Zagrebačka nadbiskupija

Kako ste se odlučili za svećenički poziv?

Tako što sam razmatrao Božju Riječ i bio oduševljen životom Isusa Krista, u kojem sam prepoznao Božju ljubav, vidio smisao svoga života i osjetio da sam poslan taj smisao pronađen u Božjoj ljubavi naviještati drugim ljudima, posvećujući ih Kristovim životom – Božjom riječju i sakramentima. Osobito su me svojim primjerom potaknuli neki svećenici s kojima sam se susretao.

 

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?

Čini mi se da na temelju Svetoga Pisma možemo zaključiti kako svaki Božji odgoj njegovih proroka, apostola i učenika ima tri razine: oduševljenje, odgoj od strane Boga i postepeno prihvaćanje poslanja – njegove ljepote i težine koju on nosi sa sobom (Post 14 – 22; Primjer Mojsija (Izl, Br), Jr 20,1-20; Iz 6; i primjer evanđelja i Djela apostolskih). Rekao bih da se onda i svaka formacija ogleda u te tri razine. Na početku je tijekom formacije krenulo i bilo prisutno oduševljenje pozivom, no kada sam vidio zapravo težinu poziva koji predstoji, s čime su me neki svećenici i Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište nastojali upoznati, uslijedilo je vrijeme gdje me Bog učio – odgajao upravo za buduće poslanje kojeg već vršim na đakonskoj službi.

 

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?

Rekao bih da je iskustvo na đakonskom praktikumu bilo bogato i izrazito raznoliko, pogotovo jer sam vršio dvije službe koje po prirodi obuhvaćaju potpuno dva drugačija vidika: služba u Uredu zagrebačkog nadbiskupa, vikendima osobito u Župi sv. Jeronima u Maksimiru, a potom služba na Župi sv. Anastazije u Samoboru. Rekao bih da je đakonska godina prije svega prilika da upoznaš svećenički život, da vidiš kako živjeti u tom stilu života – kako upoznati kroz njega sebe, druge ljude i prije svega Boga. Još se uvijek najviše učim da je svećenički poziv rast u onome što Gospodin govori Petru u Iv 21,18: dopustiti Bogu da te iznenadi pa i onda kada misliš da ne možeš nešto uopće vršiti, da bi ti to moglo biti preizazovno.

 

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?

Vrijeme, stil života ljudi i naš tempo, kao i slika društva, toliko se brzo mijenja da mi je teško uopće zamisliti kako bi za pet godina mogao izgledati svećenički život. On se sad već toliko promijenio u zadnjih tri godine da uočavamo da nas je daleko premalo, s obzirom na potrebe ljudi. Zato mislim da će svećenički život biti plodan onoliko koliko ću biti jedno s Kristom, koliko ću surađivati sa svojom braćom u Svetom redu i s vjernicima koje mi Bog šalje ma mom poslanju. Nadam se i radujem se tome da će Bog posluživši se sa mnom, svojim grešnim slugom (kako to govori I. euharistijska molitva), obratiti i samo jednog grešnika. Po Lukinom evanđelju tad se događaju najveće fešte u Kraljevstvu Božjem. Strepim od toga da netko zbog moje grešnosti i slabosti, posumnja u Krista, njegovo djelo spasenja i napusti Crkvu – narod Božji i Kristovo stado. Drugim riječima, da ne budem sablazan i ne povedem narod Božji krivim stazama – bilo krivom riječi, bilo lošim primjerom, bilo šutnjom onda kada šutjeti ne bi trebalo. Zato nam je neizmjerno potrebna molitva naroda Božjega i osobna molitva.

 

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?

Iz 41,10 (za širi kontekst i razmatranje: Iz 41,8-16).

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije