Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
 

Dugo Selo, crkva Uzvišenja Svetoga Križa, 17. listopada 2021. godine
 

Uvod

Draga subraćo biskupi, prezbiteri i đakoni;
dragi redovnici, redovnice i bogoslovi;
cijenjeni članovi naše nadbiskupijske Sinode;
draga župna zajednico,
braćo i sestre u Kristu Gospodinu!
 
Papa Franjo prošle je nedjelje (10. listopada 2021.), u Rimu otvorio Sinodu u kojoj sudjeluje cijela Crkva, sa željom da u njoj postoji izravan doprinos mjesnih Crkava koje će u prvome dijelu te sveopće Sinode proći svoj dio puta.
 
Tako je određeno da taj početak u svim biskupijama bude na današnji dan. Dragi vjernici, nije li lijepa već sama pomisao da danas u svim krajevima svijeta, u raznim narodima i kulturama, cijela Crkva ulazi u razmatranje svoga poziva i poslanja te da se raduje prisutnosti svoga Učitelja i Gospodina, Isusa Krista, Božje Riječi koju želimo slušati otvoreni nadahnućima Duha Svetoga?
 
Danas je i cijela naša Nadbiskupija, u župnim i redovničkim zajednicama, posebno povezana molitvom na istu nakanu sinodalnosti, sažetu u tri riječi naslova: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

Mi smo prošli putem Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije na kojemu smo učili da je hod Crkve uvijek u ritmu sinodalnosti. Opću Sinodu koju započinjemo vidim kao priliku da, skupljajući otkriveno i stavljajući to u svoj Završni dokument, zakoračimo dalje; da usklađujemo svoje korake s puno širim i duljim hodom Sveopće Crkve.
 
Svaki početak govori o novosti. Budući da ne možemo slaviti ovu euharistiju u našoj katedrali, odlučili smo doći u Dugo Selo, u ovu župnu zajednicu i u ovu novu crkvu Uzvišenja Svetoga Križa. Ovdje se okupljaju vjernici koji očituju život Crkve, kako u izgradnji svoga materijalnoga župnog doma, tako i u duhovnome rastu s pomoću pouzdanja u Boga i suradnje s njime.
 
Ovdje, naizgled na rubu Grada, postoji živost, otvorenost u vjeri, prihvaćanje ljudi, prepoznavanje vjere u Isusa Krista, svjedočenje vrjednota kršćanstva koje daju životna uporišta i imaju snage na dobro preobražavati društvo i svijet.
 

Kao na svakome našem početku, i sada se spominjemo svoga krštenja i svoje povezanosti s Kristom. Blagoslovit ćemo vodu i zamoliti Gospodina da nas pročisti, kako bismo bili vjerni Božjemu Duhu koji progovara u nama. A euharistija koju slavimo istinsko je i neiscrpno vrelo vječnoga života na hodu Crkve kroz vrijeme.
 

 

 

Homilija (audio)

Čitanja: Iz 53, 10-11; Heb 4, 14-16; Mk 10, 35-45

 
Braćo i sestre!
 
1. Zahvalan sam Gospodinu koji nas je vodio skoro dvadeset godina na sinodskome putu naše Nadbiskupije. U tome smo hodu svjedoci nastojanja i divnih ostvarenja, plodova koje smo primili kao dar, ali jednako tako i nedostataka, nemogućnosti, postavljenih ciljeva koji su pred nama i do kojih želimo stići snagom Božjega Duha, rastući u crkvenosti.
 
Vjerujem da, upravo na temelju toga iskustva, s pravom smijem ustvrditi da danas lakše prepoznajemo naglaske koje pred nas stavlja papa Franjo upućujući cijelu Crkvu u 'Sinodu o sinodalnosti'. A do čega je Papi stalo? Papa Franjo naglašava: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

To su tri uporišta koja je moguće prepoznati u svemu što živimo kao kršćani, kao članovi Crkve. Svako to uporište upućuje na otajstvenost djela spasenja, ostvarenoga u Isusu Kristu.
 
