Zagrebačka nadbiskupija

 
Braćo i sestre u vjeri,
naša srca, još uvijek pomalo zbunjena i pomalo 'neuvjerena' u preminuće našega brata svećenika Josipa, osjećaju potrebu reći one riječi oproštaja koje nismo uspjeli izraziti u trenutcima njegova prjelaska u vječnost.

Činimo to danas, u ovome zajedništvu koje povezuje vremena i daje nam da živimo u neizrecivoj prisutnosti, jedinoj prisutnosti koja u Kristu uskrslome omogućuje molitveni razgovor i nakon smrti.

Želim da i moje riječi budu glas suosjećanja svima koji su velečasnoga Josipa voljeli i vole, glas izražaja kršćanske sućuti njegovu bratu Stjepanu i sestri Mariji s obitelji te svoj rodbini i prijateljima; sućuti koju nosim ponajprije od našega nadbiskupa, kardinala Josipa (Bozanića).

Ovdje smo mi, svećenici, koji istinski osjećamo da se opraštamo od svoga brata; dionici smo iste sućutne ljubavi koju očitujemo drugima i koja je usmjerena prema nama i našemu prezbiteriju, u kojemu živi zajedništvo i posebnost naših poziva.

Oni su po mnogočemu slični, nama razumljivi, ali niti jedan nije podudaran s drugim. U tim posebnostima Gospodin nas zbližava u pastoralnome djelovanju i u duhovnoj pratnji. I kada netko s kim smo dijelili hod u zvanju, tko nas je duhovno pratio, bio nam prijateljski oslonac, bude zahvaćen otajstvom smrti, i mi sami dodirujemo to isto otajstvo.

Zato je naša sućut upućena posebno vama, subraćo, koji poznajete Josipa od najranije dobi, zatim tijekom školovanja i života u Bogosloviji; koji ste s njime ređeni te zatim kao suradnici u izgradnji Božjega kraljevstva služili vjernicima u župama u: Brdovcu, Zaprešiću, Mariji Bistrici te osobito u Dugome Selu i ovdje u Zagrebu.

Posebno je pak ovdje dirljivo vidjeti Crkvu, zajednicu vjernika, okupljenu oko tijela svoga župnika, u molitvi, u davanju hvale Bogu za život svećenika koji je vjerno služio i tim služenjem, naviještanjem i svjedočenjem Radosne vijesti, slavljenjem sakramenata i susretima koji nose sakramentalnu snagu, otvarao prostore Božje milosti i novost koja nadilazi prolaznost.

Okupljeni smo u Živome, da bismo zahvalno slavili Gospodina i u Njemu prinijeli nebeskomu Ocu molitve za pokoj duše i za dar vječne radosti preminulomu Josipu.

I dok molimo od Gospodina da bude blag prema njegovim slabostima i grijesima, i mi se kajemo, da bismo čista srca prinijeli hvalu Bogu.


 
Homilija
 
Liturgijska čitanja:
Ps 34/33, 2-3.10-11.12-15; Iv 6, 52-59
 
1. Kada se želimo približiti otajstvu života nekoga čovjeka, bez Boga to ne možemo učiniti. To vrijedi osobito za život svećenika. Vjerojatno ni u čijem životu nema toliko pojedinosti koje ostaju sačuvane u Bogu koji vidi u skrovitosti.

Ipak, postoji stvarnost u svjetlu koje se najbolje ocrtava i provjerava svećenikov život; stvarnost naizgled pripadna jednoj od svećeničkih služba, ali istinski tako široka i duboka da u nju stane svaki naš život i život svijeta – euharistija. U euharistiji se vidi posvećenost i predanost; zahtjevnost i dar koji pokazuje ljepotu nepodijeljena srca, osjećajući se slugama koje ne traže sebičnu korist, nego život za druge.

Euharistija je izvor u kojemu se ogleda svako svećeništvo, a ponajviše svećeništvo naših župnika i župnih vikara, kako oni vole reći – 'običnih' svećenika, kojima je upravo ta običnost neizreciva neobičnost koja nadilazi bilo koju drugu mjeru uspješnosti i veličine. U tim našim svećenicima odražava se evanđeoska malenost koja po služenju vjernicima s njima ostvaruje čudesna djela.

2. Euharistija, taj najuzvišeniji čin Isusova predanja za svoju Crkvu i za svijet, položen je u siromašne i slabe ruke svećenika koji svakoga dana govori: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje; moja krv za vas prolivena. Tako svaka euharistija od svećenikova života stvara dar za vjernike i osposobljava ga da bude među ljudima „kao onaj koji služi“.

