronaći putove da ovdje bude barem šator, neki zamjenski prostor, dok se ne usklade uvjeti koji neće kočiti gradnju crkve i dok se crkva ne izgradi.

Zar je to tako teško urediti, pa ako je potrebno unijeti u propise kriterije za takve slučajeve. Ili će se i dalje skrivati iza besmisla?

Crkva, mi kršćani vjerom znamo da smo Kristovo tijelo.

Tako Crkvu shvaćamo, tako ju nastojimo živjeti. No, vi to jeste: Krist na raskrižju; Krist koji susreće i Krist koga se ne može previdjeti; Krist koji ovdje daruje ljudima život, na kiši, na hladnoći, na suncu, ali uvijek u nutarnjoj vedrini, kao jedino što je potrebno za vječni život.
Amen.