Zagrebačka nadbiskupija

Krešimir Babić dolazi iz Župe Presvetoga Trojstva u Prečkom. Rođen je 23. ožujka 1983. godine. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 9. listopada 2021. godine. Đakonski praktikum obavljao je u Župi sv. Anastazije u Samoboru i u Župi Muke Isusove u Vukomercu.

Mladomisničko geslo: "Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!" (Mt 5, 8)

Datum mlade mise: 12. lipnja 2022.
 

Kako ste se odlučili za svećenički poziv?

Odaziv na svećenički poziv nije možda kao kod većine mladića koji se nalaze u bogoslovnom sjemeništu. Naime, o svećeničkom poziv počeo sam razmišljati 2010. godine. Sve se to odvijalo u mojoj svakodnevici. Gospodin je malo po malo slao određene ljude u život koji su mi dali za razmišljati o pozivu na temelju jednostavnih pitanja o svećeništvu, o tome tko je za mene svećenik i vidim li se i ja jednoga dana kao Kristov svećenik. O takvim i sličnim pitanjima nisam nikada razmišljao jer nisam ni planirao biti svećenik. Ali, s Božjom prisutnošću u mome životu i takvim pitanjima Gospodin je malo po malo činio ono što nije bilo znano mome srcu. Gospodin je pripremao „teren“ na kojem ću izreći svoj prvi EVO ME! Konačnu odluku za ulazak u bogoslovno sjemenište donio sam pred kraj 2015. godine.

 

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?

Moram priznati da nisam ništa očekivao od formacije jer nisam znao kamo dolazim. Sve je to meni bilo novo. To je mjesto, ali i vrijeme gdje su bogoslovi vođeni Duhom Svetim i potpomognuti odgojiteljima i duhovnicima kako bi stasali u svećeničke kandidate koji će pronositi Gospodina do svake osobe. Osobno, formacija mi je bila dosta izazovna jer sam se susretao s nečim novim s čime se do sada nisam susretao u svome životu. Tu bih istaknuo i intelektualnu formaciju koja je bitan segment bogoslova, koja je predstavljala isto tako veliku prepreku na mome putu jer sam do ulaska u sjemenište završio srednju strojarsko-tehničku školu i stekao sam visoko tehničko obrazovanje. Došavši na Katolički bogoslovni fakultet opet sam naišao na veliki izazov jer mi je bilo sve previše apstraktno i nedokučivo. Ali, sve sam to uspio premostiti s Božjom milošću i dobrim ljudima koji su mi bili na pomoći pri razumijevanju materije.
 

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?

Đakonsku pastoralnu godinu proveo sam na dvije župe: sv. Anastazije u Samoboru i Muke Isusove u Vukomercu. Period koji je iza mene itekako je vrijedan u mome razumijevanju pastorala, čovjeka i njegovih potreba i sl. I to je možda najveća lekcija, koja je kompleksna, koju sam naučio i koju ću učiti cijeli život. U pastoralu sam se susretao s obredima krštenja, sprovoda i vjenčanja, ali na način da sam predslavim. To je opet bilo nešto novo za mene jer do sada je uvijek bio netko od svećenika koji je predslavio. Tako da su se otvorila neka nova vrata za mene koja su obogaćujuća, ali s tim vratima povećava se i odgovornost. Naravno, na obje župe upoznao sam drage ljude i prijatelje koji su me svojom prisutnošću, otvorenošću obogatili i zadužili kako kod njih, tako i kod drugih ljudi kojima ću biti poslan.

 

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?

Svećenički život gledam kao što je naš Gospodin živio, biti s čovjekom u svakome trenutku - u radosti, žalosti, nevolji itd. Radost mi je u tome da dajem čovjeku ono što mu je najpotrebnije, ono što mi je i povjereno - slavljenje sakramenata. Da po sakramentu, živoj Božjoj prisutnosti, čovjek se dan po dan sjedinjuje sa svojim Bogom. Strepnja mi je u tome kako u današnjem vremenu i današnjem čovjeku navijestiti živoga Boga, da čovjek nije sam, već da je Gospodin s njime u svakome trenutku.

 

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?

Puno puta sam slušao svećenike kako govore „Bog je s nama i da nas neće nikada ostaviti“ i mislio sam da je to nemoguće, ali s današnjim pogledom uistinu vidim da su svećenici govorili po istini. Sve što je ikada rečeno o živoj prisutnosti Boga u našim životima jest istinita. Bog je svuda oko nas; u Riječi, u prirodi, u čovjeku, ali ipak se najviše očituje u sakramentima koji su znak Božje ljubavi prema čovjeku i koji si prisutni u Crkvi. Ali, isto tako Bog se najviše očituje u ljudskoj slabosti i padovima.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije