Zagrebačka nadbiskupija

Homilija prigodom završetka sinodskoga hoda
Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije

Preuzvišeni Apostolski nuncije i Predsjedniče HBK,
subraćo u episkopata, prezbiteratu i đakonatu,
redovnici i redovnice,
braćo i sestre u Kristu, u obitelji Crkve zagrebačke!
 
1. Zaželjeli smo danas na završetku našega sinodskoga hoda biti hodočasnici. Htjeli smo biti na mjestu i u domu Majke Božje Bistričke, naše nebeske Majke,  u kojemu se susreću početci, ciljevi i novi početci. Zaželjeli smo biti u zajedništvu kao Božja djeca, rođena iz Očeve ljubavi, iz Kristova križa i uskrsnuća, iz vode i Duha. Zaželjeli smo biti u zajedništvu kao Marijina djeca u njezinu Svetištu, gdje uvijek pronalazimo utjehu o kakvoj nam govori Gospodin po Izaiji proroku: „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“.

Sinodski hod započeli smo u našoj prvostolnici 10. veljače 2002. godine na blagdan bl. Alojzija Stepinca, četiri godine nakon njegove beatifikacije koja je bila ovdje u Mariji Bistrici (3. listopada 1998.). Danas, nakon dvadeset godina hoda ispunjenoga molitvom, upoznavanjem, traženjima, nadanjima, iskušenjima, pred Gospodina stavljamo zahvalu za braću i sestre s kojima smo dijelili hod, za prepoznata nadahnuća te za probuđenu čežnju i snagu kojom smo na sinodskome hodu ostvarivali Božja djela, u poniznosti i u pouzdanju.

Tu smo povezanost u Gospodinu s Marijom i bl. Alojzijem ponovno osjetili moleći riječima psalma: „U tebe se uzdam, Bože moj, ne daj da se postidim… Pokaži mi, Gospodine putove svoje, nauči me svojim stazama“.
 
2. Nakon puta koji se čini dugim po trajanju i po naslućivanju ciljeva, shvaćamo da se sve vraća na Božji put, najvidljiviji u malenosti. Zbog toga je lijepo da smo danas u liturgijskom zajedništvu sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa, sveticom malenoga puta, koja nas približava Bogu po malenosti i po dubini radosne jednostavnosti.

Na malenom putu svete Terezije posebnu važnost ima predanost Bogu, prepuštanje njegovoj prisutnosti. Istinska slika tog predanja i pouzdanja jest slika djeteta. Bog je svoju veličinu pokazao upravo u odluci da postane čovjekom, da se objavi u malenosti djeteta.

Gospodin nas evanđeoskom riječju upozorava: Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo. I iz toga izvlači radosne posljedice: poistovjećujući sebe s djetetom.

U zanimljivome trenutku – nakon što je Isus najavio svoju smrt i uskrsnuće, učenici mu postavljaju pitanje o tome tko je najveći. Kao da ih nije zanimalo Isusovo trpljenje, njegova ljubav kojom i za njih ide u smrt. Oni u tom trenutku traže svoju veličinu, promatrajući nebo kao nagradu i zaslugu za sebe.

No, Isus im skreće pozornost da trebaju posvema promijeniti srce, obratiti se da bi uopće mogli ući u njegovo kraljevstvo.

Naš istinski rast u duhovnosti put je umanjivanja, ponajprije umanjivanja sebičnosti. Uzvišeni put Crkve nalazi se u njezinoj poniznosti. To je suprotno suvremenoj samodostatnosti. Stoga trajno trebamo učiti da Božji putovi i planovi nisu sukladni ljudskim planovima. Naime, čovjek u svojoj oholosti ulaže napor da bi bio velik, a Bog nam u svojoj ljubavi daje milost da bismo bili maleni, to jest Božji.
 
3. Dragi vjernici, dok zahvaljujemo Gospodinu za našu Sinodu, ja zahvaljujem za vas, za svaku vjernicu i vjernika, osobito za sve koji su jačali i obogaćivali naš dosadašnji sinodski hod.

Zahvaljujem Bogu za vas koji ste pronašli svoje mjesto u župnim zajednicama, u širini života naše Nadbiskupije.

Zahvaljujem Bogu za sve dionike savjetovanja, priprema, raznih organizacijskih poslova; za sve suradnice i suradnike, molitelje i dobročinitelje.

Zahvaljujem Bogu za vas koji ste se odazvali Gospodinovu pozivu da mu služite milošću svetoga reda i svetih zavjeta. Za vas mladi vjernici koji u srcu osjećate poziv da budete svećenici, redovnici i redovnice.

Zahvaljujem Bogu, braćo i sestre, za svaku žrtvu koja je učinjena iz osjećaja pripadnosti i odgovornosti, iz radosti i ljubavi koja govori: Nadbiskupija je moja Crkva! Zagrebačka nadbiskupija je naša Crkva!

Dragi vjernici, i  u tome nam pomaže sveta Terezija od Djeteta Isusa. Razmatrajući Crkvu kao mističko tijelo i tražeći svoje mjesto u njoj, sveta Terezija pisala je ovako: „Ljubav mi je dala ključ moga poziva.  […]  Shvatila sam da samo ljubav pokreće udove Crkve. I da se ljubav ugasi, apostoli više ne bi naviještali evanđelje, mučenici bi odbili proliti svoju krv… Shvatila sam da je ljubav sve, da zagrljajem obuhvaća sva vremena i mjesta; jednom riječju: ona je vječna […] Pronašla sam svoje mjesto u Crkvi, a to si mi mjesto, Bože moj, dao ti! U srcu Crkve, moje Majke, ja ću biti ljubav. Tako ću biti sve… i moj će san biti ostvaren“ (usp. Povijest jedne duše, rukopis B, 250-255).
 
4. Braćo i sestre, Sinoda nam je pomogla da pronađemo mjesto u Crkvi. Ona nam pomaže da istom ljubavlju gledamo život u našemu društvu, u kojemu prema Isusovu pozivu trebamo biti sol i svjetlo. A ljubav i otvorenost Božjemu planu i njegovim putovima pročišćuju pogled. Naime, Sinoda nema smisao samo u razmatranju sebe i duhovnosti koja bi se zaustavila na vlastitim osjećajima, nego nas poziva, kako bi rekao papa Franjo, da izađemo na periferije, i geografske i društvene, noseći radost evanđelja.

Dublje upoznajući i živeći otajstvo Crkve bolje otkrivamo mjesto koje nam Bog u njoj daje i lakše vidimo sve što zamagljuje pristup otajstvu života u našoj kulturi. To se ne tiče samo kršćanstva i vjere, nego ponajprije ljudske naravi i razuma.

Tu se nalaze uporišta što ih Crkva promiče za dobro svakoga čovjeka i naroda, a to su zasigurno: sloboda savjesti i odgoja, obitelj utemeljena na braku muškarca i žene, pravednost i mir za sve ljude. Ta se uporišta ne mogu odstraniti političkim odlukama.

Ima puno toga o čemu se može i treba dogovarati, ali te temeljne odrednice nisu dane na raspolaganje pojedincima i skupinama. Zato smo kao Crkva iznimno osjetljivi i trebamo još više biti pozorni na prodiranje protuobiteljskih ideologija i na pokušaje da se nekim 'alternativnim modelima' unosi zbrka ponajprije u odgojne procese.
 
5. Danas dajemo poslanje vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima u školama te odgojiteljicama u predškolskim ustanovama. Vi, braćo i sestre, dobit ćete poslanje da u ime Crkve budete navjestitelji i tumači Radosne vijesti; da u ime Crkve budete učitelji, pratitelji i svjedoci u ozračju škola i predškolskih ustanova.

Bog nam je darovao proročku milost koja ne prestaje naviještati nadu. Za proročki je govor potrebna poniznost; za proročku je sigurnost potrebno pouzdanje. Mi to danas ispovijedamo i pozivamo da se ne udaljimo od Krista, da se nada ne ugasi. Došli smo k Majci sa svojim snagama i sa svojim ranama. Usrdno molimo da Bog svojim Duhom pomogne našoj nemoći.
 
6. Draga Crkvo zagrebačka, tijekom proteklih dvadeset godina živjeli smo s trojicom papa. Svaki je od njih ostavio tragove novosti na našem sinodskom hodu, koji su prepoznatljivi u našoj mjesnoj Crkvi. Započeli smo svjedočanstvom svetog Ivana Pavla II. kojega ovdje ne možemo previdjeti i prečuti zbog utjehe i ohrabrenja što nam ih je donosio budeći uvijek nadu.

Govoreći cijeloj Crkvi u Hrvatskoj, u našoj su prvostolnici (5. lipnja 2011.) odjekivale riječi pape Benedikta XVI. darovane kao poslanje, da budemo uvijek vjerni Kristu i njegovu Evanđelju, u društvu koje nastoji relativizirati i sekularizirati sve slojeve života. Ostavio nam je predivnu rečenicu: Crkvo, „budi boravište radosti u vjeri i nadi“.

Posljednjih godina osjećamo iskre novih poticaja pape Franje, tražeći kamo nas Duh upućuje u sinodskome procesu opće Crkve. Papa nas poziva na snažnu revoluciju ljubavi i nježnosti koja je ukorijenjena u logici Kristove ljubavi. Dajući prostora svima, pozvani smo dublje živjeti crkvenost, u otvorenosti prema potrebama bližnjih, neprestano rastući u duhu milosrđa i prihvaćanja.

Na tim konkretnim pokazateljima, sada nakon homilije, potpisujem Dekret proglašenja izjava i odluka Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. U tome činu smijemo vidjeti poslanje za svaku i svakoga od nas. Knjiga Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije sadrži nadbiskupijski pastoralni plan za vrijeme koje je pred nama.

Puno je pred nama posla koji traži zauzetost, ali to nas ne obeshrabruje, jer znamo da su plodovi radosna otkrića ljepote Crkve, po kojima se mijenjaju međusobni odnosi, otkriva smisao bez kojega čovjek ne može živjeti, preobražavaju se nepravde i obraćaju životi, započinje se iznova ondje gdje se mislilo da je život usahnuo.  

Sinoda nas i nadalje uči ići malenim putem i imati pouzdanja u Boga.
A gdje ga je više nego u domu Majke?
Gospodine, ti si Put, Istina i Život.
Pokaži nam svoje putove i uči nas svojim stazama!
Amen.