Zagrebačka nadbiskupija

Zaziv Duha Svetoga – druga epikleza

Ali molitva tu ne završava. Postoji rizik da na razini znaka, kruh i vino ostanu previše izvanjski za nas, kao da ih gledamo previše odvojeno, da tako kažem, kao da je dovoljna samo Kristova žrtva, ma koliko god otajstveno, objektivno ona bila prisutna u kruhu i vinu koji se nalaze na oltaru i kada su izgovorene ispravne riječi dok smo ih prinosili Ocu. Zapravo čitav naš obred zahtijeva da na kraju blagujemo Gospodinovo tijelo i krv. Sljedeći dio euharistijske molitve predviđa taj obredni čin i traži da se njegovo značenje ostvari u nama. Koristeći snažni obredni izričaj, povezan sa žrtvom, tražimo Oca: „Pogledaj, Gospodine, prinos Crkve svoje, onu istu žrtvu po kojoj si nam darovao pomirenje“. Ne neki način produžujem ovaj trenutak prinosa Ocu, spoznajući da će prinosi - tijelo i krv Kristova - biti temelj na kojem će se izreći sljedeći zaziv: „Okrijepi nas Tijelom i Krvlju Sina svoga, ispuni njegovim Svetim Duhom te u Kristu budemo jedno tijelo i jedan duh“. Ovo je druga epikleza, drugi zaziv Duha Svetoga, ovoga puta ne kako bi preobrazio darove u tijelo i krv Kristovu, nego da mi budemo preobraženi u njih. To je naše zajedništvo s Kristovom žrtvom. Ona će biti dovršena u primanju Njegova tijela i krvi. Postajemo Njegovo tijelo, ne statično, već njegovo tijelo u obličju žrtve. Onda molitva nastavlja ovako: „Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe“. To je ono što piše sv. Pavao: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1). O istoj temi piše i sv. Augustin: „cijela zajednica i zajednica svetaca prinesena je kao univerzalna žrtva Bogu kroz Velikog svećenika koji je prinio samoga sebe…“ (O državi Božjoj, 10,6).

Baš kao što se o izvještaju o ustanovljenju euharistije moglo puno razmišljati - to nazivam neiscrpnim otajstvom - isto vrijedi i za ovu epiklezu. Skrenuo sam pozornost na dva zaziva Ocu da pošalje Duha: prvi da preobrazi prinose, a drugi da preobrazi one koji ih primaju. U stvarnosti to su dvije dimenzije jednog zaziva Duha Svetoga. Preobrazba kruha i vina u tijelu i krvi Kristovu je za naš spas. Uskrsli Gospodin ne uzima osobnu prednost, možemo reći, iz ove izvanredne preobrazbe. To ne bi imalo smisla bez Njegovog usmjerenja na nas. Gospodin postaje tjelesno prisutan u sakramentalnom obliku da Crkva može postati Njegovo tijelo. Ako tako kažemo, Krist ne gubi ništa i pažnja nije usmjerena na nas. Krist je potpuno prisutan i štuje ga se sakramentalnim prilikama, ali samo prisjećanje da je On ovdje i da nas preobražava u svoje tijelo je takvo da spoznamo i suočimo se sa svime što Otac namjerava učiniti dajući nam svoga ljubljenog Sina. Treba pažljivo slijediti ono što je sam Isus naznačio kao svoju svrhu i čije su same riječi bile svečano izgovorene tijekom izvještaja o ustanovljenju euharistije: „Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas... Ovo je kalež moje krvi... prolivena za vas“. To je naša najsnažnija garancija da se usudimo toliko tražiti i što se usuđujemo vjerovati da ćemo to primiti. „Oče - Isus se molio tijekom večere u noći prije svoje smrti - Oče, da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno“ (Iv 17, 21-22). Dakle, što se događa u ovom trenutku? Krist se tjelesno približava svojoj Crkvi, a Duh Sveti izlazi iz Njega, da Crkvu učini Njegovim tijelom. Svrha preobrazbe nije da Krist bude zarobljen u euharistijskim prilikama, već da svoju tjelesnost proširi na svoju Crkvu.

