Vlč. Jakov Rađa: "Umjetnik treba biti slobodan od samoga sebe kako bi mogao izvršiti svoje poslanje"
Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga za umjetnike pod geslom „Sursum corda“ predslavio je u nedjelju 17. listopada u crkvi sv. Blaža u Zagrebu ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta vlč. dr. sc. Jakov Rađa.
FOTOGALERIJA
Suslavili su župnik Župe sv. Blaža preč. mr. Borna Puškarić, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog mons. Zvonimir Sekelj te župnik Župe Presvetog Srca Isusova p. Ivan Matić. Slavlje su animirali solisti i pjevači Zbora Opere iz Zagreba i Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem dirigenta m. Matije Fortune i orguljaša Pavla Mašića.
Prije početka misnoga slavlja kazališni, televizijski i filmski glumac Joško Ševo uputio je pozdrav uime okupljenih umjetnika. Istaknuo je da je ovo vrijeme pandemijske kušnje „poticaj da unatoč svemu uzdignemo svoja srca Bogu i zahvalimo mu na darovanim talentima“.
Činimo to, rekao je, riječima gesla ovoga molitvenog susreta, znajući da kod Gospodina imamo sve ono što nam treba jer je „On snaga koja oživljava i ljepota koja očarava. Mi žene i muževi, koji smo umjetnosti posvetili svoj život, osjećamo poziv i dužnost da snagom svoje kreativnosti i umjetničkog djelovanja posvjedočimo svoj životni stav da je u Kristu svijet otkupljen“.
Istaknuvši neke od poruka koje je Crkva poslala o važnosti umjetnosti za čovjeka, Ševo je rekao da je ljepota oznaka Otajstva te da poziva na transcendentno. „Mnogostruki putevi našega umjetničkoga stvaralaštva vode nas kreativnom intuicijom prema otajstvu utjelovljenja Boga, toga beskrajnog oceana Ljubavi koji nas nadahnjuje da svakom bratu i sestri, svakom čovjeku budemo poticaj u otkrivanju divljenja, zanosa i neizrecive radosti te istinske ljepote Vječnoga“, rekao je, između ostaloga, glumac Ševo.
Postavivši pitanje kako umjetnici danas mogu izvršiti svoje poslanje u svijetu, vlč. Rađa se u propovijedi osvrnuo na ulomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o čovjeku koji je sposoban žrtvovati svoj život za druge i preuzeti krivicu drugih na sebe. „Kako ti možeš živjeti toliko slobodno da možeš ne samo žrtvovati svoj život, ne samo u patnji vidjeti svjetlost, nego i uzeti tuđu krivicu na svoja leđa? Kako je to teško! Kako je teško u životu uzeti nečiju krivicu i nositi ju. Kako smo mi osjetljivi za nepravdu“, istaknuo je propovjednik.
Odgovor na pitanje kako doći do takve slobode, pojasnio je vlč. Rađa, krije se u evanđeoskom ulomku o Jakovu i Ivanu, sinovima Zebedejevim, koji dolaze Isusu i traže od njega da u slavi Njegovoj sjednu jedan zdesna, a drugi slijeva. „Koliko smo puta mi u svome životu došli do Isusa s tim istima riječima? 'Učitelji, htjeli bismo...' Ja bih rekao da svaka naša molitva manje-više započinje upravo na ovaj način. 'Isuse, ja bih htio… Isuse, daj mi… Isuse, pomozi mi…' Možda bismo se trebali pitati što je to molitva. Je li molitva moja prilika da Isusu iznesem ono što je meni na srcu ili je molitva moja prilika da upoznam Njegovo srce“, upitao je vlč. Rađa, ističući da u molitvi 'Oče naš' molimo 'budi volja tvoja', dok učenici u ovome evanđeoskom ulomku traže svoju volju.
Zanimljivo je, nastavio je propovjednik, kako Isus odgovara na tu molitvu svojih učenika. „On im kaže: 'Što hoćete da vam učinim?' Bog pred kojim mi stojimo, Bog kojega mi poznajemo nije zahtjevan, težak i naporan, nego jednostavan Bog. On je Bog koji ulazi u naš život kroz ona vrata koja mu mi ostavljamo otvorena. Kako je predivno znati da mi Njemu možemo iznijeti svoje žudnje, želje i molbe za pomoć. Kako je lijepo znati da je ispred nas Bog koji kada čuje da nam nešto treba kaže 'što hoćeš da ti učinim'. On nam to govori iako ta naša želja nije savršena, iako se u njoj miješaju ljudske, zemaljske stvari s onim nebeskima. Mi uvijek ispred sebe imamo Boga koji nas prihvaća takve kakvi jesmo i pušta nas da pred Njega dođemo sa svime što je u našem srcu prisutno“, naglasio je.
Pojasnivši da se iza te želje učenika kriju moć, nagrada i uspjeh, propovjednik je istaknuo da u srcu svakoga od nas stanjuje takva želja te da napast moći nije rezervirana samo za pojedince. „Svaki ju čovjek ima u svome srcu jer je svaki čovjek siromašan, slab i krhak, a moć je jedan od odgovora na tu našu slabost. Moć je način kako bježimo od naše slabosti, kako maskiramo svoju krhkost i prolaznost. Čini nam se da je u moći rješenje. No, Isus odgovara: 'Ne znate što ištete'“, rekao je vlč. Rađa.
Taj je Isusov odgovor, istaknuo je propovjednik, odgovor na sve naše molitve. „Ako ispred sebe imamo Boga koji je strpljiv i jednostavan te nas pušta da mu iznesemo ono što nosimo u sebi, istovremeno ispred sebe imamo Boga kojemu moramo dopustiti da nam kaže 'ne znaš što išteš'“, rekao je propovjednik, istaknuvši da bismo trebali zahvaliti Gospodinu na svim neodgovorenim molitvama jer često nismo bili svjesni što molimo i gdje bi nas to dovelo.
Protumačivši Isusovo pitanje 'možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim', vlč. Rađa je istaknuo da se ta čaša spominje i u Getsemanskom vrtu kada Isus moli za Očevu volju. „Čaša je Isusova sudbina – muka i smrt. Mi imamo svoje želje, ali moramo prihvatiti da nije sve u njima i dopustiti Bogu da nas krsti. Krštenje znači uranjanje. Moramo mu dopustiti da nas uroni jer želje mogu biti predivan pokretač, ali i najveće prokletstvo. Uime moje želje i ideje kako bi trebala izgledati moja karijera kao umjetnika, ja mogu prezreti konkretan način kako izgled moje kazalište ili moj muzej. Uime moje ideje i želje kako bi trebao izgledati moj svakodnevni posao, kolege i šef, ja mogu početi prezirati i ne znati živjeti s konkretnim šefom i kolegama te poslom u konkretnom radnom okruženju“, upozorio je propovjednik.
Želimo li se vezati uz naše želje ili prihvatiti da Boga više ima u stvarnosti, nego u našim željama, upitao je propovjednik te dodao da je to krštenje na koje nas Isus poziva. „To je preobrazba koju smo pozvani proći. Ovi učenici, koji traže lijevo i desno, to će i dobiti jer će obojica umrijeti mučeničkom smrću, a mi vjerujemo da su za mučenike rezervirana prva mjesta u nebu. Put do toga lijevog i desnog mjesta neće biti popločan laticama i ružama. Put do tamo nalikovat će na Isusov put. Možemo se pitati zašto naš Bog, koji se na početku prikazao jednostavnim i kao onaj koji je spremna slušati naše želje, odjednom postaje tako zahtjevan i težak“, rekao je vlč. Rađa, ističući da se odgovor krije u služenju na koje smo svi pozvani.
Upitavši čemu služi naš život, propovjednik je istaknuo da je odgovor samo jedan – ljubav. „Što će me Gospodin pitati kada dođem pred Njega u nebo? Samo jedno – pitat će me o mojoj ljubavi. Osoba koja živi samo za svoje želje, koja ne zna biti krštena stvarnošću, koja uime svojih ideja žrtvuje konkretan život – to je osoba koja može puno postići u životu, jer ima snažne želje, ali ima i jedan veliki problem. Takva osoba ne može ljubiti jer logika ljubavi je logika onoga koji ne slijedi svoj želje, nego želje onoga koga voli. Logika ljubavi je logika onoga koji ne siluje stvarnost da bi ona bila poslušna njemu, nego se zna sagnuti i služiti stvarnosti kako je nalazi. Osoba koja ljubi nije osoba koja savija stvari, nego osoba koja im je je poslušna. To je jednostavna i mekana osoba“, pojasnio je propovjednik.
