Zagrebačka nadbiskupija

 

Biblijsko čitanje: Pnz 34, 4-5.7.9

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Bibliji, izvještaju o smrti starog Mojsija prethodila je njegova duhovna oporuka, nazvana „Mojsijeva pjesma“. Ovaj hvalospjev je prije svega prekrasna ispovijest vjere: „Gospodnje ću ime uznositi, / a vi Boga našeg veličajte! / On je Stijena, djelo mu je savršeno, / jer pravi su svi njegovi putovi. / Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan“ (Pnz 32, 3-4). No, to je također sjećanje na povijest proživljenu s Bogom, avanture naroda koji se formirao na temelju vjere u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Mojsije se, dakle, spominje i gorčinâ i razočaranjâ koja je iskusio sâm Bog: njegova vjernost na neprestanoj je kušnji zbog nevjere njegova naroda. Narod kao da svojom nevjerom iskušava Božju vjernost ali On ostaje vjeran i bliz svome narodu. To je srž Mosijeve pjesme: vjernost Boga koji nas prati tijekom čitavoga života.

Mojsije ovu ispovijest vjere izgovara na pragu Obećane zemlje, ali i u času dok se oprašta od života. Imao je sto dvadeset godina, piše u ovom izvještaju, no „oko mu nije oslabilo“ (Pnz 34, 7). To je ona sposobnost vidjeti, vidjeti stvarno ali također u prenesenom smislu, kao što to vide stariji, koji znaju vidjeti stvari, značenje događaja na dublji način. Životnost njegovog pogleda je dragocjen dar: omogućuje mu da prenese baštinu svog dugog iskustva života i vjere, s neophodnom bistrinom. Mojsije vidi povijest i prenosi povijest; stariji vide povijest i prenose povijest.

Starost kojoj je dana ta lucidnost dragocjen je dar za naraštaj koji dolazi. Osobno i izravno slušanje povijesti proživljene vjere, sa svim usponima i padovima, je nezamjenjivo. Čitati o njoj u knjigama, gledati je u filmovima, proučavati je na internetu, koliko god bilo korisno nikada neće biti isto. Ovakvo prenošenje – koje je prava predaja, konkretno prenošenje sa starije na mlađe! – to prenošenje nešto je što danas jako nedostaje, i to sve više, novim generacijama. Zašto? Zato što ova nova civilizacija smatra da su stariji za odbaciti, starije se odbacuje. To je strašno! To se ne smije tako. Izravno pripovijedanje, prenošenje s osobe na osobu, ima ton i način komunikacije koje nijedno drugo sredstvo ne može zamijeniti. Starija osoba koja je imala dug život i posjeduje dar bistrog i snažnog svjedočanstva vlastite povijesti, je nezamjenjivi blagoslov. Jesmo li sposobni prepoznati i cijeniti taj dar? Slijedi li se danas u prenošenju vjere – i smisla života – taj put prihvaćanja starijih? Mogu iznijeti jedno osobno svjedočanstvo. Ljutnju i mržnju prema ratu prenio mi je moj djed koji se 1914. borio na rijeci Piave: on mi je prenio tu ljutnju prema ratu. Zato što mi je pripovijedao o patnjama u ratu. A to se ne može naučiti u knjigama ni na neki drugi način, uči se tako, prenošenjem sa djedova i baka na unuke. To je nezamjenjivo. To prenošenje s djedova i baka na unuke. Danas, nažalost, to nije tako i misli se da su djedovi i bake za odbaciti. Ali nisu, oni su živo sjećanje jednog naroda i djeca trebaju znati slušati djedove i bake.
U našoj, tako „politički korektnoj“ kulturi, ovaj put izgleda sputan na brojne načine: u obitelji, društvu, u samoj kršćanskoj zajednici. Neki čak predlažu da se u školama ukine predmet povijesti, kao suvišna informacija o svjetovima koji više ne postoje, koja oduzima prostor upoznavanju sadašnjosti. Kao da smo tek jučer rođeni!

