Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
 

Zagreb, crkva sv. Blaža, 15. siječnja 2022. godine

Liturgijska čitanja: 1Sam  9,1-4.17-19, Mk  2, 13-17

Preuzvišena gospodo:
Apostolski nuncije i Vojni ordinariju u Republici Hrvatskoj;
Poštovana gospodo: Predsjedniče Hrvatskoga sabora
i Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske;
Cijenjeni predstavnici: zakonodavne, izvršne i sudske vlasti,
političkoga, akademskoga i kulturalnog života;
Dragi hrvatski branitelji,
Velečasna gospodo svećenici, redovnici i časne sestre redovnice.
Braćo i sestre u Kristu! 
 
1. Već su u javnosti izrečene neke ocjene i vrjednovanja o posljednjih trideset godina života suvremene hrvatske države. I dalje će biti isticani izvana vidljivi prijelomni događaji, odluke, zasluge i poteškoće, uvjeti međunarodnoga priznanja i raznovrsni osobni osjećaji. Bit će obogaćivana motrišta i postavljana pitanja o budućnosti. Znanstvenici će pokušati skupljati dijelove za što širu istinsku sliku razvoja povijesnih događanja, pregovora i prijedloga, do uspostave suvremene hrvatske države, međunarodnoga priznanja i teritorijalnog integriranja. Nešto će biti otkriveno tek kasnije kad se bude moglo, s odmakom propisanog vremena, pristupiti arhivima, našim a još više onima inozemnih institucija, dok će nešto ostati zabilježeno samo u memoriji vječnosti.

Trideset godina za jednu državu nije puno, pa ju još uvijek smijemo zvati mladom. Istodobno, trideset je godina dovoljno da se prepoznaju vrijednosti njezina rasta; da se ojača spomen na prijeđeni put; da se razmotre novi izazovi i sigurnije zakorači u budućnost.

Osobno, kao vjernik i biskup, tih trideset godina gledam kao od Boga dani kairos, kao povijest poziva, koji se odnosi na puno pojedinaca, a ti se pozivi mogu promatrati u cjelini raznih vidika služba i odgovornosti, u životu našega društva i Crkve.    
 
2. Božja riječ današnjega dana, u čitanjima iz Prve Knjige o Samuelu i Evanđelja po Marku, nudi dvije iznimno zanimljive perspektive, koje nas potiču na razmišljanje o sličnostima i na vrjednovanje povijesnih događaja na temelju istih kriterija koji vrijede za povijest spasenja, bez obzira na izvanjsku različitost društvenih i kulturnih okolnosti.

Najprije smo slušali riječ o Saulu, prvome kralju ujedinjenoga kraljevstva Izraela i Judeje. Bio je izabran da bi vodio raspršeni izraelski narod koji, osim Gospodina, nije imao istinskoga vodstva. Dotadašnji pokušaji učvršćivanja vlasti nisu bili uspješni. Prorok Samuel bio je vjerski i moralni oslonac, ali su okolnosti redovitoga života, a posebno one ratne, zahtijevale vladara koji je sposoban organizirati život društva i oduprijeti se neprijatelju, osobito Filistejcima. Zbog toga je narod od Samuela tražio da imenuje kralja.

Samuelu se takav zahtjev nije svidio, jer je  narod odbio slijediti Božje zapovijedi, napustio Boga i odlučio služiti drugim božanstvima. Usprkos tomu, Gospodin je dopustio da Saul bude javno zakraljen, nakon što je potajno pomazan.

Saul je kao vojskovođa bio iznimno sposoban i uspješan. Vodio je narod iz pobjede u pobjedu, ojačavši svoju vlast. Ipak, učinio je i nekoliko velikih pogrješaka, počevši od neodobrenoga žrtvenog prinosa, što se nastavilo kršenjem od Boga primljenih naredaba. Sve je to nastojao skriti iznoseći neistine Samuelu, ali i samomu Bogu. Neposlušnost Bogu dovela je do toga da je Bog Saulu oduzeo svoga Duha. Taj čin, to povlačenje Božje blizine, svakako je jedna od najtužnijih stranica u Svetome pismu.

U daljnjim kušnjama i mukama kroz koje je Saul prolazio osobito je zanimljiv njegov odnos prema Davidu, koga je prihvatio i doživljavao kao sina, da bi ga na kraju doživljavao kao najveću prijetnju i neprijatelja koga treba ukloniti. U tragediji naroda život je izgubio kralj Saul i njegovi sinovi, dok je Izrael pao u osvajačke ruke.
 
3. Iz života toga kralja svakako se mogu izvući pouke koje vrijede za upravitelje naroda, ali i za svakoga vjernika i građanina, jer je Bog svakoj osobi povjerio određenu odgovornost.

