Zagrebačka nadbiskupija

   
Svjetlo Očeve ljubavi, svjetlo Kristove milosti,
svjetlo zajedništva Duha Svetoga – sa svima vama!

Svake se godine na blagdan Prikazanja Gospodinova u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji u zahvalnome slavlju okuplja iznimno lijepa i nadahnjujuća zajednica pozvanih u Kristu.

Tako je i ove godine. U crkvi znakovitoga naslova i blizine Bezgrješnoga Srca Marijina, zahvaljujemo za sve redovnike i redovnice, za zajednice, za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života te molimo novi žar milosti u zajedništvu s našim nadbiskupom kardinalom Josipom, čiju blizinu i molitve prenosim svima vama, te pozdravljam Tebe, dragi oče Slavko (Slišković), predsjedniče Hrvatske redovničke konferencije, Vas, draga potpredsjednice, sestro Gordana (Igrec); vas, cijenjeni provincijalni predstojnici i predstojnice, prezbiteri i đakoni, bogoslovi, redovnički kandidati i kandidatice; svakoga i svaku od vas, dragi redovnici i redovnice, braćo i sestre.

Pripremali smo se za ovo slavlje molitvom i razmatranjima, vođeni i prigodnom Porukom koju su nam uputili biskup Zdenko (Križić), i otac Slavko, stavljajući u središte tri temeljna vidika sinodskoga procesa: zajedništvo kojemu je temelj Krist i ljubav Presvetoga Trojstva; zatim sudjelovanje kao uključivanje i uključenost i poslanje kao otvorenost u svjetlu evangelizacije.

Sinoda je zajednički hod, hod Crkve.

I prije negoli zakoračimo kao ljudi jedni s drugima, s nama je u hodu Krist Gospodin. Njegovo je svjetlo u našemu srcu, a to svjedočimo i sjajem svijeća u svojim rukama; sjaj božanske ljubavi koja je zasjala naručju Djevice Marije i svetoga Josipa, pobožnika Šimuna i Ane, da bude vidljiva i ponuđena svakomu čovjeku.

Zazovimo blagoslov na svijeće i naše živote, da budu odraz Svjetla koje je raspršilo tamu grijeha i zabluda, da bismo i druge privukli tomu vječnomu sjaju.
   
Braćo i sestre u Kristu, svjetlu od svjetla!

1. U ovakvim prigodama, u spomenu raznih obljetnica, na dane koje shvaćamo kao stanovite miljokaze; u razdobljima i godinama koje su stavljene pod određena imena i posvete, teško je previdjeti ponavljane pokušaje pokretanja, novih početaka, zahtjeva i prilagodba te s njima ujedno povezanih i novih zadaća.

A te zadaće – vjerujem da i vi to osjećate – redovito teže prema većoj efikasnosti, prema boljoj učinkovitosti i djelotvornosti. Nastoji se stvoriti učinkovitije življenje karizma; djelotvornija prisutnost Crkve u društvu, učinkovitiji modeli pastorala, počevši od pastorala duhovnih zvanja i tako redom.

Razmatraju se novi vidici i pristupi, pronalaze nove metode, oblikuju novi programi i projekti, stavljaju novi naglasci; traži se vizija koja ne može bez revizija, a što ostavlja osjećaj nedorečenosti i nesigurnosti, nekoga čudnog trajnog zaostajanja i nemira.

Pred uvijek novim zadaćama i našim nesposobnostima da ih do kraja izvršimo; pred novim pitanjima koja se ipak u konačnici objavljuju kao već proživljena u Crkvi; pred ubrzavanjima koja ne pokazuju ciljeve; ne preostaje puno, osim zamora ili ravnodušnosti, odustajanja i neispunjenosti.

Tako i naša liturgijska slavlja mogu za sobom ostaviti okuse nedostatnosti, opterećenosti, neuspjeha, skučenosti. A ona nisu takva. Ovdje je Gospodin; među nama je njegovo kraljevstvo…

Naše su oči vidjele; uho je čulo; srce je doživjelo; svojim sam mu životom progovorio… Poznajemo svoje slabosti; vapimo za Duhom da nas pročisti; u nama su žive zadaće i zahtjevi, ali dveri su podignute; i večeras, večeras je Kralj slave naša radost!

2. Premda se u svakomu navještaju Božje riječi provlači i zahtjevnost prema našemu življenju, vjerujem da se u vama zadržala poglavito radost Radosne vijesti.

Pokušao sam izdvojiti neke riječi koje prevladavaju, koje daju ton toj radosti. Najprije u Proročkome navještaju, Psalmu i Poslanica. U njima su: traženje i čežnja, dolazak i čišćenje, žrtva u pravednosti koja daje sigurnost i mir; veličanstveni ulazak i slava te pobjeda nad smrću, posličenost Boga čovjeku, milosrđe i trpljenje radi pomoći narodu. Gospodin je vidio i pokušaje i pogrješke i grijehe i nemoć. On dolazi u svoj Hram, on dolazi u ljudskost; nije ravnodušan i ne prestaje biti zahtjevan, ali prije svega drugoga – dolazi spasiti, pomoći, osloboditi.

Što susrećemo u Evanđelju?

Nošenje djeteta, posvetu Bogu i prinos; zatim prožetost i potaknutost Duhom, primanje u naručje, blagoslov, blagost i radost; oči ispunjene dočekanim svjetlom, divljenje, proroštvo i znak, riječi o propasti i uzdignuću, o boli; skrovitost, starost i molitvu, davanje hvale Bogu, te na kraju: povratak, rast, mudrost i milost.

