Homilija kardinala Bozanića na đakonskom ređenju
Homilija na đakonskom ređenju
9. listopada 2021. godine
Župna crkva sv. pape Ivana XXIII. u Zagrebu - Dubrava
Liturgijska čitanja: Kor 12, 31–13, 13; Iv 15, 12-17
Draga braćo i sestre!
1. Jedan od najradosnijih trenutaka biskupske službe je obred ređenja. Danas se, u ovoj novoj župnoj crkvi posvećenoj svetom papi Ivanu XXIII., radujemo sedamnaestorici mladića, dijecezanskih i redovničkih, koje je predstavio prečasni Rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa.
U radosti ovoga Slavlja pozdravljam naše oce biskupe, mnogopoštovane provincijale, odgojitelje Zagrebačke bogoslovije i redovničkih kandidata, profesore naših visokih crkvenih učilišta, župnike naših ređenika i predstavnike njihovih župnih zajednica, nazočne svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove, sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice. Radosna srca pozdravljam i sve vas dragi vjernici, koji ste dopratili naše kandidate za đakonat, posebno roditelje, braću i sestre te rodbinu naših ređenika.
Dragi ređenici, danas osobito pozdravljam svakoga od vas ponaosob, jer ste se nakon dugog i zahtjevnog puta formacije, osluškujući Božji poziv, pomoću molitve i razmatranja, spremno i slobodno odlučili za duhovno zvanje. Niste vi prvi izabrali Boga. I na vas se može primijeniti iskustvo svetog Augustina. Iskustvo traženja cilja, a smijemo reći i ljubavi, možda negdje „izvana“. Svatko od vas može danas priznati: što dublje prodirem u sebe, otkrivam da mi je Bog uvijek bliži od mene samoga, dodiruje me i pročišćuje u mojoj dubini.
2. Dragi kandidati za đakonat, geslo koje ste izabrali za današnje ređenje: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog“, motiviralo me je u izboru misnih čitanja.
Započinjem s odlomkom Evanđelja po Ivanu iz kojeg izdvajam samo jedan izraz. Naime, Isus govori o zapovijedi ljubavi tako da stavlja naglasak na kvalitetu zapovijedi. Isus kaže: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge“ (Iv 15, 12). Slično su u to vrijeme učili i drugi filozofi, Isusovi suvremenici. Ali bitna razlika koju Isus unosi nalazi se u dodatku: „kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 12b).
Treba ljubiti kao što je to činio Isus. Mnogi ljube jer to osjećaju zbog sentimenta, drugi možda motivirani raznim interesima, na primjer razmišljajući kako će od neke osobe imati koristi u budućnosti, i tako redom. Međutim kršćanska kvaliteta zapovijedi ljubavi je u nasljedovanju Isusa Krista, a Isus je utjelovljena Božja ljubav.
Riječ ljubav danas je, kako bi to rekao papa Benedikt XVI., jedna od najupotrebljavanijih ali i jedna od najzloupotrebljivanijih riječi, uz koju povezujemo prilično različita značenja. Benedikt XVI. u Deus caritas est – Bog je ljubav u prvom dijelu Enciklike govori o različitosti i jedinstvu u ljubavi tumačeći pojmove: eros, filia i agape, što je vrijedno ponovno razmatrati.
Dragi ređenici, potrebno je ljubiti kako je Isus ljubio. A kako je Isus ljubio? Čuli smo Isusov odgovor: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).
Isus unosi temu prijateljske ljubavi (filia). Ona se koristi u Ivanovom evanđelju za označavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika te jasno ističe nešto novo i bitno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav.
Braćo i sestre, možemo biti veoma impresionirani činjenicom da dati život znači da zbog drugoga riskiram svoj život. Možemo i kao kršćani upasti u svojevrsnu zamku misleći da se ljubav sastoji samo u davanju, a nikako i u primanju. Međutim prijateljska ljubav, kako nam je predstavlja Ivanovo evanđelje, je ljubav u odnosu, koja daje i prima, voli i dopušta da osoba bude voljena, ljubi i dopušta da bude ljubljena.
„Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama“ (Iv 15, 14-15). Naime, može se ,,ljubiti“ i tako da se druge čini slugama. Takva ljubav stvara ovisnost, možda i sa iskazom žrtve. Ona se služi i prijekorom kada kaže: „Evo sve sam ti dao, a ti to ne shvaćaš“. To nije prijateljska ljubav, iako možda daruje i mnogo, čak i s velikim žarom, ali i na taj način želi ovladati drugim.