2. Otajstvo crkvenoga zajedništva govori ne o okupljanju poglavito ljudskim naporima i ljudskim zauzimanjem, nego o istini da nas Bog poziva i ujedinjuje. On nas sabire u različitosti, da bismo u Bogu dijelili zajednički životni put. Razumljivo je da u življenju dolazi i do napetosti, nesuglasica, ali ono što Bog povezuje jače je od podjela.
 
Gledajući i ovo euharistijsko zajedništvo susrećemo istinu koja se očituje u svemu što živimo kao Crkva: ovo je djelo Duha koje nadilazi zemaljske razloge; okupljeni smo u posebnu zajednicu, koju prepoznajemo kao Kristovo otajstveno Tijelo ‒ Crkvu. I kada nastaju nove pojave u Crkvi, kao što su razni pokreti, nadahnuća, zajednice, uvijek ih se prepoznaje i razlučuje po tome koliko je u njima vidljivo djelovanje Duha i zajedništvo Crkve.
 
Drugo uporište je sudjelovanje, to jest sudioništvo u otajstvu spasenja, koje nam je naviješteno i koje naviještamo, u koje smo pozvani i koje slavimo, koje primamo i koje predajemo u darivanju svojih života bližnjima. Imati dijela u Kristu nije naša zasluga nego Božja milost. Po tome smo i mi pozvani pomagati drugima. U Crkvi koja očituje sudioništvo u Kristu, nema isključenih, nema bezvrijednih, ni beskorisnih. Crkva je dom otvoren svakomu čovjeku. Zaprjeka nije ni siromaštvo, ni podrijetlo, ni slabosti; zaprjeka može biti samo vlastito slobodno odbijanje milosti.
 
Treće je uporište poslanja. Budući da nitko nije isključen iz Božjega milosrđa, niti iz radosti evanđelja, te da smo svi mi, koji smo kršteni u Kristu, jedno Tijelo, svatko od nas ima posebno poslanje i životnu ulogu koja nam je dana radi širenja nebeskoga kraljevstva. Gdje god kršćanin ili kršćanka živi svoju pripadnost Kristu, gdje god se nalazi, u svakome području ljudskoga života, djeluje i privlači Kristova prisutnost. To je osobito važno za poslanje vjernika laika, po čijemu je svjedočenju Crkva najvidljivija u svojoj širini i dubini. Crkva živi u narodu. Po vjernicima je ona prisutna u svijetu, po vjernicima Krist obuhvaća sva ljudska iskustva, svih vremena, kultura i prostora.
 
3. Dragi vjernici, zajedništvo, sudjelovanje i poslanje,  primjenjivi su na sve okolnosti života Crkve. A poticaji za to dolaze nam i iz upravo naviještene Božje riječi.
 
Snagu zajedništva možemo naslutiti po onome što pred nas stavlja prorok Izaija. Govori o Sluzi Gospodnjem, slici Isusa Krista, o pravednome patniku koji opravdava mnoge i njihovu krivicu uzima na se.
 
Ovdje smo u župi i crkvi Uzvišenja Svetoga Križa. Isusova  žrtva na Križu koja izgleda kao gubitak i propast, zapravo je najveći dobitak i spasenje. Nema većega zajedništva od onoga koje se gradi na predanju iz ljubavi; koji izrasta kao plod Križa, na kojemu je pobijeđena svaka sebičnost, grijeh i smrt. To zajedništvo Crkve nije doseg ljudskih zasluga, nego je dar Božjega milosrđa i njegove vjernosti. Kao što smo pjevali u Psalmu: „Vjernost su sva djela Gospodnja“ (Ps 33,4b); njegovo je oko „nad onima koji se uzdaju u milost njegovu“ (Ps 33.18b).
 