Zadaće i zahtjevi? Ima ih puno. Pitanja i zbunjenosti? Tko ih može previdjeti? Ali, temeljna je darovanost, radost, nađenost i punina.

A učinkovitost? Ona se iščitava u Božjemu djelovanju po srcima ljudi; izvana jedva primjetna, a u dubini nezadrživa i sigurna; čuvana u čežnji, pretočena u nadu i iščekivanje, obradovana znakovima koji za druge ostaju nijemi, baš kao i život pobožnika.

3. U Poruci Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života povodom današnjega 26. Dana posvećenoga života, Kardinal pročelnik istaknuo je zadržavanje na drugome nosivom pojmu sinodalnoga procesa – partecipatio. Već je na nekoliko mjesta istaknuta blizina dvaju prijevoda te riječi na hrvatski: (s)udioništvo i sudjelovanje.

Razumljivo je da izabiranje jednoga ili drugoga mijenja i sadržajne pristupe. Nipošto se ne radi o jezičnome 'zanovijetanju'. Najbolje bi bilo paziti na povezanost oba značenja, jer ona može otvoriti obzore, dok površnost miješanja tih pojmova može ozbiljno otežati shvaćanje.

Spominjem to i večeras, upravo vođen navještajem Evanđelja, jer smatram da se stavljanjem težišta isključivo na djelovanje, su-djelovanje, može izgubiti posebnost crkvenoga življenja otajstvenosti i iz otajstvenosti.

Teško da se netko može protiviti širemu i cjelovitomu sudjelovanju kao načinu crkvenoga života. U Crkvi svaki vjernik i vjernica ne samo da imaju mjesta nego su potrebni njima povjereni Božji darovi za izgradnju Kristova tijela. I s pravom je naglašena potreba uključenosti svih vjernika, što je poželjan plod Sinode.

Taj pristup čujemo u svim područjima društvenoga života, kada se kaže da je za neko postignuće potrebna 'sinergija' (syn+ergon). Doslovan prijevod te grčke riječi je: su-djelovanje; su-radnja, najčešće oslonjena na ljudski napor i nastojanja. Kao vjernici znamo da bez Gospodina ništa ne možemo učiniti.

4. U životu Crkve taj je vidik 'sinergije' važan, ali proizlazi iz drugoga pristupa, a to je udioništvo (grč. métexis; metého), imati udjela, pripadati, dijeliti s nekim nešto.

A s kim i što? S Kristom, njegovo otajstvo, njegov Duh, njegovo spasenje, njegovo božanstvo. U njemu smo dionici nebeske slave; u njemu već živimo predokus budućih dobara. To udioništvo temelj je svakoga našeg djelovanja.

A kakvo je to djelovanje? Odgovor na to daju nam ljudi iz današnjega Evanđelja; ljudi koji čeznu za puninom, koji surađuju s Bogom, koji žive u skrovitosti, koji se žrtvuju i mole; koji se dive ljepoti s pouzdanjem da ih Gospodin vodi na njihovim putovima.

A to večeras vidim pred sobom, u našemu zajedništvu, u vama redovnici i redovnice, kao dar, kao odgovor ljubavi. Nije li ljubav najveća zadaća koja prestaje biti zadaćom čim je prepoznata kao ljubav?

Slobodno promotrite u svojim zajednicama što je ostavilo najveću vrijednost i što je uistinu bilo 'učinkovito'. Nije to nametljivost, vidljivost, promicanje i isticanje samih sebe. U susretu s Kristom-svjetlom, ostaje svijetliti Krist. Na nama je svijetliti tako da ljudi vide naša dobra djela (ne nas!) i da slave nebeskoga Oca (usp. Mt 5, 16).

Jer, gdje je 'učinkovitost' Marije i Josipa, Šimuna i Ane? Samo u darovanosti i u nošenju Krista; u divljenju i davanju hvale koje je izraslo na životu življenom za Gospodina. Ona je u križu Bogočovjeka, svemoćnoga koji je postao bespomoćnim, koji se učinio bespomoćnim, ponavljajući svome Ocu: ne ja, nego ti; ne moja, nego tvoja volja.

5. Zato večeras vidim tisuće redovnika i redovnica koji u skrovitosti, u redovitim i izvanrednim poslovima, surađuju s Bogom ljubeći ga u bližnjima; a on s onima koji ga ljube sve vodi prema dobru.

To je naša trajna 'zadaća' u onoj sinergiji, suradništvu, za koje sveti Pavao piše Korinćanima: nismo gospodari vaše vjere; „mi smo suradnici vaše radosti“ (synergoi tes haras hymon: 2Kor 1, 24).

Nije li baš to svrha sinodalnosti? Nije li baš to potrebno našim vjernicima, ljudima ovoga vremena, našoj Crkvi, našoj domovini? To je istinsko proročko poslanje u kojemu redovnici imaju nezamjenjivo mjesto: biti suradnici s Bogom radi radosti ljudi suočenih s raznim svakidašnjim prijetnjama, upućujući ih na susret sa Svjetlom koje nema izvorišta u prolaznome, ali jednako tako sa Svjetlom koje 'tamni' svakom našom sebičnošću, svaki put kada Bogu ne prinosimo sebe i svoje živote da bi se vidjelo Njegovo spasenje, nego na tko zna kakve oltare prinosimo druge, da bismo se vidjeli mi.

Braćo i sestre, večeras se radujemo Svjetlu, zahvaljujemo za Svjetlo, dovoljno jako za naše tuge i boli koje su probodene u Prečistome Srcu naše nebeske Majke.

Amen.