Na prvome je mjestu poslušnost Bogu i zauzetost u vršenju Njegove volje. Saul je izabrao drukčiji put i, umjesto usklađivanja svojih putova s Božjim, očitovao je neposlušnost Bogu i posegnuo za neistinom. To prihvaćanje laži kao sredstva ne samo za tumačenje učinjenoga, nego i neodgovornosti za narod, pokazalo se kobnim.

Iz Saulove povijesti može se iščitati i pouka da se ne zlorabe ovlasti koje su nekomu dane. U čovjeka se lako ugnijezdi oholost i umišljenost, kada zaboravi da je Bog istinski gospodar. Bog je izabrao Saula zbog njegove poniznosti i darovane sposobnosti, ali je on s vremenom postao uznosit i sebičan, što je razaralo njegovo kraljevstvo.

Osim toga, pozvani smo, braćo i sestre, učiti kako biti odgovoran za druge na način koji je drag Gospodinu. To je odnos koji traži Božju volju, ono što je Bogu milo. To je odnos koji zaziva Božju pomoć i rasvjetljenje, da se ne čini ništa radi svojih probitaka, nego radi dobra bližnjih. Pozvani smo zastupati istinu i imati pouzdanje u Gospodina. Svakomu od nas dana je vlast, manja ili veća, kojom smo pozvani služiti drugima, a ne služiti se njome za sebe. Kralj Saul, zanemarujući mudrost, sve se više otuđio od Boga, ali je duhovno i materijalno oslabio i svoj narod.
 
4. Današnje Evanđelje stavlja pred nas također navještaj o neobičnom pozivu, o pozivu carinika Levija, što je dobilo poseban izražaj za stolom u Levijevoj kući. Zajedništvo blagovanja za istim stolom u ono je vrijeme bilo puno više od znaka iznimnoga prijateljstva. Bilo je to očitovanje uzajamne vjernosti i posebnoga savezništva.

Evanđelist Marko u svome tekstu ne govori da je Isus bio pozvan u carinikovu kuću, pa bi se u toj prilici slučajno našao s ljudima koje su neki smatrali nedostojnim društvom. Ovdje je to Isusov izbor. On sjeda s grješnicima, s onima koji su sebe stavili u službu neprijatelja, stranoga osvajača. Zbog javnoga posla kojim su za sebe stjecali imetak, carinici su smatrani javnim grješnicima.

Pozivajući jednoga takvog čovjeka da ga slijedi, Isus je zacijelo mnoge zbunio. No, takvim je postupkom ujedno očitovao da Božji putovi nisu do kraja istraživi. Levi, odnosno Matej, svojim je prihvaćanjem poziva prihvatio i promjenu života; prihvatio je slijediti Isusa. Božji je poziv uvijek dar. I kada On poziva, u pozvanima stvara snagu za odgovor i za poslanje koje im namjenjuje.

Iz Levijeve kuće Isus nam poručuje: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni! Ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike“ (Mk 2, 17). Braćo i sestre, svima nam je potreban Isus da nas očisti od naše grješnosti.
 
5. Ponovno ističući da usporedbe s biblijskom poviješću nikada nisu do kraja podudarne s drugim povijesnim događanjima, upućujem na poruku Božje riječi koja nam govori u ovoj prigodi.

Saul i Levi Božji su izabranici; ne po ljudskoj mjeri. Ne smijemo ni mi biti zahtjevniji prema drugima, nego li prema samima sebi i tražiti neke idealne ljude, vođe i upravitelje. Nisu li u tridesetgodišnjoj povijesti stasanja hrvatske države vidljivi pozivi? U mukama i uspjesima prije tri desetljeća i kasnije smijemo vidjeti Božju prisutnost u obranjenoj domovini i u neizrecivim žrtvama vlastitoga života mnogih hrvatskih građana.

I naš je hrvatski narod djelovao raspršeno, nepovezano, podijeljeno, a ponekad i obeshrabreno. Nije imao vlastitu državu i kao takav nije bio subjekt međunarodnoga prava. Ljudi koji su u sebi nosili čežnju za pravednim težnjama i koji su gradili na plodovima ranijih naraštaja, na njihovim nadama i vrjednotama, nisu štedjeli snage u buđenju i skupljanju dobra. Među njima je svakako i prvi predsjednik hrvatske države, dr. Franjo Tuđman. Jednako tako, ne smije blijediti spomen na hrvatske branitelje, osobito dragovoljce; na nesebične i samozatajne promicatelje ljubavi prema bližnjima u domovini i iseljeništvu.

Čudnim putovima Božja providnost ostvaruje svoj naum. Neki su ljudi prepoznali Božji poziv da idu putem dobra, slobode, pravednosti; neki su mu izabranici bili vjerni od početka; drugi su doživjeli promjenu, priključili se i preuzeli odgovornost; neki su se pak udaljili i skrenuli s puta. Danas to bolje možemo razlučivati po djelima, po plodovima koje su nam ostavili, po naumima koji su postali bjelodani; po nastojanjima da država i društvo budu građeni na istini i ljubavi.
 
7. Bez obzira s čime se morali suočavati u idućim desetljećima, važno je ne zaboraviti da smo u Božjemu naumu; da Bogu trebamo biti i ostati vjerni, ako želimo da nas vodi Božji Duh. Potrebno je da ne budemo oholi i neosjetljivi za Božje zapovijedi.

Ovdje smo za stolom Božje riječi i euharistijskih darova. Ovdje, poput Levija, doživljavamo Božje milosrđe i strpljivost, ali i istinu da čovjekov grijeh ne priječi Božji poziv. No, jednako tako, da prihvaćanje poziva znači prekidanje sa zlom. Isusovo blagovanje s grješnicima govori da Isus nikoga ne isključuje, osobito ne one koji osjećaju prazninu svoga života oslonjenoga na prolazno. Upravo takvi često lakše otvaraju svoje živote novomu poslanju i posvemašnjemu predanju Gospodinu.
 
8. Braćo i sestre, nakon što nas je priznala međunarodna politička zajednica, prepoznavši vrjednote za koje su hrvatski ljudi bili spremni umirati, danas je važno ne prestajati 'priznavati sebe' u Hrvatskoj, a to znači gajiti dobro i otklanjati zlo. Danas je potrebno unutarnje priznanje, što će reći: graditi odgovornost prema državi, njezinom dostojanstvu, ugledu i napretku.

Osjetili smo i osjećamo kolika je cijena prihvaćanja i korištenja laži sa svrhom ocrnjivanja vlastitoga naroda i vlastite države. Papa Franjo u enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratelli tutti upozorava: „Postoji lažna otvorenost prema univerzalnome koja proizlazi iz prazne površnosti onih koji nisu kadri do kraja razumjeti vlastitu domovinu, ili onih koji u srcu gaje upravo nesavladivu ogorčenost prema vlastitom narodu. U svakom slučaju potrebno je uvijek širiti svoje vidike i vidjeti neko veće dobro koje će donijeti blagodat svima. To, međutim treba činiti bez bježanja od sebe i bez iskorjenjivanja“ (Papa Franjo, Fratelli tutti, 145).
 
9. Naš narod, naši državljani znaju da je jedini napredak tihi i postojani put dijaloga u izgradnji zajedništva, povezivanja, međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Nema nas puno u Hrvatskoj i ne smijemo se dijeliti i jedni druge potkopavati. Ponekad se čini da ima više kandidata za vodstvo, nego li za odgovorno i vjerodostojno vršenje vlastitog aktualnog zadatka. Znak je mudrosti vrjednovati i radovati se uspjehu, bez obzira s koje strane on dolazi, jer to postaje zajedničko dobro. Potrebno je čuvati hrvatski identitet, ali ne dozvoliti zatvaranje, nego naprotiv treba se otvarati, „potrebno je širiti vidike“, kako kaže papa Franjo, što donosi nove mogućnosti razvoja.

Neka ova trideseta obljetnica bude izazov za jasne i moguće projekte koje traže kontinuitet i uključivanje svih aktera društva i svih građana. Neka ova obljetnica bude prilika za razvoj novih stilova upravljanja, oslobođenih nepotrebnih birokratskih usporavanja, već usredotočenih na služenje drugima i uvijek orijentiranih na opće dobro.

Upravljanje je vještina koja se može naučiti. Upravljanje je i znanost koja se može studirati. Upravljanje je posao koji zahtjeva predanost, trud i upornost. Ali upravljanje je nekada i postupanje koje se ne može uvijek objasniti samo teoretskom racionalnošću.

Temelj autoriteta istinskog upravljanja jest snažno životno iskustvo. Svaki upravitelj, da bi bio vjerodostojan voditelj, treba biti autentičan svjedok. Govorim o primjeru života i o dosljednosti  svjedočanstva vlastitoga života, počevši od obitelji. 

Takav pristup i taj duh istinski gradi hrvatsko društvo i državu. I samo to u njezinoj povijesti ostaje veliko. Veliki su za svaki narod muževi i žene u čijim se životima zrcali Božja volja i Njegovo djelo, prepoznatljivo i vidljivo sve sjajnije u vremenskomu odmaku.

I mi se danas molitvom punom zahvalnosti, poniznosti i pouzdanja obraćamo Bogu, preporučujući sebe i hrvatsku domovinu zagovoru Presvete Bogorodice  Marije, sv. Josipa, sv. Pape Ivana Pavla II. i bl. Alojzija Stepinca, koji su živjeli prožeti pouzdanjem u Gospodina.

Amen.