Kratki sažetak

Želim zastati na trenutak na našem hodu kroz razne dijelove euharistijske molitve, kako bi napravili kratku stanku i otisnuli se malo dalje od neposrednog značenja svakog njezinog dijela. Možda će čitatelj primijetiti praktični problem u onome što sam imenujući rekao da je prelijepo. Bilo bi lijepo da je sve tako, ali naše svakodnevno iskustvo odbacuje sve ove slavne tvrdnje. Nedjelju po nedjelju, svi smo više puta bili ispunjeni Njegovim tijelom i krvlju, ali često je malo dokaza da smo time bili ispunjeni Njegovim Svetim Duhom, i još oskudnije da smo postali jedno tijelo, jedan Duh u Kristu. Onda se i pitamo događa li se uopće što na misi. Ovo je vrlo relano i pošteno pitanje. To se ne rješava jednostavnim poticajem ili grđenjem, već nečim što rezultira čvrstim podsjećanjem svih uključenih da bismo trebali živjeti u stvarnosti mise. Naravno, to je istina i to treba shvatiti vrlo ozbiljno. Ali možda čak i uz naše najbolje napore da to učinimo, nećemo uspjeti biti spontano opisani kao „ispunjeni Duhom Svetim“ i „jednim tijelom u Kristu“. Ipak mislim da možemo doći do određenog razumijevanja (ako ne i rješenja) ovog uznemirujućeg paradoksa tako što ćemo na trenutak razmisliti što se događa s vremenom tijekom naše molitve. Ovdje je duboko otajstvo. Pokušajmo ući u njega.

Ako govor o anamnezi neizbježno uključuje određeno pozivanje na prošlost, na sjećanje Isusovih djela u povijesti, onda govorit o epiklezi i djelovanju Duha - ako bismo mogli reći sve odjednom! - jasno pokazuje da „sjećanje na Isusa“ podrazumijeva paradoks prisjećanja na budućnost. Uistinu, Duh povlači težinu sjećanja toliko, ako ne i više, u budućnost kao i u prošlost. Budući da postoji samo jedan način prisjećanja raspetog Isusa i susreta s Njim ili samo jedan način da žrtva Kalvarije bude prisutna na oltaru, kao što je to latinska tradicija za euharistiju odavno voljela uzeti u obzir: raspeti Isus sada nije nitko drugi nego uskrsli Gospodin koji je prisutan među nama u Duhu. A uskrsli Gospodin, oslobođen ograničenja prostora i vremena, iako je prisutan u svakom vremenu i u svakom prostoru, već živi budućnost koja je rekapitulacija svih stvari u njemu (usp. Ef 1,10). Taj Gospodin, Gospodin koji je već proslavljen u svojoj budućnosti, prisutan je Crkvi koja slavi njegov spomen. Među stvarima skrivenim u otajstvu euharistije je i ta budućnost koja je već dovršena i mi, kad ju slavimo, otajstveno već ulazimo u nju.

Spasenje koje kršćanstvo naviješta nije spasenje od svijeta i iz povijesti, već spasenje samog svijeta i povijesti. To razlikuje kršćanstvo od ostalih svjetskih religija. Govoreći na liturgijski način, ni u jednom drugom obredu bilo koje druge religije ne događa se nešto poput Euharistije. Ali opseg ove izjave može se razumjeti samo ako se referiramo na ono što se događa u euharistijskom slavlju kada se zaziva Duh Sveti. Međutim, ostaje ogroman problem u iskustvu cijelog svijeta, a također i među onima  koji slave Euharistiju: to jest užas trenutne povijesne situacije. Ovu strahotu doživljavaju sve generacije. Upravo iz tog razloga Crkva mora naučiti da u svojoj molitvi mora neprestano zazivati Svetoga Duha. Spasenje svijeta nije obećano samo unutar povijesti; također je smješteno i izvan nje, u konačnu budućnost Kraljevstva nebeskog. Epikleza, koja preobražava zajednicu u tijelo Kristovo, je silazak Duha iz budućnosti. Duh stvara, od zajednice koja se klanja, ne toliko sliku o tome kakva je u pristuna u sadašnjim okolnostima, već kakva će biti.

To se možda može razumjeti pomoću slike. Mislimo o biljci ili drvetu čiji se korijeni protežu i u prošlost i u budućnosti, ali čiji vrh niče u sadašnjosti. Bez te hrane iz budućnosti, ova biljka ne može preživjeti, no ipak biljka koju vidimo u sadašnjosti ukazuje na to liturgijsko iskustvo koje Crkva čini iz budućnost da ima svoje posljedice u sadašnjosti. Iskustvo dokazuje - a epikleza otkriva teološke razloge - da se sjedinjenje i zajedništvo svih naroda, a također i čitavog kozmosa, s Kristom ne može postići samo ljudskim povijesnim naporima. Ljudski pokušaji jedinstva, čak i oni nadahnuti onim što se o Kristu zna kroz povijest, ne mogu nikada postići zajedništvo trojstvenog života do kojeg bi Bog želio privesti sve stvoreno. Epikleza otkriva da ovo zajedništvo - što je Božji konačni cilj - mora prožeti povijest sada i iz budućnosti. Ova apsolutna potreba za budućnošću pokazuje se jer kraljevstvo Božje nikada ne može biti jednostavno identificirano s poviješću kao takvom. To nije osvajanje svijeta kakvu mi znamo. To je svijet kakav je poznat u euharistijskom slavlju.

Prvi dio: Što se događa u misi? (I)
Drugi dio: Što se događa u misi? (II)
Treći dio: Što se događa u misi? (III) 
Četvrti dio: Što se događa u misi? (IV)
Peti dio: Što se događa u misi? (V)
Šesti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (I)
Sedmi dio: Što se događa u misi? - (Uvodni obredi II)
Osmi dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (III)
Deveti dio: Što se događa u misi? - Uvodni obredi (IV)
Deseti dio: Što se događa u misi? - Zborna molitva
Jedanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi
Dvanaesti dio: Što se događa u misi? - Služba riječi (II)
Trinaesti dio: Što se događa na misi? - Čitanje Starog zavjeta 
Četrnaesti dio: Što se događa u misi? - Otpjevni psalam 
Petnaesti dio: Što se događa u misi? - Drugo čitanje 
Šesnaesti dio: Aleluja ili pjesma prije Evanđelja i Navještaj evanđelja
Sedamnaesti dio: Homilija  
Osamnaesti dio: Vjerovanje 
Devetnaesti dio: Molitva vjernika 
Dvadeseti dio: Što se događa u misi? - Priprema oltara i darova 
Dvadeset prvi dio: Što se događa u misi? - Prinos darova biskupu ili prezbiteru 
Dvadeset drugi dio: Što se događa u misi? - Molitve prikazanja 
Dvadeset treći dio: Što se događa u misi? - Euharistijska molitva (V)
Dvadeset četvrti dio: Što se događa u misi? - Svećenikov dijalog s narodom – dijalog predslovlja
Dvadeset peti dio: Što se događa u misi? - Svećenikov dijalog s Bogom - preslovlje
Dvadeset šesti dio: Što se događa u misi? - Svet, svet, svet 
Dvadeset sedmi dio: Što se događa u misi? - Ispovijedati Božju svetost i slavu 
Dvadeset osmi dio: Što se događa u misi? - Svećenik zaziva Duha Svetoga (prva epikleza) 
Dvadeset deveti dio: Što se događa u misi? - Izvještaj o ustanovljenju euharistije 
Trideseti dio: Što se događa u misi? - Tajna vjere

Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.