Odgovarajući na pitanje kako biti slobodan, propovjednik je naglasio da postoji samo jedna škola koja nas tome može poučiti, a to je škola ljubavi Isusa Krista. Ističući da umjetnost spašava čovjeka od očaja te da nas ona uči ljepoti bez koje nije moguće razumjeti evanđelje, propovjednik je istaknuo da svaki umjetnik treba slobodu kako bi mogao izvršiti svoje poslanje.
„Ne slobodu od mjera koje nameće Covid, ne slobodu od pritisaka kojima smo svi izloženi u društvu, nego slobodu od samoga sebe da bi mogao služiti i da bi se kroz njegov život pokazalo nešto od one ljepote koja je spasila svijet, a to je ljepota života Isusa Krista. On je bio prelijep jer je bio slobodan od najvećeg tlačitelja koji postoji, a to je naš ego, to smo mi sami. Jer tko robuje tom tlačitelju, taj ne može ljubiti“, zaključio je propovjednik, ističući da u Isusovom životu, a ponajviše u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, vidimo koliku ljubav ima za svakoga čovjeka.
Na kraju misnoga slavlja, a prije nego što je svečano otpjevan zaziv 'O dođi, Stvorče, Duše Svet', preč. Puškarić zahvalio je svima na odazivu i organizaciji ove, kako je rekao, lijepe inicijative i nadahnuća Duha Svetoga. Ispred oltara u prigodnom aranžmanu nalazila se slika autorice Benedikte Vilenica, restauratorice i slikarice, nastale na temu slavlja.
„Ova se inicijativa dogodila u srcima jedne skupine umjetnika koji su mi pristupili i zamolili me da im omogućim ovakvu molitvu. Rado sam to prihvatio i mislim da smo blagoslovljeni ovim molitvenim zajedništvom. Nadam se, a čini mi se da bi to bilo prikladno, da će ovo postati tradicija jer sve što je dobro i što Gospodin nadahnjuje treba poticati da se dalje razvija“, rekao je preč. Puškarić te istaknuo da je crkva sv. Blaža blizu središnjih ustanova hrvatske kulture kao što su Hrvatsko narodno kazalište, akademije na kojima, kako je rekao, stasaju nove generacije umjetnika, ali i Ministarstvo kulture i medija.
Među brojnim pjevačima, glazbenicima, dramskim glumcima i drugim umjetnicima, preč. Puškarić pozdravio je i ministricu kulture i medija Republike Hrvatske dr. sc. Ninu Obuljen Koržinek koja se također odazvala ovom molitvenom susretu umjetnika.
Prije početka misnoga slavlja kazališni, televizijski i filmski glumac Joško Ševo uputio je pozdrav uime okupljenih umjetnika. Istaknuo je da je ovo vrijeme pandemijske kušnje „poticaj da unatoč svemu uzdignemo svoja srca Bogu i zahvalimo mu na darovanim talentima“.
Činimo to, rekao je, riječima gesla ovoga molitvenog susreta, znajući da kod Gospodina imamo sve ono što nam treba jer je „On snaga koja oživljava i ljepota koja očarava. Mi žene i muževi, koji smo umjetnosti posvetili svoj život, osjećamo poziv i dužnost da snagom svoje kreativnosti i umjetničkog djelovanja posvjedočimo svoj životni stav da je u Kristu svijet otkupljen“.
Istaknuvši neke od poruka koje je Crkva poslala o važnosti umjetnosti za čovjeka, Ševo je rekao da je ljepota oznaka Otajstva te da poziva na transcendentno. „Mnogostruki putevi našega umjetničkoga stvaralaštva vode nas kreativnom intuicijom prema otajstvu utjelovljenja Boga, toga beskrajnog oceana Ljubavi koji nas nadahnjuje da svakom bratu i sestri, svakom čovjeku budemo poticaj u otkrivanju divljenja, zanosa i neizrecive radosti te istinske ljepote Vječnoga“, rekao je, između ostaloga, glumac Ševo.
Postavivši pitanje kako umjetnici danas mogu izvršiti svoje poslanje u svijetu, vlč. Rađa se u propovijedi osvrnuo na ulomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o čovjeku koji je sposoban žrtvovati svoj život za druge i preuzeti krivicu drugih na sebe. „Kako ti možeš živjeti toliko slobodno da možeš ne samo žrtvovati svoj život, ne samo u patnji vidjeti svjetlost, nego i uzeti tuđu krivicu na svoja leđa? Kako je to teško! Kako je teško u životu uzeti nečiju krivicu i nositi ju. Kako smo mi osjetljivi za nepravdu“, istaknuo je propovjednik.
Odgovor na pitanje kako doći do takve slobode, pojasnio je vlč. Rađa, krije se u evanđeoskom ulomku o Jakovu i Ivanu, sinovima Zebedejevim, koji dolaze Isusu i traže od njega da u slavi Njegovoj sjednu jedan zdesna, a drugi slijeva. „Koliko smo puta mi u svome životu došli do Isusa s tim istima riječima? 'Učitelji, htjeli bismo...' Ja bih rekao da svaka naša molitva manje-više započinje upravo na ovaj način. 'Isuse, ja bih htio… Isuse, daj mi… Isuse, pomozi mi…' Možda bismo se trebali pitati što je to molitva. Je li molitva moja prilika da Isusu iznesem ono što je meni na srcu ili je molitva moja prilika da upoznam Njegovo srce“, upitao je vlč. Rađa, ističući da u molitvi 'Oče naš' molimo 'budi volja tvoja', dok učenici u ovome evanđeoskom ulomku traže svoju volju.
Zanimljivo je, nastavio je propovjednik, kako Isus odgovara na tu molitvu svojih učenika. „On im kaže: 'Što hoćete da vam učinim?' Bog pred kojim mi stojimo, Bog kojega mi poznajemo nije zahtjevan, težak i naporan, nego jednostavan Bog. On je Bog koji ulazi u naš život kroz ona vrata koja mu mi ostavljamo otvorena. Kako je predivno znati da mi Njemu možemo iznijeti svoje žudnje, želje i molbe za pomoć. Kako je lijepo znati da je ispred nas Bog koji kada čuje da nam nešto treba kaže 'što hoćeš da ti učinim'. On nam to govori iako ta naša želja nije savršena, iako se u njoj miješaju ljudske, zemaljske stvari s onim nebeskima. Mi uvijek ispred sebe imamo Boga koji nas prihvaća takve kakvi jesmo i pušta nas da pred Njega dođemo sa svime što je u našem srcu prisutno“, naglasio je.
Pojasnivši da se iza te želje učenika kriju moć, nagrada i uspjeh, propovjednik je istaknuo da u srcu svakoga od nas stanjuje takva želja te da napast moći nije rezervirana samo za pojedince. „Svaki ju čovjek ima u svome srcu jer je svaki čovjek siromašan, slab i krhak, a moć je jedan od odgovora na tu našu slabost. Moć je način kako bježimo od naše slabosti, kako maskiramo svoju krhkost i prolaznost. Čini nam se da je u moći rješenje. No, Isus odgovara: 'Ne znate što ištete'“, rekao je vlč. Rađa.
Taj je Isusov odgovor, istaknuo je propovjednik, odgovor na sve naše molitve. „Ako ispred sebe imamo Boga koji je strpljiv i jednostavan te nas pušta da mu iznesemo ono što nosimo u sebi, istovremeno ispred sebe imamo Boga kojemu moramo dopustiti da nam kaže 'ne znaš što išteš'“, rekao je propovjednik, istaknuvši da bismo trebali zahvaliti Gospodinu na svim neodgovorenim molitvama jer često nismo bili svjesni što molimo i gdje bi nas to dovelo.
Protumačivši Isusovo pitanje 'možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim', vlč. Rađa je istaknuo da se ta čaša spominje i u Getsemanskom vrtu kada Isus moli za Očevu volju. „Čaša je Isusova sudbina – muka i smrt. Mi imamo svoje želje, ali moramo prihvatiti da nije sve u njima i dopustiti Bogu da nas krsti. Krštenje znači uranjanje. Moramo mu dopustiti da nas uroni jer želje mogu biti predivan pokretač, ali i najveće prokletstvo. Uime moje želje i ideje kako bi trebala izgledati moja karijera kao umjetnika, ja mogu prezreti konkretan način kako izgled moje kazalište ili moj muzej. Uime moje ideje i želje kako bi trebao izgledati moj svakodnevni posao, kolege i šef, ja mogu početi prezirati i ne znati živjeti s konkretnim šefom i kolegama te poslom u konkretnom radnom okruženju“, upozorio je propovjednik.
Želimo li se vezati uz naše želje ili prihvatiti da Boga više ima u stvarnosti, nego u našim željama, upitao je propovjednik te dodao da je to krštenje na koje nas Isus poziva. „To je preobrazba koju smo pozvani proći. Ovi učenici, koji traže lijevo i desno, to će i dobiti jer će obojica umrijeti mučeničkom smrću, a mi vjerujemo da su za mučenike rezervirana prva mjesta u nebu. Put do toga lijevog i desnog mjesta neće biti popločan laticama i ružama. Put do tamo nalikovat će na Isusov put. Možemo se pitati zašto naš Bog, koji se na početku prikazao jednostavnim i kao onaj koji je spremna slušati naše želje, odjednom postaje tako zahtjevan i težak“, rekao je vlč. Rađa, ističući da se odgovor krije u služenju na koje smo svi pozvani.
Upitavši čemu služi naš život, propovjednik je istaknuo da je odgovor samo jedan – ljubav. „Što će me Gospodin pitati kada dođem pred Njega u nebo? Samo jedno – pitat će me o mojoj ljubavi. Osoba koja živi samo za svoje želje, koja ne zna biti krštena stvarnošću, koja uime svojih ideja žrtvuje konkretan život – to je osoba koja može puno postići u životu, jer ima snažne želje, ali ima i jedan veliki problem. Takva osoba ne može ljubiti jer logika ljubavi je logika onoga koji ne slijedi svoj želje, nego želje onoga koga voli. Logika ljubavi je logika onoga koji ne siluje stvarnost da bi ona bila poslušna njemu, nego se zna sagnuti i služiti stvarnosti kako je nalazi. Osoba koja ljubi nije osoba koja savija stvari, nego osoba koja im je je poslušna. To je jednostavna i mekana osoba“, pojasnio je propovjednik.
Odgovarajući na pitanje kako biti slobodan, propovjednik je naglasio da postoji samo jedna škola koja nas tome može poučiti, a to je škola ljubavi Isusa Krista. Ističući da umjetnost spašava čovjeka od očaja te da nas ona uči ljepoti bez koje nije moguće razumjeti evanđelje, propovjednik je istaknuo da svaki umjetnik treba slobodu kako bi mogao izvršiti svoje poslanje.
„Ne slobodu od mjera koje nameće Covid, ne slobodu od pritisaka kojima smo svi izloženi u društvu, nego slobodu od samoga sebe da bi mogao služiti i da bi se kroz njegov život pokazalo nešto od one ljepote koja je spasila svijet, a to je ljepota života Isusa Krista. On je bio prelijep jer je bio slobodan od najvećeg tlačitelja koji postoji, a to je naš ego, to smo mi sami. Jer tko robuje tom tlačitelju, taj ne može ljubiti“, zaključio je propovjednik, ističući da u Isusovom životu, a ponajviše u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, vidimo koliku ljubav ima za svakoga čovjeka.
Na kraju misnoga slavlja, a prije nego što je svečano otpjevan zaziv 'O dođi, Stvorče, Duše Svet', preč. Puškarić zahvalio je svima na odazivu i organizaciji ove, kako je rekao, lijepe inicijative i nadahnuća Duha Svetoga. Ispred oltara u prigodnom aranžmanu nalazila se slika autorice Benedikte Vilenica, restauratorice i slikarice, nastale na temu slavlja.
„Ova se inicijativa dogodila u srcima jedne skupine umjetnika koji su mi pristupili i zamolili me da im omogućim ovakvu molitvu. Rado sam to prihvatio i mislim da smo blagoslovljeni ovim molitvenim zajedništvom. Nadam se, a čini mi se da bi to bilo prikladno, da će ovo postati tradicija jer sve što je dobro i što Gospodin nadahnjuje treba poticati da se dalje razvija“, rekao je preč. Puškarić te istaknuo da je crkva sv. Blaža blizu središnjih ustanova hrvatske kulture kao što su Hrvatsko narodno kazalište, akademije na kojima, kako je rekao, stasaju nove generacije umjetnika, ali i Ministarstvo kulture i medija.
Među brojnim pjevačima, glazbenicima, dramskim glumcima i drugim umjetnicima, preč. Puškarić pozdravio je i ministricu kulture i medija Republike Hrvatske dr. sc. Ninu Obuljen Koržinek koja se također odazvala ovom molitvenom susretu umjetnika.
Župni ured Župe sv. Blaža - Zagreb
Foto: Siniša Kolar