Ne nadopunjava li Poslanica Hebrejima tu objavu riječima o Velikome svećeniku, o Isusu Kristu, koji „prodrije kroz nebesa“? On je „supatnik u našim slabostima“, „iskušavan svime, osim grijehom“. Ali, zašto je postao supatnikom? Zašto je uzeo ljudsko tijelo? Radi čega je iskušavan? Da bismo mi bili dionici nebeskoga života, po riječi koju smo čuli:
 
„Pristupajmo smjelo prijestolju milosti, da primimo milosrđe.“

Bez Kristove ljubavi, ne bismo imali udjela u radosti neba, u liturgiji koju Sin prinosi nebeskomu Ocu. Zbog toga je svako naše bogoslužje dioništvo u onome prinosu koji je Veliki svećenik, Krist, jedanput za svagda prinio Ocu na Križu. Tom vječnom liturgijom obuhvaćeni su naši životi, zbog toga je svaka euharistija neiscrpni izvor milosne snage za vjernika.
 
4. I treće jest otajstvo poslanja koje odražava Evanđelje. Koje li pouke za crkveni život i hod! 
 
Isus je treći put navijestio svoju muku. I što on ide dublje, što više govori o svojoj muci, njemu najbliži sve ga manje razumiju, a oko njega raste nepovjerenje i neprijateljstvo. Učenici ne prihvaćaju njegovo odbijanje zemaljske slave, njegovu blagost i poniznost. Na zamolbu apostola Jakova i Ivana da ih ovjenča slavom, Učitelj objašnjava da njegovo kraljevstvo izokreće redoslijed koji očekuju.
 
Dozvao je učenike k sebi. To čini Isus i s nama, posebice nedjeljom. Slušamo njegovu riječ u kojoj nam tumači zamku kušnje vladanja, na koju nailazimo u svim životnim okolnostima, počevši od obitelji. I ponavlja nam: „Nije tako među vama“. Naše je poslanje biti nositeljima Kristove radosti i to – služenjem.
 
5. Draga braćo i sestre, u tu rečenicu: „Nije tako među vama“ (ili još doslovnije: „Nije tako u vama“ (grčki en hymin; latinski in vobis). To jest  milosna različitost prema kojoj vodi hod Crkve. To je različitost koja vraća nadu, koja je otvorena novosti, koja se raduje istini i živi od ljubavi. Tu različitost vide i drugi i ona postaje privlačna, baš kao i Krist koji je bio uzdignut sa zemlje da bi sve privukao k sebi.
 
Naš Učitelj, raspet i proslavljen, naučio je hodati Crkvu u poniznosti i služenju. Sinoda je ponovno učenje toga hoda. To nam je potrebno, kada zaboravimo od čega i radi čega živimo; što je istinska veličina i uspjeh. Svaki čovjek je stvoren na Božju sliku i usađena nam je čežnja da težimo prema Bogu, da budemo dionici punine Božjega života. Kršćanski put je put Sina Čovječjega, poniznoga služitelja, svjedoka veličine koja druge ne uništava, nego ih obnavlja i vraća u život.
 
6. U našoj Nadbiskupiji, koja živi poteškoće svojih članova, svoga naroda, a uz to i muke zbog posljedica potresa, puno je puta pred nama; ponajprije evanđeoskoga puta u pouzdanju, kojemu nas uči blaženi Alojzije Stepinac. Došli smo u ovu crkvu čiji je zvonik u skelama, u gradnji i nastojanju da izvanjski bude jasnije vidljiv podignuti križ koji se izdiže iz ove zajednice, iz srca ljudi koji vjeruju u Isusa Krista.
 
Ustrajmo u molitvi: jedini za druge, na velike i male nakane, da se ne poistovjećujemo svijetu, nego da svi prepoznaju naše služenje. Ugledajmo se u Bl. Djevicu Mariju. Molimo da tamo gdje su glavni kriteriji vladanje, moć i sebičnost, ljudi mogu reći zbog našega dobroga primjera koji dajemo: Gledajte, među njima nije tako.

Zato i dalje hodimo s Kristom u novosti života.
Amen.