Zemaljski oproštaj od svećenika koji je s nama dijelio ponajprije vjeru, postaje povlaštenim trenutkom za ispovijedanje naše vjere. Stoga smo ovdje, da bismo izrazili svoju sigurnost u život koji nema kraja ni vremena. Ovdje smo da bismo rekli da velečasni Josip živi u Gospodinu. Ovdje smo da bismo očitovali povezanost koja živi onkraj smrti.

Konačno, ovaj trenutak zajedničkoga slavlja besmrtnoga života za sve nas postaje poziv na razmišljanje o životu na način koji se danas u društvu najviše izbjegava: gledati život počevši od njegova zemaljskog završetka, od smrti. Svijest o toj granici daje nam ispravnu mjeru življenja.

Ako netko ne misli o smrti, ulazi u opasnost da pred svojim životom i pred drugim ljudima usvoji stav one oholosti kakvu pokazuju umišljeni gospodari i vladari. Stvarnost smrti, viđena kao konačna zaustavljenost, čovjeka tjera na bijeg ili na nesigurnost i tjeskobu. U svjetlu Kristova križa i uskrsnuća; u svjetlu odgovora na duboku čežnju za puninom koju je Bog usadio u čovjeka, smrt postaje mjesto za pogled pun osjetljivosti i poniznosti koja oplemenjuje pozivom da već sada živimo vječnost.

To je moguće samo hraneći se njome, blagujući dar besmrtnosti u Božjoj riječi i njegovoj ljubavi po kruhu i vinu, po Kristu koji nam se daje nagom Božjega Duha.

3. Poznato nam je da je Isus u Kafarnaumu bio poštovan i voljen. Zbog toga je osjetio da baš tamo može reći i ono što bi negdje drugdje bilo puno teže prihvaćeno. No, i tamo su riječi koje smo čuli naišle na duboko nerazumijevanje.
Lako je primijetiti da u naviještenome Evanđelju, sastavljenom od osam redaka, Isus osam puta ističe temeljni navještaj: Tko Njega blaguje, živjet će po Njemu; tko jede taj kruh živjet će uvijeke. U rečenicama koje s određenim promjenama na jezgrovit način ponavljaju bit naše vjere, možemo osjetiti božanski životni ritam koji se širi i odjekuje.

Isus, uz blagovanje njegova tijela i krvi, stavlja i svrhu, stavlja smisao toga blagovanja: imati život, živjeti! Dakle – suprotnost umiranju. Isus objavljuje ono radi čega je došao: da imamo život; da budemo obnovljeni; da živimo vječno u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. Riječi koje izgovara donose obrat u življenje onih koji vjeruju u Krista uskrsloga.

Tko blaguje tijelo i krv Kristovu ima život vječni. Isus ne kaže da će imati, nekada ubuduće, nego da ima – sada. Prema tomu, vječni život očito nije neka vrsta čekanja konačne provjere prikupljenih zasluga zbog dobroga ponašanja, pokušaja da se u zadnji čas nešto iznudi. Vječni život započinje u prolaznosti, prihvaćanjem da budemo pritjelovljeni Kristu i da donosimo plodove koji ne umiru, koje smrt ne može uništiti; plodove blaženstva, ljubavi, punine, svakidašnje i bliske.

Isus nam ne kaže da blagujemo (samo) njegovu mudrost, svetost, uzvišenost njegova božanstva, nego želi da blagujemo njegovo tijelo, a to znači ponajprije ljudskost koju nam daruje, da bude kvasac novoga života; daruje nam svoj pogled: da njime gledamo sve ljude i stvoreni svijet; daruje svoje ruke, da njima pridižemo i prihvaćamo. Isus nam daruje hranu koja po običnosti daje vječni život; naviješta dar sebe u euharistiji za život nakon euharistije, da život bude euharistija.

To je shvaćao i svojim životom nastojao odražavati velečasni Josip. To sam i sam u njemu susreo: dati da Gospodin od nas učini sakrament zajedništva i ljubavi.

4. Bog je i njega izabrao u posebnosti njegove osobe. I svi smo ovih dana na vijest o njegovu preminuću prebirali u mislima i molitvi kakvoga smo ga susreli, kakav je bio u našoj blizini; čime nas je obogatio, što nam Bog u njemu daruje. To danas želimo reći Gospodinu u oproštaju u kojemu ga predajemo da nastavi svoj život samo u Njemu, u Božjoj vječnosti.