Prenošenju vjere, s druge strane, često nedostaje osobnog žara, strasti „proživljene povijesti“. Prenositi vjeru ne znači blebetati. To znači govoriti o iskustvu vjere. Zato je teško nekome učiniti privlačnim odabrati ljubav zauvijek, biti vjeran danoj riječi, ustrajati u predanosti, suosjećati sa ranjenima i potištenima? Životne priče, zasigurno, trebaju postati svjedočanstva života, a svjedočenje treba biti iskreno. Zasigurno nije istinoljubiva ideologija koja prilagođava povijest vlastitim shemama; nije istinoljubiva propaganda koja prilagođava povijest promicanju vlastite grupe; nije pošteno stvarati od povijesti sud na kojem se osuđuje cijela prošlost i obeshrabruje sva budućnost. Biti istinoljubiv znači pripovijedati povijest takvu kakva ona jest, a nju može pripovijedati dobro onaj tko ju je proživio. Zato je veoma važno slušati starije osobe, slušati djedove i bake, važno je da djeca razgovaraju s njima.

Sama evanđelja iskreno pripovijedaju blagoslovljenu Isusovu povijest ne skrivajući pogreške, nesporazume, pa čak i izdaje učenika. To je povijest, to je istina, to je svjedočanstvo. To je dar sjećanja koji „starješine“ Crkve prenose, od samog početka, prenoseći ga „iz ruke u ruku“ sljedećem naraštaju. Dobro nam je zapitati se: koliko cijenimo ovakav način prenošenja vjere, u prenošenju svjedočanstva između starijih osoba u zajednici i mladih pred kojima je budućnost? I ovdje mi pada na um nešto što sam rekao već mnogo puta, ali želim to ponoviti. Kako se prenosi vjera? „Evo ti knjiga pa iz nje uči“: ne, ne ide to tako. Tako se ne može prenositi vjeru. Vjera se prenosi na „dijalektu“, to jest u obiteljskom razgovoru, između djedova i baka i unuka, između roditelja i unuka. Vjera se prenosi uvijek na „dijalektu“, u onom obiteljskom i iskustvenom govoru koji se s godinama svlada. Zato je tako važan razgovor u obitelji, razgovor djece s djedovima i bakama koji su oni koji imaju mudrost vjere.

Koji put mi se dogodi da razmišljam o ovoj čudnoj nepravilnosti. Danas se katekizam kršćanske inicijacije uvelike oslanja na Božju riječ i prenosi točne informacije o dogmama, vjerskom ćudoređu i sakramentima. Često, međutim, nedostaje znanje o Crkvi koje proizlazi iz slušanja i svjedočenja stvarne povijesti vjere i života crkvene zajednice, od početaka do naših dana. Kao djeca učimo Božju riječ u vjeronaučnim učionicama; ali Crkva se „uči“ od mladih dana, u školskim učionicama i u globalnim informativnim medijima.

Pripovijedanje povijesti vjere trebalo bi biti poput Mojsijeve pjesme, poput svjedočanstva evanđeljâ i Djela apostolskih. To jest, priča koja je kadra na dirljiv način ponovno dozvati u pamet Božje blagoslove i iskrenošću naše nedostatke. Bilo bi lijepo kad bi, od samog početka, u vjeronaučnim programima postojala i navika slušanja proživljenog iskustva starijih, bistro ispovijedanje blagoslovâ primljenih od Boga, koje moramo čuvati, i iskreno svjedočanstvo naših nedostataka u vjernosti, koju moramo popraviti i ispraviti. Stariji ulaze u obećanu zemlju, koju Bog želi za svaki naraštaj, kad mladima daju lijep početak svoga svjedočanstva i prenose povijest vjere, vjere na „dijalektu“, onom obiteljskom „slengu“, onom slengu koji se prenosi sa starijih na mlade. Tada, vođeni Gospodinom Isusom, stariji i mladi zajedno ulaze u njegovo Kraljevstvo života i ljubavi. Ali svi zajedno. Svi u obitelji, tim velikim blagom koje je vjera koja se prenosi „na dijalektu“.

U sklopu obraćanja talijanskim vjernicima: