Zagrebačka nadbiskupija

 
Prečasni gospodine župniče i rektore Domagoje (Matošević), monsignore Zlatko (Koren) i ostala subraćo svećenici; drage sestre redovnice i bogoslovi; cijenjena pročelnice, gospođo Lana (Križaj) sa suradnicima i svi vi koji ste sudjelovali u obnovi ove kapele!
Dragi župljani i hodočasnici, braćo i sestre!

Rado sam se odazvao pozivu da danas budem s vama na ovome predivnom bregu, na svetkovinu svete Marije Magdalene, da blagoslovim obnovljenu kapelu kojoj je ona naslovnik, i da u njoj proslavimo euharistijsko slavlje. Čestitam na lijepome i znakovitome djelu obnove koje svjedoči o vjeri, živoj i obnavljanoj iz naraštaja u naraštaj. Ova kapela govori i nama i drugima o najbitnijemu u ljudskome životu. Neka to djelo bude izvor novih nadahnuća i dobrih djela.

Braćo i sestre, čovjek voli obnavljanja; radujemo se kada se oronulo osvježi, kada se nestabilno učvrsti, kada se ranjeno iscijeli, a nagrđeno uljepša; kada se starini vrati negdašnji sjaj. Tako je i s našim životima, kada ih grijeh potrese, zahvati ružnoćom; kada radost pretvori u tugu i kada nas poljulja u našim sigurnostima.

Zato zahvalno i radosno slavimo Gospodina koji je na sebe uzeo sve naše ružnoće i slabosti, sva umiranja i strahove i svojim im uskrsnućem darovao najljepši ukras, 'nakinčao' ih vječnom ljepotom.

Unesimo sve svoje nakane u ovu svetu misu, zahvaljujući Bogu za dobra koja nam daje i ona koja s njegovom pomoći ostvarujemo. Molimo za ovo mjesto, za cijelu bistričku župu i našu nadbiskupiju, osobito za obitelji i mlade. Molimo za žive i za pokojne, za one koji su dali svoje živote da preživi dobro i da na njemu možemo dalje graditi. Lijepo je vidjeti vašu osjetljivost za čuvanje spomena.

Na početku ovoga slavlja zazivamo blagoslov na vodu kojom ćemo poškropiti našu zajednicu, u spomen na krštenje koje čisti od grijeha, kojim smo obnovljeni i preporođeni na novi život. Istom vodom poškropit ćemo i kapelu, jer njeni zidovi izvanjski govore o našoj vjeri i o našemu srcu.


 
Homilija
Liturgijska čitanja:
Pj 3, 1-4a; Ps 63, 2-9; Iv 20, 1-2.11-18
 
1. Lijepo je usred ove srpanjske topline osjetiti dah proljetne svježine u ljepoti uskrsnoga Evanđelja, jer je upravo naviještena Radosna vijest, ono isto Evanđelje koje slušamo u danjoj misi na Uskrs.

A Uskrs je upravo to: pred onim tko odluči voljeti i darovati svoj život smrt gubi svoju snagu; ne postoji zatvorenost groba niti kamen koji se Kristovom ljubavlju ne može maknuti.

Uskrs je takav da se uvijek iznova vraća u naše živote i to po Božjoj riječi koja govori o susretu s Marijom Magdalenom, tako jednostavno, neočekivano, prožeto njezinom žurbom i žarom osjećaja; poput snage sjemena koje se otvara, poput praznoga groba u kojemu se osjeća dodir zore; poput majčine utrobe koja rađa novi život: u suzama, s krikom i radošću…

2. Marija je, kao i učenici, zbunjena, izgubljena i tužna, zbog onoga što se dogodilo prije dva dana na Kalvariji. U tome raspoloženju želi osjetiti prjelazak iz noći u dan, želi pronaći Gospodina i osjetiti njegovu zoru. Predivna je ta slika nade u Kristovu prisutnost!

Od nje bismo trebali učiti, kada u trenutcima boli, tame, trpljenja, neugodnosti, postanemo skučeni, tromi; kada se zatvaramo u sebe, ne želeći učiniti ništa ni za sebe ni za druge.