Vjerujem da je nemoguće previdjeti koliko je ime koje nosi – Josip – prikladno da u svjetlu osobina sv. Josipa gledamo i njegovu narav i njegove pristupe: čovjek koji ne ističe sebe, tih i pomalo povučen, pozoran i vjeran, predan svojemu pozivu i povjerenim zadaćama, čuvar zajedništva i suradnje, osjetljiv do mjere da puno toga nosi u sebi, ne želeći opterećivati druge. I kada se susreo s trpljenjem, znao je podnijeti nepravdu, preuzeti ju na sebe, nasljedujući našega Učitelja pred križem spasenja.

Svaka je smrt naših bližnjih, prijatelja, suradnika, poznanika poticaj da usvojimo dobro, da na nov način vrjednujemo dar njihova života. Puno je toga za što Josipu kažemo hvala, ali naslućujemo i duboke slojeve njegove osobnosti na koje vrijedi skrenuti pozornost za naš duhovni rast. Ti se slojevi izražavaju po naizgled nevažnome.

U tome smislu pozornost su mi privukla dva njegova usputna zanimanja koja su više od usputnosti. Čuo sam da je u mlađoj dobi, bogoslovskoj, volio izrađivati tambure. To ne govori samo o njegovoj želji za sviranjem, nego o omogućavanju da gotovo nečujan titraj bude pretvoren u zvuk; dati mu zvučnu kutiju, prostor preobrazbe kojim postaje dar ušima i srcu slušatelja. Nije li toliko toga u njegovu životu upravo stvaranjem prostora po kojemu se čuje nečujno i vidi nevidljivo?

Osim toga, pamtit ćemo ga po osjetljivosti prema biljkama, prepoznavanju, skupljanju i uzgajanju onoga bilja koje u sebi nosi raskoš okusa i mirisa, čuvajući ih, stvarajući od njih dar za druge. To povezivanje koje donosi neočekivanost, koje druge raduje i koje ostaje neopisivim. I opet ono što nije očito, što je skriveno i prepoznatljivo samo nekima, postaje početkom novosti.

Hvala ti, Josipe, za svaki trenutak u kojemu je nevidljiva radost postala vidljivom po tvojoj samozatajnosti! Tako si u sebi, za nas, ostvarivao ono što je napisao sveti Pavao i što dobro odražava tvoj svećenički pristup. Apostol Korinćanima piše: „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti.“ (2Kor 1, 24) Predivan sažetak ne samo za svećenički, nego za svaki kršćanski život: suradnici radosti bližnjih!

5. Braćo i sestre, u dnu tih osobina nalazi se temeljna, ona koja je povezana s otajstvom Križa. Premda je velečasni Josip djelovao u drugim župama, ipak je najviše sebe ugradio u zajednicu i u crkvu Uzvišenja svetoga Križa u Dugome Selu. Privučen tim križem, naviještao je i svjedočio križ Gospodinov. Neka sada živi u sjaju njegove proslave koja je uprisutnjena u vazmenoj svijeći pored lijesa! Križ je takav da nudi neočekivanost; da nudi ljepotu tamo gdje se čini da je ljepota nestala. Takva je i njegova smrt. Neočekivana, po ljudskim mjerilima neprimjerena, prerana. Ali, tko smo mi da dajemo takvu mjeru? Samo stvorenja koja se mogu ljutiti i jadikovati, ali možemo dati hvalu i otkrivati ljepotu križa po daru Kristove blizine, po našoj pritjelovljenosti Kristu.

Josip je gradio prostore za stvarnost koja nadilazi svaki prostor; živio je vremenitost otvarajući ono što vrijeme ne može obuhvatiti. Ne svojom snagom nego Kristovom. Premda po godinama svećeništva još uvijek mlad, djelovao je kao čovjek koji je susreo život u puno njegovih očitovanja. Odatle je dolazila privlačna smirenost, pristupi životu koji nisu bili površni, nego staloženi, zaogrnuti sigurnošću da Krist svojih ne ostavlja i da ponavlja: drago mi je da si tu.

Oslonjenost na Boga koja je primjećivala bijedu i potrebe ljudi, koja je s Kristom govorila: Uzmite i jedite i prije negoli je netko pokazao da je gladan Božje prisutnosti.

Zato zahvaljujemo i ponovno dolazimo za Kristov stol, ispovijedajući vjeru da ljubav ne može umrijeti, jer blagujemo Krista; da imamo vječni život, jer nam je dao da budemo dionici njegova uskrsnuća.

Josipe, vjerujemo da si s Bogom; zato ti kažemo: ostani zbogom.

A jer si s Bogom, spokojna srca i radosno ti kažemo: Doviđenja! Dočekaj nas uz našega Gospodina!
Amen.