Dragi kandidati za đakona, želim vam da pristupite đakonatu i da sutra budete svećenici samo zbog toga jer ljubite Gospodina! Samo zbog toga jer želite biti Isusovi prijatelji! Samo zbog toga jer želite u ljubavi slijediti Isusa. Može se ostaviti prvu ljubav, samo u zamjenu za jednu drugu ljubav! Isus Krist je utjelovljena Božja ljubav.
3. Zaustavimo se kratko i na današnjem prvom čitanju, Pavlovom hvalospjevu ljubavi, koje često mladenci izabiru za slavlje ženidbe. Za pojam ljubavi u tom odlomku Pavao upotrebljava grčku riječ agape. U Crkvi govorimo često o djelima ljubavi kao o Caritasu. Utjelovljeni nas Bog u Isusu Kristu sve privlači k sebi. U njemu su ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sjedinjene. U kršćanstvu je izraz agape postao također i naziv za euharistiju. U euharistiji Bog nam dolazi na sakramentalan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama.
Pavao se u spomenutom Hvalospjevu izražava u paradoksima, osobito u prva tri retka, gdje spominje: govor u jezicima, ljudskim i anđeoskim, dar prorokovanja, spoznaje, čak i vjeru da bi i gore premještao te nadodaje: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13,3). Zaključak je jasan: može se darovati sve, čak i život, ali ako se to čini bez agape, bez ljubavi koja dolazi od Boga, ništa ne koristi. Naime, agape, ljubav koja dolazi od Boga potrebna je da bi podržala, oslobodila i očistila našu ljudsku ljubav.
U drugom djelu Hvalospjeva Apostol naroda nabraja pet aktivnih i pasivnih radnji koje tvore agape, kršćansku ljubav. Papa Franjo u četvrtom poglavlju Amoris laetitia – Radost ljubavi veoma ih lijepo opisuje, doduše u odnosu na brak, ali to isto vrijedi i za svaki poziv, pa i đakonski i svećenički. Nalazimo se u Godini Amoris laetitia – Radost ljubavi, pa je dobro da se svi prepustimo razmatranju i usvajanju tog komentara Papine posinodalne apostolske pobudnice.
I napokon posljednji dio Hvalospjeva naglašava kako nas vjera i nada prate na ovoživotnom putu, ali ljubav je već na ovoj zemlji predokus blaženstva. „A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (1 Kor 13,13).
4. Dragi ređenici, trebamo se ugledati i učiti od ljubavi naših roditelja, naših baka i djedova, osoba koje su nas pratile, pomagale i željele nam dobro. Potrebno je slijediti one koji su nas učili da kada činimo dobra djela da to ne činimo zbog vlastite afirmacije, nego da bi u našoj sredini rasli i razvijali se dobri odnosi. Đakonat je prvenstveno „služba ljubavi“. Ta služba ne prestaje, ako se postane prezbiter ili biskup.
Dragi kandidati za đakonat, u službu vaše ljubavi danas ulazi i svečano prihvaćanje molitve Božanskoga časoslova koji ćete moliti s Božjim narodom, za njega i za čitav svijet, kao i prihvaćanje života u celibatu radi kraljevstva nebeskoga.
I na kraju želim i ovo napomenuti. U obredu đakonskog ređenja ruke na glavu ređenika polaže samo biskup, za razliku od prezbiterskoga gdje to nakon biskupa zareditelja čine i prisutni prezbiteri, a u biskupskom nakon biskupa zareditelja i biskupa suzareditelja i svi prisutni biskupi. Što to znači? Vi po obredu đakonskog ređenja postajete i ostajete zaređeni službenici Crkve. Dajete se na raspolaganje Crkvi i po biskupu dobivate poslanje u Crkvi.
Nećete u crkvenom djelovanju i pastoralu ni kao đakoni, ni kao svećenici, biti nosioci vlastitog programa i plana, ma koliko vam se činilo da su vaši projekti bolji, duhovniji i napredniji. Biskup je pozvan biti otvoren svim inicijativama, ali na kraju je on onaj koji treba prihvatiti, odlučiti i potvrditi. Stoga budite uvijek radosni dionici crkvenoga zajedništva.
Dragi ređenici, neka vas na tom životnom putu vazda prati nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetog pape Ivana XXIII. i blaženog Alojzija Stepinca.
A vama, draga braćo i sestre, vašoj ljubavi i vašim molitvama, preporučujem ovu našu braću koja sada primaju red đakonata. Amen.
1. Jedan od najradosnijih trenutaka biskupske službe je obred ređenja. Danas se, u ovoj novoj župnoj crkvi posvećenoj svetom papi Ivanu XXIII., radujemo sedamnaestorici mladića, dijecezanskih i redovničkih, koje je predstavio prečasni Rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa.
U radosti ovoga Slavlja pozdravljam naše oce biskupe, mnogopoštovane provincijale, odgojitelje Zagrebačke bogoslovije i redovničkih kandidata, profesore naših visokih crkvenih učilišta, župnike naših ređenika i predstavnike njihovih župnih zajednica, nazočne svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove, sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice. Radosna srca pozdravljam i sve vas dragi vjernici, koji ste dopratili naše kandidate za đakonat, posebno roditelje, braću i sestre te rodbinu naših ređenika.
Dragi ređenici, danas osobito pozdravljam svakoga od vas ponaosob, jer ste se nakon dugog i zahtjevnog puta formacije, osluškujući Božji poziv, pomoću molitve i razmatranja, spremno i slobodno odlučili za duhovno zvanje. Niste vi prvi izabrali Boga. I na vas se može primijeniti iskustvo svetog Augustina. Iskustvo traženja cilja, a smijemo reći i ljubavi, možda negdje „izvana“. Svatko od vas može danas priznati: što dublje prodirem u sebe, otkrivam da mi je Bog uvijek bliži od mene samoga, dodiruje me i pročišćuje u mojoj dubini.
2. Dragi kandidati za đakonat, geslo koje ste izabrali za današnje ređenje: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog“, motiviralo me je u izboru misnih čitanja.
Započinjem s odlomkom Evanđelja po Ivanu iz kojeg izdvajam samo jedan izraz. Naime, Isus govori o zapovijedi ljubavi tako da stavlja naglasak na kvalitetu zapovijedi. Isus kaže: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge“ (Iv 15, 12). Slično su u to vrijeme učili i drugi filozofi, Isusovi suvremenici. Ali bitna razlika koju Isus unosi nalazi se u dodatku: „kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 12b).
Treba ljubiti kao što je to činio Isus. Mnogi ljube jer to osjećaju zbog sentimenta, drugi možda motivirani raznim interesima, na primjer razmišljajući kako će od neke osobe imati koristi u budućnosti, i tako redom. Međutim kršćanska kvaliteta zapovijedi ljubavi je u nasljedovanju Isusa Krista, a Isus je utjelovljena Božja ljubav.
Riječ ljubav danas je, kako bi to rekao papa Benedikt XVI., jedna od najupotrebljavanijih ali i jedna od najzloupotrebljivanijih riječi, uz koju povezujemo prilično različita značenja. Benedikt XVI. u Deus caritas est – Bog je ljubav u prvom dijelu Enciklike govori o različitosti i jedinstvu u ljubavi tumačeći pojmove: eros, filia i agape, što je vrijedno ponovno razmatrati.
Dragi ređenici, potrebno je ljubiti kako je Isus ljubio. A kako je Isus ljubio? Čuli smo Isusov odgovor: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).
Isus unosi temu prijateljske ljubavi (filia). Ona se koristi u Ivanovom evanđelju za označavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika te jasno ističe nešto novo i bitno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav.
Braćo i sestre, možemo biti veoma impresionirani činjenicom da dati život znači da zbog drugoga riskiram svoj život. Možemo i kao kršćani upasti u svojevrsnu zamku misleći da se ljubav sastoji samo u davanju, a nikako i u primanju. Međutim prijateljska ljubav, kako nam je predstavlja Ivanovo evanđelje, je ljubav u odnosu, koja daje i prima, voli i dopušta da osoba bude voljena, ljubi i dopušta da bude ljubljena.
„Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama“ (Iv 15, 14-15). Naime, može se ,,ljubiti“ i tako da se druge čini slugama. Takva ljubav stvara ovisnost, možda i sa iskazom žrtve. Ona se služi i prijekorom kada kaže: „Evo sve sam ti dao, a ti to ne shvaćaš“. To nije prijateljska ljubav, iako možda daruje i mnogo, čak i s velikim žarom, ali i na taj način želi ovladati drugim.
Dragi kandidati za đakona, želim vam da pristupite đakonatu i da sutra budete svećenici samo zbog toga jer ljubite Gospodina! Samo zbog toga jer želite biti Isusovi prijatelji! Samo zbog toga jer želite u ljubavi slijediti Isusa. Može se ostaviti prvu ljubav, samo u zamjenu za jednu drugu ljubav! Isus Krist je utjelovljena Božja ljubav.
3. Zaustavimo se kratko i na današnjem prvom čitanju, Pavlovom hvalospjevu ljubavi, koje često mladenci izabiru za slavlje ženidbe. Za pojam ljubavi u tom odlomku Pavao upotrebljava grčku riječ agape. U Crkvi govorimo često o djelima ljubavi kao o Caritasu. Utjelovljeni nas Bog u Isusu Kristu sve privlači k sebi. U njemu su ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sjedinjene. U kršćanstvu je izraz agape postao također i naziv za euharistiju. U euharistiji Bog nam dolazi na sakramentalan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama.
Pavao se u spomenutom Hvalospjevu izražava u paradoksima, osobito u prva tri retka, gdje spominje: govor u jezicima, ljudskim i anđeoskim, dar prorokovanja, spoznaje, čak i vjeru da bi i gore premještao te nadodaje: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13,3). Zaključak je jasan: može se darovati sve, čak i život, ali ako se to čini bez agape, bez ljubavi koja dolazi od Boga, ništa ne koristi. Naime, agape, ljubav koja dolazi od Boga potrebna je da bi podržala, oslobodila i očistila našu ljudsku ljubav.
U drugom djelu Hvalospjeva Apostol naroda nabraja pet aktivnih i pasivnih radnji koje tvore agape, kršćansku ljubav. Papa Franjo u četvrtom poglavlju Amoris laetitia – Radost ljubavi veoma ih lijepo opisuje, doduše u odnosu na brak, ali to isto vrijedi i za svaki poziv, pa i đakonski i svećenički. Nalazimo se u Godini Amoris laetitia – Radost ljubavi, pa je dobro da se svi prepustimo razmatranju i usvajanju tog komentara Papine posinodalne apostolske pobudnice.
I napokon posljednji dio Hvalospjeva naglašava kako nas vjera i nada prate na ovoživotnom putu, ali ljubav je već na ovoj zemlji predokus blaženstva. „A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (1 Kor 13,13).
4. Dragi ređenici, trebamo se ugledati i učiti od ljubavi naših roditelja, naših baka i djedova, osoba koje su nas pratile, pomagale i željele nam dobro. Potrebno je slijediti one koji su nas učili da kada činimo dobra djela da to ne činimo zbog vlastite afirmacije, nego da bi u našoj sredini rasli i razvijali se dobri odnosi. Đakonat je prvenstveno „služba ljubavi“. Ta služba ne prestaje, ako se postane prezbiter ili biskup.
Dragi kandidati za đakonat, u službu vaše ljubavi danas ulazi i svečano prihvaćanje molitve Božanskoga časoslova koji ćete moliti s Božjim narodom, za njega i za čitav svijet, kao i prihvaćanje života u celibatu radi kraljevstva nebeskoga.
I na kraju želim i ovo napomenuti. U obredu đakonskog ređenja ruke na glavu ređenika polaže samo biskup, za razliku od prezbiterskoga gdje to nakon biskupa zareditelja čine i prisutni prezbiteri, a u biskupskom nakon biskupa zareditelja i biskupa suzareditelja i svi prisutni biskupi. Što to znači? Vi po obredu đakonskog ređenja postajete i ostajete zaređeni službenici Crkve. Dajete se na raspolaganje Crkvi i po biskupu dobivate poslanje u Crkvi.
Nećete u crkvenom djelovanju i pastoralu ni kao đakoni, ni kao svećenici, biti nosioci vlastitog programa i plana, ma koliko vam se činilo da su vaši projekti bolji, duhovniji i napredniji. Biskup je pozvan biti otvoren svim inicijativama, ali na kraju je on onaj koji treba prihvatiti, odlučiti i potvrditi. Stoga budite uvijek radosni dionici crkvenoga zajedništva.
Dragi ređenici, neka vas na tom životnom putu vazda prati nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetog pape Ivana XXIII. i blaženog Alojzija Stepinca.
A vama, draga braćo i sestre, vašoj ljubavi i vašim molitvama, preporučujem ovu našu braću koja sada primaju red đakonata. Amen.