Znamo da je ponekad teško prepoznati Gospodina. U svakidašnjici postoje iskustva u kojima se sve čini izgubljenim, raspadnutim, kao da se tlo ljulja pod nama, što smo u tjelesnome smislu osjetili u potresu, a u duhovnome, puno dubljem smislu, osjećamo češće: razočaranja, nevjere, izdaje, napuštenosti, nedostatak snage i svjetla.

Suze i plač, rođeni u velikim trpljenjima, mute pogled i sprječavaju vidjeti one koji su nam blizu. Zaokupljeni smo samima sobom tako da ne vidimo da je kraj nas netko tko trpi više od nas. Znamo da nije lako prepoznati Božju prisutnost u zbrci koja je oko nas, a možda i u nama.

Svaki put kad vidim crkvu ili kapelu kojoj je titular sveta Marija Magdalena pomislim na uskrsno jutro, na onaj susret od kojega na svijetu neće nikada biti nešto novije. Nakon Posljednje večere, nakon Golgote i toga jutra u Getsemanskome vrtu, sve su vijesti stare. Takve će biti i one sutra i one koje na zemlji nećemo doživjeti.

Crkve i kapele posvećene Mariji Magdaleni prostori su uskrsne zore, predivna mjesta novih početaka. O tome govore slike i kipovi, o tome govori arhitektura, zvuk zvona, blagoslovljena voda, tamjan i naše molitve i pjesme. Želio bih da i vi to vidite; da vidimo zajedno: Razlog zbog kojega su vaši stari baš njoj posvetili ovu kapelu ne treba tražiti u prošlosti, nego u nama.

3. Ženo, zašto plačeš? To su prve riječi uskrsloga Isusa: Ženo, zašto plačeš? To nije pitanje koje traži objašnjenje niti joj želi reći da više ne treba ili ne smije plakati. Isus postavlja pitanje da bi joj se približio, osjetio njenu iskrenost, susreo ju na tome čudesnome pragu novoga života i čuo istinski, najveći razlog: plačem zbog ljubavi.

Čovjek koji voli – plače; čovjek koji voli najbolje razumije suze.

Isus ju zove imenom – Marija; izgovara njeno ime kako ga nitko nije znao izreći, prepoznatljivo i samo njemu pripadno. Tako – prepoznatljivo – imena izgovaraju: roditelji, supružnici, zaljubljeni, oni koji se vole. Tada se i ona okreće i obraća mu se riječima: Učitelju moj (Rabbuní), riječi pune ispunjene nade, radosti i ljubavi. Jer, one suze nisu samo za nekoga učitelja koji nedostaje; tako se plače kada nedostaje dio vlastitoga života.

Te su suze biseri uskrsnuća, pripadaju najljepšemu očitovanju ljubavi u povijesti čovječanstva. Isus ih sabire u riznicu Crkve, u riznicu vječnosti u kojoj susrećemo Boga koji osjeća bol pred bolima čovjeka i svijeta, uronjena u trpljenja.
Krist je postao čovjekom, svojim križem i svojim ranama urezao se u svijet i postao i zrnom i brazdom koja donosi plod. Kao što to dobro poznaju zemljoradnici, voćari, uzgajatelji koji žive od zemlje: svaki put kada se reže brazda, zemlja se ranjava, otvara se njena površina da bi očitovala snagu novoga života. Po Kristovoj muci i uskrsnuću, po darovanoj euharistiji njegov život i naši životi postali su jedno.

4. Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? Isus voli pitanja; ona pripadaju njegovu pristupu i načinu razgovora s ljudima. Oni koji su brojili kažu da u Evanđeljima ukupno ima 174 Isusova pitanja (od kojih se neka ponavljaju). U Evanđelju po Ivanu ih ima 48. No, puno je znakovitije nešto drugo od samoga broja.

Početak i završetak Evanđelja obilježen je pitanjima. Prve Isusove riječi u tome Evanđelju su pitanje učenicima: Što tražite? (Iv 1, 38) I u zadnjim poglavljima Isus postavlja pitanje Mariji Magdaleni: Koga tražiš? (Iv 20, 15), ali i Petru, čak triput: Petre, ljubiš li me više nego ovi? Voliš li me? (usp. Iv 21, 15-17)

Pitanja: Što tražite? Koga tražiš? pomažu prepoznati naše želje, naše čežnje. To pitanje Isus postavlja svakomu tko se želi susresti s njim i s odgovorom na to što istinski traži u životu, što mu nedostaje, što je njegova nada koja ispunja.
Slično nalazimo u drugim njegovim pitanjima. Sjetimo se kako je, nakon duge rasprave o kruhu života sa svojim židovskim sunarodnjacima, koji ga nisu više mogli slušati, dok govori da će im sebe dati za jelo, sjetimo se kako je pitao apostole: Da i vi ne kanite otići? (usp. Iv 6, 67) izazivajući ih na životnu odluku. Ili, nakon što je apostolima oprao noge, kada pita: Razumijete li što sam vam učinio? (usp. Iv 13, 12) Ili, kada se pitao Petra, nakon što je izjavio da će ga braniti do smrti: Ti ćeš dati život za mene? (usp. Iv 13, 38), znajući njegovu narav. Ili, kada je u noći izdaje i nerazumijevanja Božjih putova, Isus pitao svoje: Zar da ne pijem čašu koji mi je dao Otac? (usp. Iv 18, 11)

5. Pitanja koja nekomu upućujemo pokazuju da smo pozorni prema drugima (pa čak i kada površno pitamo: Kako si?), da nas drugi zanima; da imamo ljubavi i da ne želimo davati odgovore umjesto njih.

Pitanja potiču i uključuju drugoga; čuva slobodu drugih, želi pomoći pri izborima, razlučivanjima, pri donošenju odluka. Pitanja pokazuju osjetljivost u ljudskim odnosima, poštivanje tuđega dostojanstva. Pitanje zahtijeva razmišljanje i dodiruje savjesti, ne tražeći uvijek brz odgovor, nego ulaze u dubinu osobe.

Tako su pitanja povlašten put odgoja. Odgoj nema slučajno takvo ime, jer osobu treba njegovati, hraniti, ali i izvoditi iz jednoga stanja u drugo; izvoditi, što doslovno znači riječ 'edukacija' koju smo posvojili.

6. Mariju Magdalenu umjetnost je tijekom povijesti prikazivala na četiri načina. Najvažniji i najčešći prikazuje ju kao ranojutarnju donositeljicu mirodija na Isusov grob; drugi prikazi ju vide kao pokajnicu, jer ju je pobožna predaja pomiješala s grješnicom iz evanđelja koja kosom otire Isusove noge. Treći je način onaj koji ju, sa svom dramatičnošću, prikazuje kao ženu boli podno Isusova križa; kao ženu koja poziva svijet da vidi učinjenu nepravdu. Četvrti ju način prikazuju u čudesnome susretu s Isusom, u prepoznavanju, ali i u Isusovim riječima da se ne zadržava, jer ima poslanje, kao istinska apostolka.

U ovoj kapeli susrećemo njezin lik koji na stanovit način povezuje sva četiri pristupa. Naglašen je njezin dolazak na grob u zoru s miomirisima; osjeća se snaga njezina iscjeljenja, tragovi boli i susret s Isusom, vidljiv u njezinu pogledu.
No, ovdje je moguće vidjeti puno više: kako Isus u zoru Uskrsa nastavlja činiti ono što je učinio u svojim posljednjim trenutcima na zemlji, na Veliki petak, pribijen na križ: brine se o svakome, brine se o strahu i o nadama osuđenoga razbojnika pored sebe, a sada se brine o suzama svoje vjerne učenice Marije. Svoj je život učinio dostupnim i žrtvama i zločincima; privlačan svakomu tko želi novi život, jasno pokazujući da zlo nema mjesta u vječnosti s njime.

Pa ipak, čini se da zlo i smrt pobjeđuju. Zlo unosi sumnju u snagu dobra, čak i u postojanje dobroga Oca i u njegov plan sa svijetom. Zar nas ne zaokupe takvi osjećaji pred milijunima gladnih, protjeranih; pred raznim bolestima; pr
ed sve razornijim oružjem i agresijom; pred korupcijom i ideologijama koje razaraju čovjeka i društvo; pred ravnodušnošću i cinizmom; pred milijunima Pilata koji peru ruke…

Sve je to pred našim pogledom, ali ova kapela pomaže vidjeti da jednako tako posred tame, životnih ruševina i beznađa započinje živjeti novost koja se ne da iskorijeniti. Vidljiva je ljepota koja se rađa svakoga dana, jer je prisutan uskrsnuli Isus u ljudima koji u njega vjeruju. To je smisao ove kapele. Ona nam govori da neće nestati niti jedno djelo učinjeno iz ljubavi; da neće biti izgubljena niti jedna briga za bližnje; da zaborav neće izbrisati niti jednu velikodušnost (usp. EvGa 278).

7. I na kraju, braćo i sestre, ne zaboravimo da nas čašćenje sv. Marije Magdalene povezuje s cijelom Crkvom i svim krajevima svijeta.

Koliko je samo toponima, imena mjesta, gradova, otoka, ustanova, dobilo ime po njoj. Posebno su zapažena ona koja se povezuju s njenim relikvijama. Tako povijest spominje i predaju da je kao pokornica svoj kraj zemaljskoga života dočekala u Francuskoj, što je teško potvrditi. No, postoje zapisi o tome da su njezine relikvije u 13. stoljeću prenesene u Francusku, tako da ima više tamošnjih velebnih crkava u kojima se časti ova svetica.

Mene je u tome smislu privukla romanička bazilika opatije u Vézelayu, u Burgundiji. Ta je crkva zvana i bazilika svete Marije Magdalene, s predivnim kipovima i reljefima iz 12. stoljeća. Puno su ih, nažalost, nemilosrdno oštetili i uništili revolucionari u Francuskoj revoluciji, ali ih je ostalo dovoljno da s divljenjem privuku pogled i srce.

Tamo su umjetnička su djela napravljena tako da hodočasnik, gledajući ih, može doživjeti Božju dobrotu, sućut, milosrđe i oproštenje.

Blizu jednoga od triju izlaza iz crkve nalazi se kapitel koji pokazuje, kako ga zovu: paradoks nad paradoksima. Naime, kipar je na jednoj strani toga kapitela prikazao Judino samoubojstvo, po kojemu je Juda postao primjer prokletstva, najgori čovjek, jer je izdao svoga Boga – poljupcem. Tu je umjetnik prikazao kako njegova duša izlazi iz tijela i kako ju jedan od demona uzima u odvlači u pakao.

Na, na drugoj je plohi istoga kapitela umjetnik prikazao Isusa, Dobroga pastira koji na ramenima nosi Judu. Lice Pastira je podijeljeno tako da očituje pomiješanost radosti i trpljenja. Nije li time izražena predivna poruka da Bog od čovjeka nikada ne odustaje, da Kristova ljubav seže i tamo gdje se činilo da je sve prepušteno propasti.

To je moguće susresti u svakoj crkvi Marije Magdalene. Nije važno je li velebna ili skromna, jer nam ta svetica ne prestaje govoriti o mjeri bez mjere Božje ljubavi.

No, o tome govori i obnova ove kapele, predivnoga mjesta koje su naši stari nosili u svojim pogledima, kad im je bilo teško, kada su se opraštali od rodnoga kraja, kada su plakali nad teškoćama i gubitcima; ali su ju nosili u svojim radostima, u svojim velikodušnostima, u dobru prema drugima, čuvajući čežnju i obećanje: da vrnul se bum nazaj.

Marija se vratila na mjesto gdje se činilo da je život prestao, ali život nikada ne prestaje tamo gdje ima ljubavi. Takva mjesta postoje u svakome našem životu, mjesta na kojima nam Bog vraća nadu i snagu.
Amen.